Projektovana histerija

Projektovana histerija

17 aprila 2013

Marinko CulicPiše: Marinko Čulić

Zamislite da Srbi u Vukovaru krenu organizirati ulične proteste na kojima traže trenutačno uvođenje ćirilice u skladu s rezultatima popisa stanovništva koji im takvo pravo zaista i daje. Naravno, ne bi to bi bilo pametno, jer bi u ionako usijanu atmosferu unijelo još više temperature, a to naprosto ne bi bilo dobro. Ali, bogami, nije dobro ni što bi se na desnoj strani hrvatskog političkog spektra takvi prosvjedi sasvim sigurno shvatili kao smišljena provokacija. Jer provocirati time da se traži primjena važećeg zakona, usto zakona koji je izglasala nacionalna većina – to naprosto ne ide u istu rečenicu s pravno uređenom državom. Doista, tu su neke stvari vezane uz pravo i državu naočigled iskočile iz ležišta. Jer ako se istodobno protestna okupljanja Hrvata protiv ćirilice smatraju nečim normalnim i neprovokativnim, iako je očito da smjeraju bojkotiranju postojećeg zakona o upotrebi dvaju pisama, onda je jednako očito da se više ne može govoriti o jedinstvenom pravnom sustavu.

Točnije, on je jedinstven samo na papiru, a stvarno se raspao na dva dijela, i to se raspao na najgori mogući način, po šavu različitih nacionalnih pripadnosti. Naprosto, za Hrvate bi imala vrijediti jedna, a za Srbe druga pravna pravila. To je najdrastičniji odraz dobilo na nedjeljnom skupu hrvatskih ratnih veterana, što je pod geslom “Ne ćirilici” održan u Zagrebu, koji su neki mediji s razlogom nazvali necivilizacijskim i sramotnim. Ali su mu time i nehotice dali veći značaj nego što bi trebalo. Jer takva okupljanja ne bi bila ni upola natražnjačka i destruktivna koliko jesu da im iz pozadine snagu i silinu ne daje nešto što se pokazuje kao generalni stav Hrvatske – preciznije, značajnog dijela njene političke klase i javnosti – prema srpskoj manjini. Taj stav je da ona nema prava koja joj pripadaju sama po sebi logikom demokratskih tekovina modernog društva, pa joj se onda ne mogu proizvoljno ni oduzimati. Nego da je ta prava dobila velikodušnošću hrvatske većine, što onda znači da joj ih većina može i smanjiti ili uskratiti ako ocijeni da tako treba. Zato su se sada, eto, i čuli ovi zahtjevi za suspenzijom ćirilice u Vukovaru, ali, kako je napisano na plakatima za zagrebački skup, i u cijeloj Hrvatskoj.

Ovo prošireno djelovanje suspenzivne toljage, koju su neovlašteno prigrabili predstavnici veteranskih i invalidskih udruga, također nije nešto što bi zabrinjavalo samo po sebi. Ono zabrinjava jer se i ovdje radi o refleksiji jednog dublje usađenog uvjerenja, a to je da prava koja su “dana” Srbima navodno umanjuju prava hrvatske većine. Naravno da to nije točno. Ne radi se o pravima iz jednog, nego iz dvaju neovisnih paketa, što znači da se prava manjina mogu povećavati, a da prava većine ni najmanje ne budu umanjena, još manje ugrožena. To se, uostalom, dobro vidi na primjeru Istre, gdje se nije podleglo tome da se talijanski jezik izjednači s fašizmom, kao što se ćirilicu izjednačava s četništvom. Ondje je talijanski jezik uveden čak i tamo gdje ne postoje zakonski uvjeti o udjelu manjine u stanovništvu, pa se hrvatska većina time ne osjeća ni najmanje pogođenom, još manje potisnutom. Ali malo vrijedi to govoriti. Iz krive premise da se prava manjina oduzimaju od prava većine izvodi se onda još krivlja praksa da se nacionalne manjine, koje su već po svojoj poziciji “nadglasane”, još i dodatno nadglasava. To, doduše, nije samo hrvatski slučaj. Ima toga i u zapadnim demokracijama navodno najvišeg i najprestižnijeg ranga, kao u Švicarskoj, gdje je referendumom izglasana zabrana gradnje minareta, a bilo je inicijativa da se isto napravi i u Sloveniji. Srećom, u Hrvatskoj još nije bilo pokušaja da se na taj način, glasačkim listićima, manjine dodatno podrede većini, ali polako, to još ne znači da duh ovakvih postupaka nije i kod nas prisutan.

Nakaradnost referendumske zabrane minareta sastoji se u tome što se nikakvim tobože demokratskim instrumentarijem ne smiju staviti na glasanje temeljna ljudska prava, pa onda ni prava nacionalnih manjina. To je jednostavno bez izvornog demokratskog legitimiteta. Kao što bi bez legitimiteta bila odluka o, ne znam, zabrani manjinama da se bave određenim profesijama ili o tome da djecu stariju od tri godine moraju odgajati uz naredbodavni nadzor određenih državnih službi. Tu ništa ne mijenja na stvari što bi te odluke mogle biti donesene i najdemokratskijim ili navodno najdemokratskijim načinom. Naprosto, zajamčena ljudska prava i jesu to što jesu zato što ih se naknadno ne smije preispitivati ni relativizirati.

Ali u premnoge hrvatske uši ovo jednostavno nije ušlo. To se prvenstveno odnosi na sudionike zagrebačkog skupa protiv ćirilice, no u pozadini ove histerije stoji i puno drugih. Sada ponovno otvoreno i HDZ (nešto manje Crkva), čiji kandidat za gradonačelnika u Vukovaru Ivan Penava izjavljuje da ćirilica u ovom gradu neće proći makar u njemu bilo i “90 posto Srba”. Otvoreniji poziv na bojkot ustavnog poretka nemoguće je zamisliti, a kako to dolazi iz stranke koja je najizravnije sudjelovala u izradi tog poretka, neki zaključci nameću se od sebe. Ako se, naime, ovo shvati kao iznuđivanje nekakvog, recimo tako, nultog ustavnog poretka, ako dakle sadašnji poredak treba razmontirati i praviti sasvim novi, onda legitimitet dobivaju i sasvim suprotni projekti. Optimalan bi bio onaj po kojem bi se gradila čista građanska država, dakle bez sadašnje definicije po kojoj je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, iako odmah treba reći da je to najmanje realno. Bivša jugoslavenska federacija srušena je zato da bi se na njenom mjestu napravile nacionalne države i vratiti to natrag isto je što i očekivati da sunce od ovog proljeća počne izlaziti na zapadnoj, a zalaziti na istočnoj strani.

Ali zašto se, molim lijepo, Srbima ne bi vratio status konstitutivnog naroda?! To je već puno realnije, pogotovo znaju li se okolnosti pod kojima im je taj status prije više od dva desetljeća oduzet. Učinjeno je to tzv. Božićnim ustavom, koji je donesen prije nego što su Srbi u Hrvatskoj digli pobunu i prije nego što su osnovali paradržavu RSK, a ne zaboravimo da ima mišljenja kako pobune ne bi ni bilo da to nije napravljeno. Neću ulaziti u to koliko je takvo mišljenje točno, jer to nije tema ovog teksta, ali se pouzdano može reći da bi vraćanje konstitutivnosti automatski skinulo s dnevnog reda pitanje ćirilice. Ona više ne bi bila nešto što se Srbima navodno daje, nego što im izvorno pripada. Riješen problem. Eto, oni koji dižu pobunu protiv ćirilice, a pogotovo oni koji ih iz pozadine guraju, morali bi znati da kada se ustavni lajbek jednom raskopča, on se ponovno može zakopčati i ovako i onako.

(Novossti – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *