Predsedničkih kandidata na bacanje

Predsedničkih kandidata na bacanje

30 oktobra 2014

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Kako se primiče dan izlaska na birališta, i ova se predsjednička pretkampanja, po starom običaju, postepeno pretvara u lijepu karikaturu.

Sada je već šest kandidata, a kako kod nas svatko dovoljno uporan može prikupiti 10 tisuća potpisa, ovo su, bez sumnje, tek prvi vjesnici predstojeće općenarodne zabave s jednom važnom nacionalnom stvari.

Dakle, osim Ive Josipovića i HDZ-ove Kolinde Grabar Kitarović, koji jedini igraju za mjesto na Pantovčaku s ozbiljnim šansama, svoje usluge opet su građanima odlučili ponuditi i neki beznadni natjecatelji za koje je i deset posto glasova svjetsko čudo, a da se ne govori o drugom krugu.

Jednoga od njih, splitskog duhovnika Ivana Grubišića, gledali smo u nedjelju kod Stankovića. Rođen je 1936. Te pretpotopne godine u Rusiji je stupio na snagu Staljinov ustav, u Saint Louisu su proizveli prvi trolejbus, osnovan je Hitler Jugend. U toj Grubišićevoj dobi nitko više ne može izdržati svakodnevno jurcanje kakvo zahtijevaju predsjedničke obaveze, a i krivulja života je takva da sa skoro 80 godina teško plivaš u brzacima suvremenog društva koje se već mijenja filmskom brzinom.

A drugo, s idejama da se u Hrvatskoj uvede crkveni porez, da se raskinu ugovori s Vatikanom i da se vjeronauk makne iz državnih vrtića i škola don Grubišić svakako pogađa u žicu mene.

Ali o tome koliko glasova za to u Hrvatskoj može dobiti penzionirani svećenik koji se dosad jedini od svih hrvatskih božjih službenika usudio javno založiti za smanjivanje prava Crkve, to čak nije ni diskutabilno. No, don Grubišić je barem blag, dobar i moralan čovjek za kakvoga nije teško imati simpatije.

Sasvim je druga stvar lažni magistar Anto Đapić koji je iz saborske mirovine, iznova, po tko zna koji put, odlučio organizirati lov u mutnom na desnici. Taj prazni prepisivač tuđih misli biračkom se tijelu preporuča uzimajući pod ruku a koga drugoga nego ustaškog poglavnika Pavelića, s kojim se jako dobro unovčio u zbunjenim devedesetima, a na čijem bi grobu sada »volio zapaliti svijeću«. A onda tom sramotnom laprdanju još pridodaje i obećanje kako će iz zatvora pustiti sve branitelje koji izdržavaju kazne za ratne zločine.

Krasan bi to bio predsjednik, nema se što prigovoriti, koji bi diktatorski poništavao presude hrvatskih sudova, a strane bi državnike u posjetama dočekivao s podignutom desnicom. Ne znamo kakvi će se sve tipovi još prijaviti za predsjednika, ali većeg i opasnijeg cirkusanta teško da ćemo vidjeti među njima.

Đapiću nije ni do koljena čak ni napuhani gastroenterolog Milan Kujundžić koji se umislio da je nekakav mesija pa viče, kreše i prijeti svima koji bi se – kad malo morgen pobijedi na izborima za šefa države – drznuli protusloviti njegovom opsesivnom samopouzdanju. Onaj tko ga savjetuje morao bi mu reći da malo manje divlja i malo manje stiska usta jer se tolika količina jarosti narodu neće osobito dopasti.

I onda imamo još toga Ivana Rudu, koji ima neke humane misli, ali nitko ne vidi kako bi ih kao predsjednik države mogao ostvariti.

U svakom slučaju, bit će s kandidaturama još svakakvoga veselja. Uostalom, na Pantovčak su se pokušavali popeti Ljubo Česić Rojs, Anto Kovačević, Merčep, Pašalić, Ćiro Blažević, Slaven Letica, Josip Jurčević, Zvonimir Šeparović, pa i Nadan, i Bandić… A ako su oni mogli, može, brate, svatko.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Zapadnjak says:

    Bogami ste u pravu,gospođo Modrić,ako su se za predsjednika mogle kandidirati ove spodobe iz crtanih filmova,e pa onda bi brate moj,mogao,i to vrlo lako,i ja!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *