Pune 23 godine kasnimo

Tweet

Piše: Denis Romac

Presuda Europskog suda u Strasbourgu za Ljubljansku banku i doslovce je povijesna. Skoro cijela povijest trebala je proći da se dogodi ono što se jednom moralo dogoditi, da se u svega nekoliko minuta sruše sve laži, obmane i manipulacije što ih je politika u protekla dva desetljeća brižno gradila, zamagljujući suštinu problema.

Jer upravo to se ovdje dogodilo. Veliki senat Europskog suda golemom većinom glasova – od 17 sudaca 15 ih je bilo »za«, a protiv su bili samo njemačka sutkinja koju je Slovenija izabrala kao zamjenu za svog isključenog suca, te sudac iz Srbije koja je u ovom predmetu također osuđena – srušio je sve iluzije Ljubljane o dugu kao sukcesijskom pitanju i o teritorijalnom načelu kao razlozima za neisplatu deviznih štediša Ljubljanske banke i opravdanom povodu za ucjene i blokadu Hrvatske.

Istina je za slovensku političku elitu bolna: Slovenija je 23 godine – i to ne po prvi put! – kršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima. No sada će napokon morati učiniti ono što je pune 23 godine tvrdokorno odbijala učiniti. Morat će ljudima isplatiti njihovu ušteđevinu. Jer, baš kao što smo na ovom mjestu u više navrata isticali – jedino civilizirano i razumno rješenje problema Ljubljanske banke jest da banka, odnosno njezina vlasnica, štedišama isplati ono što im duguje, i to s kamatama. Sada će se – 23 godine prekasno – to i dogoditi.

Sud je slovenskoj političkoj eliti poručio da nesposobnost političara da se dogovore oko sukcesije ne može biti razlogom diskriminacije štediša, kao što se jedan dio štediša ne smije diskriminirati zato što nisu državljani Slovenije. Slovenija svima mora isplatiti njihovu štednju na isti način kao i svojim građanima, a svojim štedišama Slovenija je devedesetih pologe do tisuću njemačkih maraka isplatila odmah, a ostale u 10 rata u pet godina.

No unatoč ovoj povijesnoj, presedanskoj presudi – koja je još jednom posvjedočila o važnosti nadnacionalnih sudišta, često jedinih pribježišta pred diskriminatorskim odlukama države – nema sumnje da će Slovenija i ovaj put odugovlačiti i zakomplicirati provedbu presude, po sličnom scenariju po kojem je Slovenija nedavno opstruirala provedbu presude za izbrisane. I tada je, naime, Ljubljana od Europskog suda dobila jednogodišnji rok za pripremu sheme obeštećenja izbrisanih, no onda je, pozivajući se na političke teškoće, »probila« zadane rokove. Potom je Odboru ministara Vijeća Europe, koji će odlučivati i o akcijskom nacrtu za obeštećenje »žrtava« Ljubljanske banke, pripremila bijedne odštete za izbrisane, koje su bile višestruko niže od odšteta što ih je dodijelio Europski sud u svojoj presudi kojom je kaznio Sloveniju zbog još jednog slučaja masovnog kršenja ljudskih prava s početka devedesetih godina. Odbor ministara Vijeća Europe na koncu je donio pozitivnu odluku, koja je zasigurno bila i rezultat lobiranja slovenskih dužnosnika u Strasbourgu.

Tako će sigurno biti i u ovom slučaju, iako je pitanje Ljubljanske banke u najmanje jednom važnom detalju ipak različito od slučaja izbrisanih. Za razliku od štete izbrisanima, ovdje se radi o štednim ulozima, dakle o egzaktnim iznosima, koji trebaju biti uvećani za kamate i visinu nematerijalne štete. A još nije bilo slučaja da neka država nije provela presudu Europskog suda u Strasbourgu, pa neće ni Slovenija. Zato što prije, to bolje. Jer to je i u interesu Slovenije. Platit će manje za kamate. Na žalost, račun će na kraju platiti građani, iako bi ga trebalo naplatiti imovinom onih koji su ga i stvorili. Političara, dakako.

(Novi list – Rijeka)

Tweet