Prestanite ćutati o genocidu

Prestanite ćutati o genocidu

15 avgusta 2014

boris pavelicPiše: Boris Pavelić

Gledamo isto što smo gledali u srpnju 1995. godine, a naši političari šute. Ista izbezumljena, ispijena, strahom iscrpljena i planinskim suncem spržena lica; iste očajne žene u maramama grle iznurenu djecu; isti bespomoćni kaos, isti očaj što preklinje u očima ljudi.

Sve smo to vidjeli, svemu smo tome gotovo i osobno svjedočili prije devetnaest godina – ali tada, bogme, naši političari nisu šutjeli. Petnaest dana poslije tog strašnog pokolja u Srebrenici, hrvatska je vojska spriječila još jedan sličan genocid, onaj u Bihaću; oslobodila je Hrvatsku, i započela, zajedno s Bosancima, oslobađati i Bosnu – i da je potrajalo još koji dan, i Srebrenica bi bila oslobođena.

A danas, kada se ponavlja isti takav genocid, ako ne i gori – cijela ova zemlja šuti, baš kao da se ništa ne događa.

Zašto je, zapravo, Hrvatska članica NATO-a i EU? Čemu ti savezi služe? Kako je moguće da samo Kurdi i Amerikanci nastoje pomoći etničkim i religijskim manjinama u sjevernom Iraku, koje Islamska država nemilice ubija? Kako je moguće da svijet bez riječi promatra pokolj cijeloga jednog naroda, Jazida?

Brojke se razlikuju, ali najčešće se tvrdi kako je od pola milijuna do sedamsto tisuća Jazida, maloga naroda koji živi u sjevernom Iraku, Turskoj i Siriji, pobjeglo pred ubilačkom okrutnošću Islamske države. Pedesetak tisuća tih ljudi izbjegli su na planinu Sindžar, 1.300 metara visoku kamenu pustoš, kako bi umakli pokolju.

Ima izvještaja da ih je oko 35 tisuća u protekla dva dana uspjelo prijeći planinu i prebjeći u Tursku ili sigurne dijelove iračkog Kurdistana. Ali dvadesetak tisuća navodno ih je još gore, na planinskim bespućima. Izvještaji međunarodnih televizija, naročito CNN-a, pokazuju šokantne snimke ranjene i izgladnjele djece na kamenju, pod nesmiljenim suncem, potpuno bespomoćnih.

Stižu izvještaji o desetinama, stotinama mrtvih. Navodno je Islamska država krenula planski ih ubijati.

U utorak navečer, CNN je izvijestio kako Jazidima pomoć dostavljaju – tri kurdska helikoptera. Na jednome letu bili su i kurdski novinari te izvjestitelji CNN-a. Kada se helikopter spusti na pustu planinu, stotine izbezumljenih nagrnu prema letjelici, ne bi li se spasili. »Možete zamisliti kako je sletjeti među 5.000 ljudi, a možete uzeti samo deset ili dvadeset, i svi pokušavaju ući u helikopter«, prenijele su agencije izjavu jazidskoga humanitarca Mirze Dinnayja.

Svijet dakle ravnodušno gleda, i ne čini ništa. Političari ove zemlje također ravnodušno gledaju, i ne čine ništa – čak ni ne govore ništa. Otkud im to pravo? Hrvatski građani znaju što je rat, znaju što je patnja, znaju što je genocid – pa tko je u EU i NATO-u najpozvaniji da zahtijeva pomoć Jazidima, ako ne jedina članica tih organizacija koja je u posljednjih pola stoljeća pretrpjela rat na svom teritoriju? Vesna Pusić, Zoran Milanović i Ivo Josipović dužni su, u naše ime, bespogovorno zahtijevati pomoć ljudima na Sindžaru.

Ako misle da se mala zemlja nema što petljati – pogrešno misle. Nije li se premijer onomad, kada je Perkovića trebalo zadržati u Hrvatskoj, naveliko prsio kako je Hrvatska ravnopravna članica EU? E pa ako jest, neka to i pokaže. Ako je ravnopravna članica NATO-a, neka to i pokaže. Ljudska solidarnost, ako je ima, ne postoji nigdje drugdje – ona počinje ovdje, od nas samih.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *