PUTIN UPOZORIO OBAMU: Amerikanci nisu bliži Bogu od drugih naroda, svi smo jednaki

PUTIN UPOZORIO OBAMU: Amerikanci nisu bliži Bogu od drugih naroda, svi smo jednaki

12 septembra 2013

RUSSIA-G20-SUMMITOD REČI DO REČI: TEKST RUSKOG PREDSEDNIKA OBJAVLjEN U AMERIČKOM DNEVNOM LISTU „NjUJORK TAJMS“ POVODOM SIRIJE.

Situacija koja se danas formira u svetu, a posebno prilike u Siriji i oko nje, podstakle su me da se direktno obratim američkim građanima i političarima. Smatram da je ovo važno u uslovima kad se oseća deficit u kontaktima i odnosima između ruskog i američkog društva.

Želeo bih da napomenem da su odnosi između naših zemalja u svom razvoju imali različite etape. Bili smo suprotstavljeni u godinama „hladnog rata“. Ali, bili smo i saveznici: zajedno smo zgazili nacizam u Drugom svetskom ratu. I upravo, rezultat tog rata, s ciljem da se ne ponovi ogromna tragedija, bila je osnovana univerzalna međunarodna organizacija – UN.

Utemeljivači UN razumeli su da se sudbonosne odluke o pitanjima rata i mira moraju donositi isključivo konsenzusom, a na insistiranje SAD su Poveljom UN dali pravo veta stalnim članicama Saveta bezbednosti. U to je unet dubok smisao koji je tokom mnogih decenija manje ili više obezbeđivao stabilan razvoj međunarodnih odnosa.

Niko ne želi da UN doživi sudbinu Društva Naroda koje se srušilo zbog odsustva realnih poluga uticaja na međunarodnu situaciju. A to je opet moguće ako uticajne zemlje budu posezale za silom zaobilazeći UN i delujući bez odobrenja Saveta bezbednosti.

Želeo bih da ukažem da planirani udar Sjedinjenih Država po Siriji, bez obaziranja na ozbiljno i oštro protivljenje mnoštva zemalja, krupnih političkih i religioznih figura, među kojima je i Papa Rimski, može samo da dovede do novih nevinih žrtava, do eskalacije konflikta i njegovih prelivanja daleko izvan granica Sirije. Neizbežno bi bilo širenje nasilja i novi talas terorizma.

Raketni udari i bombardovanje (Sirije) mogli bi podriti multilateralne napore usmerene na rešavanje iranskog atomskog problema i regulisanje arapsko-izraelskog konflikta, dovesti do dalje destabilizacije celokupne situacije na Bliskom Istoku i Severu Afrike. Sve je to bremenito i opasnošću da dođe do potpunog raštimavanja međunarodnog pravnog sistema i svetskog poretka.

Mora se razumeti da se u Siriji danas ne radi o borbi za konsolidaciju demokratije, već o oružanom konfliktu vlade i opozicije u multikonfesionalnoj zemlji.

Tamo nema baš mnogo pobornika demokratije. Ali je zato na strani opozicije više nego dosta ekstremista svih fela i pripadnika Al Kaide. Uostalom, i sam Stejt department SAD proglasio je za terorističke organizacije Džabhat an-Nusru i Islamsku državu Iraka i Levanta.

Unutrašnja konfrontacija, koja je od samog početka izvana podgrevana isporukama oružja, postala je jedan od najkrvavijih konflikata u svetu.

Ne može da ne brine to što u Siriji ratuju ne samo najamnici iz arapskih zemalja, već i stotine bojovnika iz mnogih zapadnih država, čak i iz Rusije. Ko može da garantuje da se ti banditi, koji su stekli iskustvo, neće pojaviti potom i u našim zemljama, kao što je to bilo u Maliju posle libijskih događaja? To je realna pretnja svima. Užasna tragedija za vreme Bostonskog maratona to samo dodatno potvrđuje.

Rusija se od samog početka dosledno drži linije koja podrazumeva podršku miroljubivom dijalogu u kojem bi sami Sirijci došli do kompromisnog modela budućeg razvoja svoje zemlje. Pri tom, mi ne branimo sirijsku vladu, već norme međunarodnog prava.

Stalno ukazujemo na neophodnost punog korišćenja mogućnosti Saveta bezbednosti UN. Polazili smo i polazimo od toga da je u savremenom, složenom i turbulentnom svetu očuvanje međunarodnog pravno poretka jedna od malog broja poluga koje su u stanju da spreče da međunarodni odnosi skliznu u haos. Zakon mora da bude zakon. Obaveza poštovanja je uvek potrebna bez obzira da li se nekome sviđa ili ne.

Važeće međunarodno pravo dozvoljava korišćenje sile samo u dva slučaja – u samoodbrani ili po odluci Saveta bezbednosti UN. Sve ostalo je na osnovu Povelje UN nedopustivo i kvalifikuje se kao agresija.

Niko ne dovodi u pitanje činjenicu da su u Siriji upotrebljene otrovne hemijske materije. Međutim, ima osnova da se smatra da to nije učinila sirijska armija, već snage opozicije. Sa namerom da isprovocira mešanje u konflikt svojih moćnih pokrovitelja iz inostranstva, koji bi se u tom slučaju u sukob uključili, suštinski, na strani fundamentalista.

U ovom kontekstu, treba obratiti pažnju na informacije da bojovnici spremaju novi hemijski napad – ovoga puta na Izrael. Zabrinjava to što za SAD pokušaji nasilnog uplitanja u različite unutrašnje konflikte postaju obična stvar. Postavlja se pitanje: da li to odgovara dugoročnim interesima samih Sjedinjenih Država? Sumnjam.

U svesti miliona ljudi na planeti Amerika se sve češće doživljava ne kao uzor demokratije, već kao igrač koji svoj ulog stavlja isključivo na grubu silu i skuplja u svakoj konkretnoj situaciji koaliciju pod devizom „ko nije sa nama, taj je protiv nas“.

Upotreba sile je pokazala svoju neefikasnost i besmislenost. Avganistan je u previranju i niko ne može da kaže šta će tamo biti posle povlačenja međunarodnih snaga. Libija je podeljena na zone uticaja plemena i klanova. U Iraku se nastavlja građanski rat i svakoga dana ginu desetine ljudi. U samim SAD mnogi prave direktna poređenja između Iraka i Sirije i u vezi sa tim pitaju: zašto treba ponavljati nedavne greške?

Dosadašnja upotreba sile opominje – ma koliko udari bili precizni i nanošeni najsavremenijim oružjem – da su žrtve među civilnim stanovništvom neizbežne. Pri tom najviše pate starci i deca, čije živote navodno i žele da zaštite pomoću takvih udara.

Takva nasilna dejstva zakonomerno izazivaju reakciju u svetu: ako se ne možemo oslanjati na međunarodno pravo, onda treba tražiti druge varijante za garantovano obezbeđivanje vlastite bezbednosti. I evo: sve veći broj zemalja teži da sebi obezbedi oružje za masovno uništenje. Počinje da funkcioniše jednostavna logika: „ako imaš bombu, ostaćeš netaknut“. Jer, ispostavlja se da se samo na rečima govori o neophodnosti jačanja režima neširenja oružja za masovno uništenje, a u praksi se on sve više razvodnjava.

Potrebno je prestati sa korišćenjem jezika sile i vratiti se na put civilizovanog političko-diplomatskog rešavanja konflikata. Poslednjih dana su se pojavile nove mogućnosti da se izbegne vojna akcija u Siriji.

SAD, Rusija i sve druge članice međunarodne zajednice dužne su da iskoriste spremnost koju je pokazala sirijska vlada da svoj hemijski arsenal stavi pod međunarodnu kontrolu i da ga na kraju uništi. Sudeći po izjavi predsednika Baraka Obame, Sjedinjene Države su u tome videle određenu alternativu koja omogućuje da se uzdrže od udara.

Pozdravljam raspoloženje američkog lidera da nastavi dijalog sa Rusijom o sirijskom pitanju. Odavno smo pozivali na zajednički rad. Sada je krajnje važno da udružimo napore i ne dozvolimo toj iskri nade da se ugasi, kao što smo se dogovorili na samitu „velike osmorke“ u Loh Ernu i da prebacimo situaciju na pregovarački put.

Ako izbegnemo upotrebu sile protiv Sirije, kardinalno ćemo promeniti atmosferu u međunarodnim odnosima i ojačati uzajamno poverenje. To će biti naš zajednički uspeh koji će otvoriti perspektivu saradnje i povodom drugih najvažnijih problema današnjice.

Želeo bih da u zaključku istaknem sledeće. Između predsednika SAD Baraka Obame i mene uspostavljaju se sve poverljiviji radni i lični odnosi. Smatram to dragocenim. Pažljivo sam se upoznao sa njegovim obraćanjem naciji od 10. septembra. Ipak uzimam sebi za pravo da polemišem povodom jednog pitanja koje smatram apsolutno ključnim i fundamentalnim. Predsednik SAD pokušao je u tom svom govoru da dokaže ekskluzivnost američke nacije. Politika koju vode SAD „razlikuje Ameriku od drugih i to nas čini izuzetnima“ – upravo je to izjavio predsednik SAD.

Smatram da je veoma opasno ljudima ulivati u glave ideju o njihovom ekskluzivitetu, ma čime to bilo motivisano. Postoje velike i male države, bogate i siromašne, sa davnašnjim demokratskim tradicijama i one koje tek traže svoj put ka demokratiju. Sve te zemlje, naravno, vode različitu politiku. Različiti smo, ali kad molimo Gospoda da nas blagoslovi, ne treba da zaboravljamo da nas je Bog stvorio jednakima.

(Fakti.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *