ПУЧ

PUČ

29 jula 2016

milorad-vucelic-720Piše: Milorad Vučelić

Mnogi kolumnisti, politički analitičari, islamolozi, orijentolozi, kremljolozi, putinolozi, svojevremeno miloševićolozi, te vučićolozi iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, iz godine u godinu ostaju iznenađeni i zatečeni događajima. Po pravilu, ništa nisu predvideli i sve pokušavaju tek naknadno da racionalizuju i opišu, a akterima dešavanja da „posole pamet“ i ponude pouke svoje naknadne pameti. Temeljno i suštinsko nerazumevanje najbitnijih političkih, geopolitičkih, ekonomskih i svih drugih važnih procesa ovi mislioci i autori pokušavaju da prikriju stalnom, tobože veleumnom i zamišljenom rezervisanošću, zlim slutnjama i proročanstvima koje posle, kada sve prođe, proglašavaju ozbiljnom kritičnošću i pravovremenim upozorenjem. Kako jedan događaj mine, oni nastavljaju sa jučerašnjim nerazumevanjem samo ga zaodevajući u novo ruho.

Umesto uočavanja društvenih i geopolitičkih procesa, oni uporno emituju svoje lične i privatne želje, sklonosti i netrpeljivosti i pri tome ih proglašavaju vrhovnim i odgovarajućim kriterijumima za ocenjivanje. Razume se da su obavezno i neizostavno nekim ili nečim razočarani. Oni skloni Zapadu veoma se ljute na Viktoriju Nuland kada prilikom svoje posete ne napadne Srbiju ili ultimativno od nje nešto ne zatraži. Potežu se, zbog tog i takvog izostanaka, i teške optužbe na njen račun. Kada posle NATO samita u Varšavi američki državni sekretar Džon Keri ode u Moskvu i otud stigne poneki pomirljiv ton, odmah se postavljaju oštra pitanja u stilu u čije to ime pregovara Keri? Naši i briselski evroatlantisti osuli su pravu paljbu po Englezima posle „bregzita“. Neviđeno su ih razočarali. Bes su posebno iskalili na Borisu Džonsonu, naslađivali su se što je po njihovim kompetentnim analitičkim sudovima otišao u zasluženu penziju. Tome su se radovali i Luksemburžanin Junker i brojne srpske Đoke i Pere. I kakav ih je bes obuzeo kada je osvanulo predvidljivo imenovanje Borisa Džonsona za ministra spoljnih poslova Velike Britanije.

Vajni srpski putinovci su spremni da odaju veliko priznanje ruskom predsedniku Vladimiru Putinu, njegovim znanjima i njegovoj obaveštenosti, ali mu oštro zameraju što je neobavešten o prilikama u Srbiji i sugerišu mu da, za njegovo dobro, na to stanje malo pažljivije i bolje pogleda. Kažu da se Vladimir Vladimirovič, za razliku od Kerija i Nulandove, veoma zabrinuo zbog ovakvih primedbi i čak je obećao da će se preispitati i popraviti.

Naši evroatlantisti ne mogu da oproste EU što je skrštenih ruku gledala kako Kinezi kupuju smederevsku „Železaru“ i ulažu pare u nju. Ko zna koliko je upozorenja stiglo iz opozicione Srbije. Kako su se samo ljutili na Brisel! I sada, kada je napravljena neka komisija EK koja će se baviti tim problemom i kineskim dampinškim cenama gvožđa i čelika, niko nije zadovoljniji od njih. Na sve načine i unapred pokušavaju da moguće i eventualne posledice svale na leđa srpskoj vladi i državnom budžetu iz koga se u dobroj meri finansiraju. Kako bi pokazali da su u pravu i da je „Železaru“ u Smederevu trebalo odavno zatvoriti, srpska država mora da plati i Kinezi moraju biti oterani!

Posebnu vrstu specijalista i analitika predstavljaju oni koji se izdižu i izdvajaju u traganju ili, tačnije rečeno, u izbegavanju da se suoče sa pravim uzrocima, odnosno događanjima, problemima i užasima koji kontinuirano proizvode ozbiljne i civilizacijski dramatične posledice. Kada se odigraju teški teroristički napadi u Parizu, Briselu, Istanbulu ili Nici, oni se iskreno i konvencionalno humanistički zgroze, ali odmah iskažu veliku zabrinutost da zbog toga u Evropi ili negde drugde ne ojača ekstremna desnica koja će zloupotrebiti ove masakre. Baš kao da teroristički udari nisu vrhunci desničarskog i verskog ekstremizma, nego treba tragati za njima u mogućoj potenciji i na taj način iscrpeti svoj kritički diskurs. Istovremeno, pre nego što neko na tu temu išta kaže, oni će energično tvrditi da islamisti nemaju veze sa islamom. Islamska država će istovremeno preuzimati odgovornost i zasluge za svaki od tih terorističkih napada, a na sve to će francuski premijer Manuel Vals reći da u ime civilizovanosti i multikulturalizma treba da se naviknemo i da naučimo da živimo zajedno sa islamskim terorizmom i pod njegovom pretnjom!

Isti ti politički i intelektualni krugovi, a među njima posebno i naročito oni francuski, preporučivali su nam upravo ovo isto što danas Francuzima i svetu predlaže pomenuti Vals, i to isto nam nalagali prilikom bosanskog rata, a potom i razgorevajući i podstičući albanski šovinizam i terorizam protiv nas. Ove preporuke nama u oba slučaja isporučivali su bombardovanjima i vojnim agresijama. Isto su činili i u Iraku, Libiji, Egiptu i Siriji… A sada je taj đavo ne samo zaigrao pred njihovom kućom nego i ušao u nju. Sada će isti ti krugovi optužiti Tursku da se sve više islamizuje i da je to nesnošljivo i za svaku osudu. Polako se približavamo situaciji da će katolici i protestanti polagati ekskluzivno pravo na tumačenje islama, Muhameda i Kurana, kao i islamske pravovernosti! Možemo očekivati da se u to ime povede novi sveti rat u kome će pripadnici drugih religija odlučivati ili mozgati o tome šta je ispravno, a šta nije u verama kojima ne pripadaju, dok će istovremeno, iz dana u dan, podnositi sve teže terorističke napade sa sve više civilnih žrtava. Odbijajući da za početak stvari imenuju pravim imenom. A samo tako mogu doći u situaciju da nešto stvarno učine.

Treba ponovo podsetiti na proročke reči (i iz njih izvesti jasnu pouku) koje je još 1990. godine izgovorio nobelovac Josif Brodski:

„Naš svet postaje potpuno paganski. I razmišljam hoće li to paganstvo dovesti do sudara – strašno se toga plašim – do vrlo žestokog religioznog sudara… između islamskog sveta i sveta u kom su na hrišćanstvo ostala samo nejasna sećanja. Hrišćanski svet se neće moći odbraniti, a islamski će ga ozbiljno pritiskati. To se objašnjava jednostavnim odnosom broja stanovnika, čisto demografski. I meni se taj sudar čini sasvim realnim… To je budućnost koju razdire konflikt duha tolerancije i duha netolerancije… Pragmatičari tvrde da razlika između ta dva sveta i nije tako velika. Ja u to ne verujem ni na sekund. I mislim da sa islamskim shvatanjem sveta treba okončati. Na kraju krajeva, naš svet je šest vekova stariji od islama. Zato smatram da imamo pravo da sudimo šta je dobro, a šta je rđavo.“

Pojavilo se posle neuspešnog vojnog udara u Turskoj i potpuno novo razumevanje vojnog puča. Puč sam po sebi nije ni loš ni dobar, ni nedemokratski. Ako je uspešan i po volji Zapada i „najrazvijenijih demokratija sveta“ (kao u Srbiji i Egiptu), onda je dobar. Ako je neuspešan, onda nije dobar, i oni koji su ga izazvali i sprovodili, i spolja i iznutra, ne treba da snose nikakve posledice, te im treba omogućiti da pokušaju opet i da se bolje pripreme. Tu prestaje da važi načelo prosvetiteljstva i Francuske revolucije koje je deklarisao Sen-Žist a u delu sprovodio Robespjer: „Nema slobode za neprijatelje slobode“!

Americi i zapadnim saveznicima zapao je zadatak samo da u to ubede i predsednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana. Biće im utoliko lakše što je Turska NATO članica i što je turski lider verovatno ubeđen da njegovi vojni saveznici i njihove službe i vlade nisu umešani u pokušaj njegovog oružanog svrgavanje s vlasti.

A možda će se i oko broja smenjenih sudija i funkcionera, te pritvorenika lakše sporazumeti ako se, zajedno, prisete da je posle petooktobarskog puča, u značajno (stanovništvom) malobrojnijoj Srbiji sa funkcija smenjeno oko pedeset hiljada ljudi (toj cifri se zasad Erdogan primakao, doduše u više nego mnogoljudnijoj Turskoj). Negde je to rađeno oružanim upadima, negde kriznim štabovima, a bilo je i slučajeva zlostavljanja dece. Za vreme „Sablje“ je pritvoreno preko 12.000 ljudi. U Turskoj mase sada traže uvođenje smrtne kazne, što je u Srbiji tražio tadašnji „prvi demokratski izabrani“ ministar pravde još 2003. godine. Bez ikakvog puča, u Srbiji je pod žutima u samo dva-tri meseca smenjeno blizu 800 sudija. I pored ovakvih učinaka postoje oni koji još uvek sanjaju 6. oktobar. Eto im prilike da pokušaju da bar negde i u ponekom slučaju realizuju svoje snove.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *