Premijer kojem je najvažnija fasada

Premijer kojem je najvažnija fasada

1 oktobra 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Bog je katkad pravi šeret, na strmini doda teret – pjeva u onoj staroj pjesmi Đorđe Balašević, a sličnim se božanskim atributima u zadnje vrijeme može pohvaliti i premijer Zoka Milanović. Nakon beznačajnih troškova od par desetaka tisuća eura za legalizaciju bespravno izgrađenih kuća – za koju će najveći dio kućevlasnika pod stare dane morati ili u nadničare ili u dužničko ropstvo – Vlada je sve malobrojnije vlasnike nekretnina među Hrvatima odlučila razveseliti još jednim bremenčićem u dobu svekolika obilja: novčanim sankcijama zbog neuređenih fasada. Nije se još ni stišao frenetični uzdah publike nakon ingeniozne mjere od tri tisuće kuna kazne za isteklu osobnu iskaznicu, a neumorni mozak prvog ministra već smišlja nov instrument za uvođenje reda, tj. glačanje neravnina u hrvatskom DNK zapisu.

Kad Zoka završi sa svojom prosvjetiteljskom misijom, ni Miroslav Radman ni drugi genetičari neće više moći razlikovati Norvežanina iz Grimstada i Hrvata iz Tijarice: krv će im biti posve identična, za razliku od imovnog stanja i cifre na bankovnom računu.

U novom zakonu o gradnji ovih će dana Vlada tako propisati obvezu da se najkasnije u roku od pet godina od prve karijole betona inkarat i pitura na svakoj hrvatskoj kući izvana moraju staviti pod mus! Ako Hrvat, domoljub i europejac nastavi s balkanskim navadama – otpočne sto poslova, nijedan ne završi, a fasadu redovito ostavi za kraj, nakon što uda kćer ili sina isprati u starački dom – ta će ga avantura stajati simboličnih 3000 kuna mjesečno, i to sve dok kuću ne dovede u red.

Zašto baš tri tisuće, odakle smrtniku s nedovršenom kućom svakoga mjeseca tri tisuće kuna i bi li, da ih nekim čudom ima, odavno ušminkao vlastito pročelje? – pitanja su iz više ekonomske sfere kojima, po premijerovoj preporuci, ne bismo trebali pustiti da nas odveć iscrpljuju. Postoje, nasreću, i druge dimenzije života: iz jedne od njih Vladi već savjetuju da, povrh vrtoglavih kazni, novim zakonom o gradnji propiše i najstrožu obvezu da se od svih građevinskih radova na kući fasada mora napraviti prva.

Iritirajuće cigle i beton

Premijerovu dubinskom nemirenju s kućama nedovršenih fasada imao sam sreću svjedočiti iz prve ruke, i to – kazao bi Arsen Dedić – kad još nismo znali što nas čeka i kad je modra nosila nas rijeka. Bilo je to uoči parlamentarnih izbora davne 2007. godine, šefa SDP-a intervjuirao sam tijekom vožnje po Gorskom kotaru, a uoči predizbornog nastupa u – čini mi se – Čabru.

Kako od svih intervjua u životu najviše pamtim izgovoreno nakon što se ugasi diktafon, tako mi se i Milanovićevo čuđenje nizovima neožbukanih kuća zatrpanih snijegom, usred guste šume, usjeklo u pamćenje kao oštrica goranske sjekire: samo zbog te spoznaje spomenuti intervju nije ispao klasični predizborni odušak u čabar.

Sjećam se kako je prvi socijaldemokrat bio iskreno iznerviran crvenim ciglama i sivilom betonskih bloketa oko ulaznih vrata, kako je govorio da toga nema nigdje u Europi, kako to nije samo estetsko nego i energetsko pitanje, i kako mu je neshvatljivo da netko može sagraditi kuću, staviti joj krov, ožbukati je iznutra, a onda preskočiti ono najvažnije: fasadu. Kao nehotični ekspert za navedenu problematiku – izlijevanje temelja, šalovanje, nalijevanje deka za vikend… – pokušao sam budućem premijeru ukazati na strukturne uzročnike problema s nekoliko krajnje diskretnih digresija.

Suptilno sam natuknuo da naš izvangradski građevinski investitor obično nije korisnik kredita koji naruči arhitektonski projekt i odabere najpovoljnijeg izvođača radova, nego vikend-bauštelac koji svaki mjesec kupuje po kvintal i pol cimenta, upregne ženu na miješalicu i zida svojim i prijateljskim rukama.

Manjak sluha za građane

Fasada se obično ne da sklepati u vlastitoj režiji i zato puno košta, što je i razlogom zašto je mnogi sebi ne priušte. Budući premijer bio je savršeno zaključan za takve isprike i objašnjenja. Nije ga zanimalo ništa iz života ljudi iza tih zidova već samo nepostojeća glatka glazura na istima: savršen svijet, onaj kakav bi trebao biti, a ne onaj koji jest, vitlao je još i onda njegovom prosvjetiteljskom i državničkom dušom.

Svoje fasadoljupstvo Zoran Milanović danas ne demonstrira, nažalost, samo u građevinskom sektoru. Čini mi se da je ono itekako prisutno i na vanjskopolitičkom planu, kroz gotovo jednomjesečnu fertutmu s Europskom unijom oko tzv. lex Perković za koju nitko, pa ni premijer sam, ne zna ni svrhu i suštinu, ni razloge ni motive, osim imperativnoga i krajnje fasadnoga dojma da se tu brani nekakva suverenost i dostojanstvo naše ponosne države.

Život u istoj, njezin sadržaj, tj. ljudi, i dalje su topovsko ili porezno meso te puka hrana olinjaloga državotvornoga mita. Od socijaldemokratskog premijera čovjek ima pravo očekivati više sluha za probleme običnih građana. Svi znaju da nije lako pronaći izlaz iz krize, no barem bi trebalo biti lako slušati.

Da je svoj izvještaj o stanju nacije umjesto tuđmanoidnom patetikom u slavu države završio pokličem onima kojima se zapravo i obraća – “živio narod!“ – mogli bi reći da se premijer barem trudi odmaknuti od olinjale kulise, od svih silnih i prijesnih laži iza šarene hrvatske fasade.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *