Председник

Predsednik

15 aprila 2018

Piše: Čedomir Antić

Bliže se predsedički izbori u Crnoj Gori. Milo Đukanović je na jednom stranačkom nastupu izjavio kako „bez jakih ustanova nema dugovječnosti Crne Gore“. Čudnovato je da čovek tipa Đukanovića može tako nešto da izjavi a da se ne zagrcne ili da se iz publike – pa sve da je čini sve do jednog nezaposleni nevoljnik (koji ako ga posle ovih izbora ne zaposle može samo da razmisli o prodaji jednog od parnih organa) i sve da su u publici bez izuzetka klonovi Drljavića i Štedimlije – nije zaorio gromoglasan smeh. Jer, da ima institucija, demokratskih, nezavisnih, samo zbog onog ručnog sataBrege Turbion, što vredi kao veći stan u centru Podgorice, moglo bi da se odgovara, pa i robija. Neko ko je čitav život u politici ne može jednog dana samo da izjavi kako je bogat i da predstavi svoje imanje narodu kao nešto što se podrazumeva. Da bila je tranzicija, vođen je rat i Srbiji i Crnoj Gori su nametnute sankcije. Đukanović ih je preživeo, sačuvao vlast i stekao verovatno sve što ima, baš zahvaljujući osobinama koje bi trebalo da ga spreče da vodi demokratsku i slobodnu Crnu Goru. Činjenica da je još uvek na vlasti govori u prilog uverenju da Crna Gora nije ni slobodna, ni demokratska, a ni država. Ona je posed Đukanovića i njegove klike. Za razliku od malobrojnih Dukljana i „hrvatskih kupina“ (pošto je naziv „cveće“ već zauzet), koji još i veruju u nekakvu posebnost i državnost nastalu 2006. sa pažljivo probranim delićima bogatih istorijskih tradicija, Đukanović poštuje samo sebe i svoje sebične interese, očigledno je da Crnu Goru vidi kao plen, svoj i svojih srodnika, saradnika i saučesnika.

Jakša Ščekić, novinar iz Beograda, „vodič“ zloglasnog Tima Maršala (čija je knjiga Igra senki danas najčešći argument svakome ko tvrdi da smo svi mi koji smo se borili protiv komunizma i slobizma bili samo čopor stranih plaćenikai rodomrzaca) govorio je nedavno o tome da je „Milo Đukanović garancija da će Crna Gora ući u EU“. Zamislite ! Jedan čovek i njegova politika garancija su budućnosti čitave jedne moderne države. Ovo nije sedmi vek ! Jer svet je crno-beo, u njemu su veliki beli „bvana“ iz Vašingtona i njegovi saveznici protiv mora divljaka i varvara, a Crna Gora u „maratonu koji trči sa Srbijom“ ne može uspeti ako je „vrate Rusiji“. „Jer mi smo još 48 rekli NE“. Pre desetak godina čitao sam tekst narečenog Ščekića koji je smatrao kako bi za napredak Srbije bilo značajno da u Beograd dođe papa. Dao je, Ščekić i jedan primer – Bugarsku. Bugarski patrijarh nije želeo da se sastane sa papom. Istina, on je za to imao samo kanonske razloge, između njega i „Sv. Oca“ nisu stajali Jasenovac, Jadovno, rasista nadbiskup i stotine manijakalnih masovnih ubica koje nije stigao da raspopi ili najuri iz samostana, nisu se isprečili ni pacovski kanali ni podrška svim neprijateljima srpskog naroda tokom proteklih trideset godina. A onda su „modernizatorske“ vlasti patrijarha naterale da primi papu. Ščekić je verovao, i verovatno i dalje misli, da tako treba da učine i vlasti Srbije. To svakako ne misli kao vernik SPC ili kao etnički Srbin, a kao veliki Evropljanin verovatno hoće da naglasi kako papa nije samo verski poglavar, već i šef države. Ali, kakav šef države? Pa apsolutni i doživotni, bezgrešan, bezustavan, koji vlada ograničen samo svojom voljom… I njega treba kao takvog, sa svim počastima da primimo?

Ne zna se da li su takva razmišljanja načelnija ili principijelnija.

Pred nama su još jedni izbori u Crnoj Gori. Izbori nisu „da“ ili „ne“ Evropskoj uniji. Evrpska unija je sistem vrednosti, podržavajući tirane kakav je Đukanović, Brisel je jasno rekao da za Srbe, Crnogorce, Bošnjake, Muslimane, Albance i Hrvate iz Crne Gore, nema mesta u njihovoj zajednici kakava je sada. Sutra će možda biti bolje, ali mi moramo postati bolji. Đukanović je uprkos moći, sili i neprekidnom fasifikovanju narodne volje, dva puta gubio izbore. Spasla ga je pomoć iz inostranstva i nesloga opozicije. Ponosan sam na srpski narod iz Crne Gore zato što je tokom proteklih petnaest godina uvek pružao ruku svojim sugrađanima. Žao mi je što ima navodnih opozicionara koji umesto da se bore za slobodu Crne Gore žele da budu ikebane na diktatorom stolu. U naše vreme, na kontinentu na kome živimo, bez slobode, ravnopravnosti naroda i demokratije, nema napretka. Sa tim duhovima prošlosti, tom savezu totalitarizama kome iz nekih razloga kumuje i potpiruje Brisel, borimo se i mi. Razne političke vampirčine poput Čedomira Jovanovića izjavljuju da vole tuđi narod, a javno preziru sopstveni, on se čak nudi za prvog ambasadora na Kosovu. Svega toga ne bi bilo da smo bili odani naciji i demokratiji – dvojstvu moderne državnosti kako ga je definisao veliki književnik i slobodoumnik Borislav Pekić. Zato su sve do oslobođenja, svaki izbori i u Crnoj Gori i u Srbiji, u stvari borba između dobra i zla, slobode i ropstva, napretka i stranputice…

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *