Предраг Ејдус: Још осећам ватрицу и жељицу

Predrag Ejdus: Još osećam vatricu i željicu

27 decembra 2017

NAJSLAVNIJEG Sterijinog junaka Kir Janju (koji je u narodu odavno postao sinonim za škrticu) – glumac Predrag Ejdus, prvak Narodnog pozorišta, igra već četvrt veka. Predstava u režiji Egona Savina važi za jednu od najboljih inscenacija u istoriji srpskog teatra, a njenom uspehu i trajanju svakako doprinosi i glavni protagonista. Popularni glumac na repertoaru ima četrnaest “živih” naslova, ipak, cincarskog trgovca igra s posebnom ljubavlju. U predstavi su se smenjivali glumci, neki su privremeno odsustvovali, neki trajno odlazili, samo se Ejdus pojavio na svim izvođenjima.

Iz prvobitne podele ostali su još Nada Blam i Milenko Pavlov, a dugovečnost predstave pozorišni znalac ovako objašnjava:

– Savin je ponudio nov i izuzetno zanimljiv koncept “Kir Janje”. Uspeo je da tu veliku komediju o tvrdičluku pretvori u tragikomediju. Njegova glavna osobina nije pitanje karaktera, već životnog problema stranca u jednoj sredini, koja pokušava sa svih strana da ga orobi – objašnjava Predrag Ejdus. – Kapital je pitanje njegovog identiteta i opstanka. Zato, na kraju predstave, s Kir Dimom mora da se iseli… Naš “Kir Janja” nastao je 1992. godine, u vreme velikih rasejavanja i etničkih sukoba, pa su same okolnosti pomerile težište s komedije. To je i najuzbudljivije u ovoj predstavi. Uz savlađivanje dijalekta i karaktera junaka, bilo je važno zadržati i komediografski element.

* U vašem bogatom repertoaru još ima dugovečnih predstava?

– Bar sedam koje se izvode više od deset godina. “Hipertenzija”, “Tako je moralo biti”, “Mletački trgovac”, “Delirijum tremens”… Za neke glumce možda je naporno, čak dosadnjikavo, da igraju u tako dugovečnim predstavama. Ali, trajanje dokazuje njen kvalitet. Pozorišni čin je efemeran, ukoliko izdrži probu vremena dobija univerzalniju vrednost. Što je predstava starija, to je i značajnija. U međuvremenu, stižu nove generacije, nova estetika, nova publika.

* Da li ste išta menjali u igri tokom ovih četvrt veka?

– u “Kir Janji” ništa ne improvizujem! Prvo, pisan je takvim jezikom da već deluje kao improvizacija. Reč je o iskrivljenom srpskom jeziku, piscu je kao inspiracija poslužio sopstveni otac. Inače, pre nego što su počele probe, radio sam mesec dana sa lektorom. Zanimljivo je i da je “Kir Janja” prvi komad Narodnog pozorišta koji je gostovao u SAD: u Čikagu smo igrali pred osam stotina ljudi i doživeli ovacije na kraju izvođenja. Često se šalim na temu dugovečnosti predstave, u teatru u kome su se, u međuvremenu, smenjivali mnogi naslovi, uprave, estetike, politički sistemi. Od premijere se promenilo pet-šest vlada. “Kir Janja” je video leđa devetorici upravnika, uključujući i mene! Naša predstava je preživela sve uprave, a meni je rečeno “igraćeš dok možeš da mrdaš”… Uz čvrst i precizan koncept, pažljivo urađene zamene, vrlo “ljubomorno” čuvamo ovu predstavu.

* Nedavno ste, u nekoliko dana, dobili nagradu “Ardalion” za ulogu u “Ivanovu” na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu i “Zlatnog ćurana” za životno delo u Jagodini. Čini se da svakoj ulozi, bez obzira na žanr, dodate malo komičnosti?

– Po mom mišljenju, sam život je tragikomična pozicija. U svakoj tragediji ima komedije i obrnuto. Odavno sam shvatio da u glumi ništa ne sme da se radi jednoznačno, svuda treba tražiti kontrapunkt. Tada je i životnije, prijemčivije za publiku. Komedija je zahtevniji i teži žanr od tragedije, a ja sam se “vežbao” i na farsi, groteski, drami, melodrami. Za umetnika je najveće bogatstvo mogućnost istraživanja.

* U ovom trenutku igrate u četrnaest sasvim različitih predstava?

– Veliko je to zadovoljstvo. Još mi predstavljaju vatricu i željicu, još nisam istražio sve kutke glumačke ličnosti. Svako životno doba donosi neke nove mogućnosti, mane i prednosti. Mnoge likove koje sam želeo nisam odigrao, ima i onih koje jesam, ali i onih koje nisam poznavao ni očekivao, a pripale su mi. Na kraju, ostanu dve-tri uloge koje su vam obeležile život. Zapamćene kao neki vrh, sve ostalo je dim…

* Da li možete već na početku proba da znate kakvom rezultatu da se nadate?

 

– Možete da predosetite da li ste na dobrom putu. Bilo je i nekih za koje smo mislili da su izvanredne, a nisu bile dobro prihvaćene kod publike. Trebalo je da pojedine dobiju značajnije nagrade, a nisu. I obrnuto… Ne spadam među one koji potcenjuju publiku. Bez nje nema ni repertoarskog pozorišta. Nigde u svetu predstava ne bi mogla da se održi samo zato što je “ingeniozno” režirana i odigrana, ako za nju nema interesovanja. Publika je, pored glumaca, najvažniji činilac teatra. Uostalom, kroz istoriju glumci su i hvaljeni i kuđeni. Moraju da izdrže i negativnu ocenu ili demonstraciju publike. Zato poklon i služi: da budeš nagrađen aplauzom ili gađan paradajzom.

* Ipak, takve “demonstracije” su kod nas retke. Premijerni aplauz je uvek solidan, bez obzira na umetničke domete…

– Ali, te predstave kasnije dožive “veliku izlaznost” tokom izvođenja. Sve vam je jasno kad publika pita ima li pauza. Istina, naša publika nije navikla na izražavanje nezadovoljstva, mada ga ima. Tačnije, pitanje je kad posetioci izlaze s predstave, da li to rade demonstrativno, krišom ili zato što im je dosadno. Najstrašnija je dosada i ona je zarazna u pozorištu! Međutim, ako je predstava zaista dobra, ona je prihvaćena u svim sredinama, bez obzira na socijalne, intelektualne ili druge razlike.

* Jeste li se vi nekada dosađivali na sceni?

– Nikad! Da jesam, ne bih na nju izašao. Bio sam ponekad nezadovoljan, ali mi nije nikad bilo dosadno. To je etika glume, šou mast gou on. Ako učestvujem u nekoj predstavi, moram da je branim do kraja – pa i kad je pomalo glupo, pogrešno, površno. Ima nešto i u fenomenu igre, a zove se adrenalin. Ko god izađe na scenu, oseti ga. U povišenom adrenalinu nema dosade. Ona podrazumeva paralelni tok svesti, što je nemoguće u teatru…

VRHOVI KARIJERE

* KOJE su za vas najznačajnije uloge?

– Nema velike uloge bez velike predstave. Na početku karijere je to uloga Osipa Mandeljštama u predstavi “Strah i nada”, rađenoj po motivima memoarske proze njegove supruge Nadežde Mandeljštam (režija Bora Gligorović). Bila je to jedna od prvih predstava o strahotama staljinističkog režima, krajem sedamdesetih, za koju sam dobio i prvu veliku nagradu, na sarajevskom MESS-u. Među vrhovima su i Porfirije Petrovič (“Zločin i kazna”), Oblomov, Knez (“Ujkin san”), Ignjat Glembaj (“Gospoda Glembajevi”), Šajlok (“Mletački trgovac”), Miškin (“Nastasja Filipovna”), Faust (“Faust 1 i 2”), Zlati Kum (“Skup“) i, naravno, profesor Drah u “Šovinističkoj farsi”. Ono što mi je važno da sam pored “mejn strim” teatra, bio osnivač i alternativnih pozorišta “Pod razno” i Kult teatar.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *