Profil okupirane Srbije

Profil okupirane Srbije

21 januara 2014

Milan DamjanacPiše: Milan Damjanac

Poslednjih nedelja često se postavlja pitanje o mogućem datumu parlamentarnih izbora. Jedni kažu da će biti u martu, drugi da neće. Svi nekako čekaju da čuju šta će i kako će Vučić da odluči. Naivnost naših sugrađana ide toliko daleko da oni zaista veruju da je Vučić taj koji drži apsolutnu vlast u zemlji. Suština je u tome što je Srbija kolonija, koja je medijski, intelektualno, obaveštajno i politički okupirana i poslednjih godina nijedan političar, ma kako se zvao i ma koliko moći imao, nema tu vlast koja je potrebna da sam prelomi bilo šta, a kamoli kada će biti održani izbori.

Da nije tako, zar ne bi izbori bili raspisani još ranije, onda kada je vladajuća stranka imala dovoljno podrške u biračkom telu koja joj je garantovala mirnu vladavinu bez koalicije sa strankom sadašnjeg premijera? Naravno da bi. Međutim, izvor snage svake partije koja ima ogromno uporište u biračkom telu i koja je dominantna uvek jeste strani faktor sa svojom domaćom ispostavom. Stranom faktoru nikada neće odgovarati stranka, ma kako se zvala i ma koliko im bliska bila, koja ima dominantnu podršku naroda zato što otežava kontrolu rizika. Stoga je neophodno uvek stvarati simulaciju izbora između dve naoko različite, a zapravo iste ili veoma slične opcije.

Druga velika stranka služi kao regulator politike Srbije, a njena unutrašnja žarišta (Kosmet, Vojvodina i Raška oblast) kao drugi stepen regulacije spoljne politike. Svaka politička odluka ima svoju cenu, te se često popuštanjem u spoljnoj politici plaća potreba za većom slobodom unutrašnje politike, čemu prisustvujemo danas. Podobni vlastodršci ostaju na tom mestu sve dok ih zapadni faktor ne iscedi i politički ne potroši. Tada na prvo njihovo „ne“, sva strana pomoć odlazi opozicionom kandidatu koji je spremniji za veliko „da“. I tako iznova i iznova.

ILUZIJA IZBORA

Suština je u tome da izbori ne postoje. Izbori su čista simulacija realnosti i manipulacija naroda, čista farsa pod maskom demokratije i demokratskih procesa koja je u postmodernom društvu izvrgnuta ruglu, a u okupiranoj Srbiji predstava za dokone. Izbori ništa ne rešavaju, izbori su farsa koja predstavlja kontrolni mehanizam domaćih ispostava. Oni su ništa drugo do iluzija slobode izbora. Sve stranke koje pobeđuju u Srbiji su stranke koje su podobne i unapred izabrane. Narod je samo tu da taj izbor potvrdi pod pritiskom medija, intelektualnih elita i marketinških agencija.

Svaka partija koja ne prihvata tu vrstu okupacije sme da učestvuje na izborima, ali ne sme da pobedi niti se njene ideje smeju čuti. Narodu se mora nametnuti ideja da on ništa i ne može da promeni. Zapravo takva ideja je takođe farsa i simulacija realnosti.

Moć počiva prečesto na fikciji. Ukorenjenost te fikcije u masi jeste mera moći onoga koji moć proizvodi kao fenomen. Narod je onaj koji ima realnu, faktičku, a ne fiktivnu moć i narod je onaj koji, udružen oko jedne ideje, može da promeni svaku simulaciju i svaku okupaciju koja mu se nameće kao realan odraz stvari i nužno stanje. Stoga je odgovor na pitanje sa početka teksta: biće izbora onda kada zapadne ambasade daju zeleno svetlo, ne pre toga. A biće ih onda kada se bude znalo da su druge partije konsolidovane oko jakih lidera, koji su u stanju da naprave protivtežu aktuelnoj vlasti, ne pre toga. Svaki drukčiji ishod predstavljao bi veoma opasnu, pre svega politički opasnu, avanturu za onog koji vrši funkcije vlasti.

Ukoliko se izbori, pa i ovi kakvi se sprovode u Srbiji, smeju posmatrati kao način za promenu paradigme i spas države i naroda od sigurne propasti, onda se mora imati u vidu da je za takvu pobedu potrebna ogromna količina rada koji iziskuje korišćenje nekonvencionalnih metoda i sredstava čija je poenta da šokiraju, iznenade i dopru do svakog građanina ove zemlje. Potrebna je alternativna medijska mreža, alternativna intelektualna elita, alternativni sistem obrazovanja. Pre svega, potrebno je saznanje da sve to mora delovati, izgledati i biti na nivou ozbiljnosti kao i mejnstrim model. Dakle, alternativni medij mora biti ozbiljan bar koliko i mejnstrim medij, jednako suptilan, jednako interesantan, sa jasnim ciljem, zadatkom i ozbiljnim ljudima koji ga vode. Cela ova politika mora da se zasniva na snažnom programu stvaranja drukčije demografske slike u Srbiji, kulturne i obrazovne politike.

PROMENA SVESTI

Međutim, čak i kada bi nakon dugoročne borbe ovakva ideja oličena u nekoj stranci uspela da prevlada, pored svih zamislivih i nezamislivih udara i prepreka, tada bi tek započela borba za priznanje rezultata tih izbora. Zapravo, tada bi započela borba za uvećanje unutrašnjeg i spoljašnjeg suvereniteta Srbije i povratka instrumenata državnosti u ruke onih koji su birani. Tek tada se može ozbiljno govoriti o nekakvom spasu naroda i države, ozbiljnoj politici i geopolitičkim stremljenjima. U ovakvoj zemlji, nema smisla govoriti o tome. U ovakvoj Srbiji, u kojoj se roditelji diče time što je država obezbedila besplatne časove engleskog jezika učenicima predškolskog uzrasta i time što im deca poznaju bolje tuđu nego sopstvenu istoriju, kulturu, jezik i sport nema smisla govoriti o promeni paradigme. Svaka strana kultura i njena promocija jeste duhovna ispostava interesa te nacije i to je cela suština. Cilj je stvoriti raspoloženje u narodu koje omogućava dobrovoljnu okupaciju i smanjenje stranih regulatora i dotiranje domaćih ispostava. Buduće generacije će to raditi iz ljubavi, a ne zbog novca.

Promenom svesti, kojom su nam pretili i prete i Tadić i Vučić, zapravo je stvaranje drukčije konstrukcije srpske istorije, sadašnjosti i projekcije budućnosti koja će od Srba stvoriti bezličnu masu jeftine radne snage, koja će se bez ikakvih problema ukomponovati u konzumentsko društvo. Bićemo crna rupa Balkana i Evrope, koja služi jedino za izvoz radne snage i političke eksperimente. A, kada biološki nestanemo, drugi će preuzeti našu ulogu. Ove ispostave imaju zadatak da nas drže u anesteziranom stanju, toliko anesteziranom da je svaka ideja kolektiviteta i okupljanja oko jednog zajedničkog cilja potpuno potrošena.

Čak ni kada su u pitanju socijalni protesti, narod ne reguje, ne buni se, ne protestuje, a najsvežiji primer je skandalozan predlog zakona o radu. Ta razbijenost naroda na individue, a ne kolektiv, nemogućnost da se narod probudi iz apatije dovodi do pojave socijalnog darvinizma i politike „svako za sebe“. Ta potpuna društvena anarhija, u kojoj se svako snalazi kako zna i ume radi pukog preživljavanja, gledajući samo sebe i svoje interese, plod je propasti društva, sistema i bilo kakve nade u oporavak. Ali ponajpre ona je plod uvećanja snage fikcije o moći manjine koja nad nama vlada.

Održanje te fikcije da su nekakva medijska glasila, obrazovne politike i strane ekspoziture moćnije od samog naroda udruženog u kolektiv je iluzija, toliko opasna iluzija da nas vrlo lako može koštati ne slobode i dostojanstva, pošto smo to već odavno izgubili, već države, naroda i bilo kakve budućnosti. Realnost koja nam se nameće je čista fikcija koja reprodukuje samu sebe, a onaj ko se protiv svojih dušmana ne buni, onaj koji tu mrežu obmana ne vidi u njoj saučestvuje i održava je u životu. Ono što nam se prikazuje i nameće kao realnost je interes onih koji žele da očuvaju fikciju o svojoj moći i da nametnu svoju vlast kao poželjnu i dobrovoljnu. Ukoliko nam se interesi poklope, teško nama i našoj deci.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Voja says:

    Šta o čeu, babe o izborima.Šta će se promeniti ništa. Zašto se plaćaju stranke,neka se finansiraju iz ČLANARINE. Zašto plaćati članove glasačkih Odbora. To treba biti besplatno kao nekad. A predlažem da se izdačuna: Kolko će izbori koštati. Za te pare kupiti traktore i podeliti čistim seljacima-poljoprivredmnicima za džabe. Pa ljudi u selu retko gde ima traktor mlađi od 30.godina. To bi bio pravi potez a ne izbori.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *