Пробој

Proboj

20 septembra 2018

Piše: Čedomir Antić

Navršilo se stoleće od proboja Soluskog fronta.

Treći front Prvog svetskog rata –Južni, Balkanski ili Solunski mnogim savremenica činio se kao beznačajan i nepotreban. Dok su milioni vojnika sukobljenih sila trunuli u stotinama kiometara dugim rovovima prvog industrijskog rata u istoriji, čekajući velike ofanzive u kojima su na artiljerijskom vatrom uništenom predelu zapetljani u žice umirali pripadnici evropske mladosti, izgubljene generacije koja je rođena i odrasla u vremenu koje je nazivano „Lepom epohom“; stotinak kilometara severno od Soluna ukopani u rovovima gledali su se vojnici sila Antante: Francuzi, Srbi, Italijani, Britanci... i vojnici Centralnih sila – Bugari, Nemci, Austrijanci, Mađari… Mnogi su iz udobnosti savezničkih štabova, podsmešljivo ovu vojsku, koja je dosegla i polovinu najveće koncentracije Zapadnog fronta (1.250.000 : 3.000.000) nazivali „solunskim baštovanima“. Ipak, nisu bili u pravu.

Kada se početkom zime 1914. pokazalo da svetski rat ne liči na prethodne sukobe vojski 19. veka i da neće završiti pobedom konjice u nekoj velikoj bici nadomak Pariza, vojske su se ukopale u blatnjavu zemlju i započele godine međusobnog bombardovanja povremeno prekidane besmislenim i konačno bezuspešnim jurišima. Tokom čitavog rata činilo se da će nemačka vojska odneti pobedu. Četiri godine vodili su bitke isključivo na francuskom i belgijskom tlu, u dva navrata – 1914. i 1918. – nadomak francuske prestonice. Ruse su pobeđivali i na posletku porazili, austrougare spasili na srpskom i italijanskom frontu. Antanti je ostalo da se nada da će blokada izmoriti i ugušiti Berlin. Tako se na posletku i dogodilo. U međuvremenu pokušavali su da nekom velikom akcijom preokrenu tok rata. Iako je srpska vojska u dva navrata u bitkama na Ceru i Kolubari pobedila austrougarske ekspedicije, Antanta nije bila spremna da pošalje značajnije trupe na Balkan. Put ka Berlinu preko Budimpešte i Beča činio im se dugačak, težak i neizvestan, a nisu želeli na da previše pomognu ruske štićenike. Srpska vojska sama nije imala mnogo uspeha u napadu na višestruko moćniju Dvojnu monarhiju. Srpski pukovi poraženi su u bici kod Čevrntije, a procenjuje se da je, u uzaludnom pokušaju da pomognu saveznicima, palo više naših vojnika nego na Sremskom frontu trideset godina kasnije. I crnogorske čete su potisnute iz Hercegovine i sa Romanije. Godine 1915. ratni planeri Antante došli su na misao da napadom na Moreuze zauzmu Carigrad i ovim smelim potezom iz rata izbace Osmansko carstvo. Devet meseci dugotrajna operacija završila je porazom januara 1916. godine. Preostala vojska povukla se u Solun. Za to vreme Srbija i Crna Gora ostavljene su na milost napadu višestruko nadmoćnijih austrougarskih, nemačkih i bugarskih armija. Odlučna da se brani do kraja, posle dva meseca upornih borbi, srpska vojska prešla je crnogorske i albanske planine i uz pomoć i pod zaštitom saveznika otplovila na ostrvo Krf. Uprkos hrabroj odbrani, izneverena od vladarske porodice, crnogorska vojska morala je da prihvati kapitulaciju. Ipak, hiljade vojnika iz Crne Gore, posebno dobrovoljci iz Severne i Južne Amerike rođeni u ovoj zemlji, pohrlile su u srpsku vojsku. Kada se oporavila, naša vojska je zauzela položaje prema južnim granicama okupirane države na Bitolju i Đevđeliji. Zajedno sa dobrovoljcima – samo iz Boke bilo ih je oko hiljadu, iz Bosne i Hercegovine oko osam hiljada… – srpska vojska brojala je tek oko 150.000 vojnika, više od 100.000 bilo je do kraja 1915. zarobljeno. Srbija je tokom rata mobilisala ili je u dobrovoljce došlo oko 707.000 vojnika. U zemlju se posle pobede vratilo tek manje od 150.000. Srpska država u progonstvu – oko 5% stanovništva na čelu sa kraljem, vladom, dvotrećinskom većinom poslanika, činovništvom, većinom preostale vojske, civilima i zlatnim rezervama otišlo je iz Srbije – želela je da na čelo savezničkog fronta stane regent Aleksandar ili makar neko od trojice srpskih vojvoda, posle dugih i mučnih pregovora dogovorena je velika samostalnost srpskih armija, a na čelu fronta je ostao francuski general.

Već avgusta 1916. srpske i francuske trupe pobedile su na Kajmakčalanu. Prešle su južnu granicu Srbije i ušle u Bitolj, drugi po veličini njen grad. Bitolj će postati jedan od najbombardovanijih gradova Prvog svetskog rata, pošto će tokom dve godine ostati u dometu neprijateljskih topova.

Početkom 1918. godine činilo se da će rat još dugo trajati a saveznicima je na Zapadnom frontu pretila nova velika nemačka ofanziva. No, uprkos tome što je Rusija uskoro izašla iz rata, dolazak milion američkih vojnika na evropski front promenio je odnos snaga. Velika nemačka ofanziva na Zapadnom frontuzavršiće taktičkim neuspehom. Iako je novembra 1918. rat vođen na francuskoj i belgijskoj, a gotovo nigde, na nemačkoj zemlji, u rajhu je došlo do sloma.

Mesecima je srpska komanda pokušavala da nagovori saveznike da započnu ofanzivu na Solunskom frontu. Dolaskom energičnog generala D’ Eperea odnos prema ovom pitanju je konačno promenjen. Dogovoreno je da na srpskom delu fronta, pre svega na Dobrom polju, ofanziva započne 14. septembra 1918. godine. U tom trenutku na frontu je bilo 626.000 vojnika Centralnih sila, pre svega Bugara i nešto manje saveznika iz Antante. Srpska vojska uspela je da probije liniju fronta već sledećeg dana. Nekoliko dana kasnije Bugarska je kapitulirala kao prva među Centralnim silama. U Skoplje su srpske trupe ušle 25. septembra, u Beograd 1. novembra. U naredne dve nedelje srpske snage ušle su u Temišvar i stigle do Rijeke. Primirjem sa Mađarskom od 13. novembra 1918. priznate su granice srpskog ujedinjenja.

Ostalo je zabeleženo da na putu ka domu i slobodi srpsku pešadiju nije mogla da stigne ni saveznička konjica.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *