ПРОВИНЦИЈАЛНИ ГЛОБАЛИЗАМ ЕЛИТЕ И ЋОРСОКАК ПАЛАНАЧКЕ ФИЛОЗОФИЈЕ

PROVINCIJALNI GLOBALIZAM ELITE I ĆORSOKAK PALANAČKE FILOZOFIJE

18 aprila 2018

Piše: Branko Radun

Srbi su često vodili politiku daleko širu od svoje nacionalne, borili se protiv onoga što su smatrali za uzrok zla i nepravde i za oslobađanje porobljenih i poniženih. Tako je na toj široj opštečovečanskoj osnovi nastala i jugoslovenska politika srpske elite i njena tvorevina Jugoslavija. Na stranu što je taj projekat bio podmetnut od stranaca kao kukavičije jaje, njega je ipak prihvatila srpska elita ili barem veći deo nje.

Kada je taj eksperiment propao, kada je propao i komunistički eksperiment sa svojom internacionalističkom i globalističkom orijentacijom „nesvrstanih“ boraca protiv ropstva i nepravde Srbi su otišli u dve krajnosti. Prvoskretanje je palanačka zatvorenost u svoje atare koja nije omogućila razumevanje transformacije sveta kroz marš globalizma, a druga je palanački globalizam domaćih „liberala“ koji su ignorisali nacionalne interese i tradicije kroz pomodno praćenja globalnih trendova bez sopstvene strategije uklapanja u njih. Kako oni koji se vole predstaviti kao „patriote“ tako i oni koji se kite perjem „liberalnosti“ pokazuju istu provincijalnu rigidnost i nerazumevanje sveta u kome živimo.

Izuzetna podložnost savremenim ideološkim modama je kod nas nalin na nekakvbeskrajan lavirint bez izlaza. Naša elita iz jedne zablude pada u drugu, iz jednog ekstrema u drugi, iz vere u debilni komunistički totalitarizam se prešlo na sujeverje liberalizma i globalizma koji donosi totalitarizam novog i višeg tipa. Naša elita i pre komunizma zbog sekularnog „dogmatizma“ nijemogla da se orijentiše u vremenu i prostoru, a naročito da razluči istinu od obmane i dobro od zla. Tako je naivno uverenje u večnost komunističkog sistema našu elitu sprečilo da predvidi njegovu neizbežnu propast, nitinezaustavljivi raspad Jugoslavije posle smrti Tita. Sudbonosni događaji sa kraja osamdesetih i početka devedesetih dočekani su u krajnjoj konfuziji i zaslepljenosti. Srbi nisu imali ideju šta posle Jugoslavije, nisu imali rezervnu varijantu.

Kod velikog dela srpske inteligencije i političara se nije razumeo značaj Pada Zida u smislu konačnog trijumfa američke liberalne ideologije igeopolitičke hegemonije u svetu. Jedni su nojevski zabadali glavu u zemlju iignorisali činjenicu trijumfa kapitalizma i u vreme postojanja komunizma ali i svetske dominacije SAD i njihovih struktura moći (pre svega NATO-a). Druga grupacija – sujevernih obožavaoca američke moći i ideologije su shvatili promenu u svetu ali nisu imali nikakvu aktivnu strategiju osim potpunog i dobrovoljnog podvrgavanja novom poretku koji je bio stari ali se proširio i na naše prostore. Prvi su videli samo njegovu negativnu stranu i pri tom su potcenjivali njegovu moć, dok su drugi videli u globalizmu samo blagodati i pri ga toliko precenili da je to paralisalo u zametku svaku ideju uklapanja sopstvenih nacionalnih ciljeva u globalne promene. Obe strategije su bile nerealne i porazne po posledicama. Prva po svojoj nesvesnosti opasnosti i izazova koja vodi ka nefleksibilnoj politici rigidnog inata koji lako prelazi u kapitulanstvo kada se prepreke pokažu preteške i druga po ignorisanjusopstvenih nacionalnih interesa koji se gube pred idolom globalizacije i vode isto tako kao i prva žalosno konfuznoj i gubitničkoj poziciji. Ova dva pristupa koja su naše elite praktikovale do sada se uopšte ne mogu nazvati realnim strategijama već ritualnim odbijanjem realnosti kroz njegovu (pod)svesnu negaciju ili pak potpunim padom pod vlast modernih kumira.

Posle svih tih tragičnih iskustava (propast komunizma, jugoslovenstva i srpstva) naša politika je postala mala i minorna. A ako bi se nko ponadao da to znači okretanje unutrašnjem razvoju društva i ekonomije vara se. To znači samo odustajanje od svake šire internacionalne i nacionalne politike i jedno jalovo zatvaranje u okvire granica „avnojevske“ Srbije i to manje više i bez Kosova. Iz vidika ove vlasti izgubio pogled na Republiku Srpsku, Crnu Goru, a o Makedoniji i da ne govorimo. Nema ideja o integraiciji balkanskih prostora i akcija koje vodi istinskoj i korisnoj saradnji sa susedima (čak i ako ne ometaEU), niti planova i programa aktivnog povezivanja sa našom dijasaporom. Dakle ničeg što je bitno, što je strateško i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici. Samo se papagajski ponavljanje ideološka parola o nužnosti približavanja Evropi ili pak o ritualnom negiranju Zapadne hegemonije nad Balkanom.

Posle propasti jednog internacionalnog komunističkog mita mi smo poverovali u drugi liberalni i globalistički. Jedne parole su zamenjene veoma sličnim, a da se pri tom niko ne zapita kako te procese iskoristiti ili šta je tu za nas dobro, a šta loše. U oba slučaja je to negiranje jedne realne i pragmatične nacionalne strategije u ime globalističke i internacionalističke ideologije. To znači da se konkretni i životni nacionalni interesi svesno žrtvuju apstrakciji jednostranog progresa i pomodnog evropejstva. U oba slučaja je taj površni i ideološki modernizam naše pokondirene elite (i kod „patriota“ i kod „evropejaca“) u praksi se otkriva kao jalovi i nesposobni provincijalizam. Kombinacija ideološkog idealizma i gluposti, mešavine parolaškog globalizma i „filozofije palanke“, vere u progres i nesposobnosti da se išta korisno uradi, nekakve patetične povezanosti sa Svetom i patološkog prezira prema sopstvenom narodu i sl. su karakteristika naše elite više od jednog veka. Tako se došlo do toga da se u ime jedne nadnacionalne ideologije (komunističke ili liberalne) vodi anacionalna i antinacionalna politika.

Posle propasti komunističke ideologije je došlo do obnove starijih idejnih slojeva u srpskoj kolektivnoj svesti. Tada se obnavlja srpski nacionalizam i liberalizam, oba su istovremeno i zapadnog stila ali i deo srpske novije tradicije. Srpska politička scena se deli na dva dela od kojih bi jedan mogli nazvati populistički patriotizam a drugi liberalno demokratskim. U oba tabora je bilo dosta iskrenih patriota i nacionalista. Često su bili iskorišćeni od onih koji su manipulisali nacionalnom tragedijom koja je zadesila naš narod.

Milošević je došao na vlast uz pomoć „kosovske politike“ i „Gazimestana“ ali se i održavao na vlasti uz pomoć nacionalne retorike, a i veći deo opozicije je pokušavao da ga skine sa vlasti tako što se trudio da se prikaže kao veći nacionalista od njega. I Vuk i Šešelj su se u početku predstavljali kao nacionalisti koji su manipulisali nacionalnim osećanjima ali su bili i iskorišćeni od vlasti i opozicije u političkoj borbi. Milošević bi bez„crvenog vojvode“ otišao ranije sa vlasti, a opozicija bez „nacionalnih tribuna“ ne bi tako brzo došla do toga da može da pokuša da ga obori. Na kraju se ispostavilo da su obojica bili iskorišćeni i odbačeni od dva pragmatična manipulatora – Miloševića i Đinđića. Ovaj drugi je uz pomoć „umerenog nacionaliste“ Koštunice uspeo da pridobije javno mnjenje i da pobedi Miloševića posle „kosovskog poraza“ ali i da ga kasnije eliminiše iz vlasti.

To znači da je nacionalizam u Srbiji devedesetih bio istovremeno i subjekt i objekat politike i pokretač promena i sredstvo manipulacija. Ali površan, pomodan, zloupotrebljen nacionalizma i od vlasti i od opozicije je uz vojne poraze doveo do propasti nacionalno pokreta i nacionalne apatije. Tako se posle poraza Miloševića, i političke marginalizacije Koštunice nije vodila nikakva nacionalna politika. Sve se svelo na jalovo poslušništvo strancima i tranzicionu pljačku, na niska međusobna prepucavanja vladajuće oligarhije i na provinicijalizam svake vrste. Srbija se povukla u samu sebe, u jednu pasivnu samoizolaciju – u „srbijanstvo“.

Kada nema nacionalne politike i strategije nema ni unutrašnjeg i ekonomskog razvoja, ni istinskih reformi koji vode istinskom boljitku. To pokazuje proces razvoja i industrijalizacije svih danas razvijenih nacija kakao onih starijih kao što su engleska i francuska, tako i novijih poput japanske. Da bi se zauzela što bolja pozicija u procesu globalizacije potrebna je jasna i aktivna nacionalna strategija.

Da bi se doprinelo nečim svetskoj kulturi pre svega se mora biti svoj, mora biti deo svog naroda. Šekspir je svetski pisac tako što je najbolje istakao ono pozitivno iz engleskog jezika, običaja i tradicije. Amerikanci su vođe globalizma time što nikada ne odustaju od svog američkog sna“ na koji su bili ponosni i davno pre nego što su postali svetska sila. To znači da se naši „evropejci“ varaju ako misle da se bez nacionalne samosvesti može postati član evropske zajednice naroda niti da se bez toga može stvoriti jedno stabilno i napredno društvo. Prazni globalizam koji ne proizilazi iz onog najboljeg iz nacionalne tradicije je jalova ideološka simulacija koja vodi samoobmanama i porazima. I taj pomodni globalizma je sada, kao i u prošlosti u drugim oblicima, ništa drugo do jedan pokondireni palanački duh koji nema nikakve veze ni sa narodom ni sa sopstvenom tradicijom a kao epigonstvo ni savitalnim tokovima zapadne kulture. On nije ni originalno evropski, niti originalno srpski on je jedna simulacija i parodija na jedno i drugo.

Mnogobrojne su pogubne posledice ideološke kombinacije globalizma i provincijalizma u svim sferama života. Iz nje proističe vlast i površnih ambicionih ljudi kojima nedostaje sposobnost ili moral, a najčešće oboje. Na vlast dolaze komesari koji se surovo obračunavaju sa političkim protivnicimaiskompleksirani malograđani. Tu caruju spletke i sukobi „frakcija“, sitna i lukava podmetanja i razne vrste manipulacija i prevara. Tako vlast sačinjavaju ljudi koji bi za karijeru učinili sve, ali i oni koji isteruju svoje ideološke ciljeve, najčešće su oboje. To su ljudi sa punim ustima napretka a koji su totalno nezainteresovani za bedu koja nagriza društvo. Oni se bore za svetske ideale ali pre svega za svoju fotelju. Često su veliki globalisti i velike lokal-patriote ali i separatisti ako bi time mogli da ostvare samožive ciljeve. Autonomaši u Vojvodini su primer čudne kombinacije globalizma sa antisrpskom i separatističkom ideologijom. Slično je sa liberalima i ostalim „evropejcima“ u Crnoj Gori. Takvih ima i u Beogradu i u Banja Luci na vlasti. To znači da je nacionalno nagriženo i od ideološkog globalizma i od regionalizma, a sve prožeto zloduhom „filozofije palanke“.

Konkretno ta kombinacija patetičnog ideološkog sektašenja i konkretne palanačke prakse koja eliminiše sve van proseka znači da smo dobili jalovu i destruktivnu elitu. Elitu koja na površini izleda kao sistem institucija poput skupštine, partija i vlade koje promovišu principe modernosti i reformi, ali iza toga stoje klanovi sumnjivih ličnih-porodičnih-korupcijskih-kriminalnih veza. Dobili smo jednu elitu koja je na površini patetično puna lepih reči o progresu i reformama a iza toga stoji jedanpalanačka oligarhija. U toj eliti je izuzetno malo vrednih, poštenih, sposobnih, stvaralačkih ljudi a sve vrvi od intriganata, hohštaplera, korumpiranih političara, profesionalnih demagoga i (posle)ratnihprofitera. Tu su gotovo nebitni ljudski kvaliteti ili stručnost, već samo bliskost i oblik veza sa ključnim ljudima režima. Spolja gledano naše vlade deluju kao moderne, čak japijevska, ali ispod površine se kriju mutne kriminalizovane, špijunske i korumpirane strukture koje vladaju na orijentalni način. Zato u Srbiji ne može biti prave pravne države niti ozbiljnog privrednog i društvenog razvoja. Ispod maske reformi i modernosti se krije jedan orijentalni sistem lične i grupne vlasti koju uopšte nije briga za muke i nevolje običnog stanovništva.

Mi zapravo i ne znamo ko su oni koji vladaju Srbijom jer su oni često ljudi iz bezbedonosnih i kriminalizovanih i novobogataških struktura koje se ne pokazuju javnosti ili se prikazuju u sasvim drugačijem svetlu. Iza vidljivogdela ledenog brega srpske elite se krije njen opasan podzemni deo u kome dominiraju regionalnii klanovi, bratstava iz obaveštajne i kriminalne sfere, polutajna društva koja određuje sudbinu našeg društva.

U vreme Miloševića je stvorena intelektualna klima „pljuvanja na vlast“ sa pozicija demokratske pomodnosti, a danas deluje da je vrlo slično. Malograđnski intelektualci koji su svoju sujetu zadovoljavali i ostvarivali karijeru često paušalnim i ostrašćenim napadima na navodnu nacionalističku i diktatorsku vlast Miloševića su imali metu u liku Koštunice a danas Vučića. Premalo je argumentovane kritike a previše pljuvanja političkih protivnika. Pljuvačko kritizerstvo i lepljenje etiketa i medicinskih dijagnoza su uglavnom sve što imamo od političke debate i demokratskog takmičenja.

Pri tom je vrlo važno reći da ti i takvi ostrašćeni napadi na Miloševića, Koštunicu ili danas Vučića su često sa pozicija palanačkog liberalizma i usklađeni sa interesima Zapada predvođenih Amerikom. Šta više oni su vrlo često inicirani u ambasadama, odatle i podržani i finansirani a to znači i u skladu sa interesima stranaca koji dominiraju Balkanom. Malograđanska liberalna elita je nesposobna za sistematski rad ili stvaralaštvo ali jeveoma vešta u makijavelističkoj borbi za golu vlast uz pomoć moćnih stranaca i tajkuna. Tako je amalgam palanačke elite sa dve frakcije („patriote“ i „evropejci“) sa podložnošću stranim uticajima i novcima zapravo kamen o vratu našem narodu. Sa takvom elitom nemamo budućnost. Budućnost možemo imati samo kroz „prevrednovanje svih vrednosti“ kod naše palanačkom svešću ophrvane javnosti. A to je moguće samo kroz pročišćenje kroz bure i nevolje koje nam gotovo sigurno slede.

(Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *