Putinofobija – odgovor NATO propagandistima

Putinofobija – odgovor NATO propagandistima

23 oktobra 2014

milacic marko 373Piše: Marko Milačić

                                                                                                                                                             Zašto u SAD nema političkih nemira?“
                                                                                                                                   „Zato što u Vašingtonu nema američkih ambasada.“
                                                                                                                                                                                     Gabrijel Garsija Markes

Šta je zajedničko kriminogenom režimu Mila Đukanovića, američkoj ambasadorki Sju Kej Braun (njenim nadređenim), većini crnogorskih „intelektualaca“-suverenista (prorežimskih i onih drugih), brojnim NVO-ima i forumima, pozitivnim i sličnim političkim partijama, režimskim, ali i pojedinim kritičkim suverenističkim medijima? Makar dvije stvari: anti-putinovska, i, istovremeno – NATO propaganda. Narečena ideološka mašinerija usijala se povodom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu, Balkanu. Bilo je tu svega: od spinova, preko nepoznavanja geopolitičkog konetksta i duha vremena, do otvorenog „građanskog“ fašizma i šovinizma. Po srijedi je dalekosežnija, i, za nas, važnija stvar od narečene posjete: otkud ova bratija na istom – atlantističkom – zadatku?

Klicu odgovora treba tražiti najkasnije u istorisjkoj vertikali od početka devedesetih do referenduma. U tom periodu, kritičari vlasti – suverenisti – nijesu se obračunavali sa Đukanovićevom vrhuškom sa antimafijaških pozicija, već – preovladavajuće – nacionalnih i etničkih: Đukanovićev šverc bio je manji problem od Đukanovićevog „(veliko)srpstva“, gospodarov kriminal nebitniji od gospodarovog (ratnog i poratnog) zagrljaja sa Slobodanom Miloševićem, šefova familija bila je manje u fokusu u odnosu na šefove veze sa Beogradom, to što je bio sa one strane zakona, manje je boljelo suvereniste nego to što nije bio dovoljno za crnogorsku stvar.

Taj opasni trend – potcjenjivanja i prećutkivanja mafijaških poslova – postaje opasniji nakon rascjepa DPS-a, 1997. godine, te nakon što je Đukanović (uz podršku suverenista, u političkom polju – Liberalnog saveza) u drugom krugu pokradenih (kao i svi do sada) predsjedničkih izbora, pobijedio Momira Bulatovića, okrenuvši se Vašingtonu i NATO-u. Zbirno: dolarima.
Od tada, pa do 21. maja 2006. godine, kritički raspoloženi suverenisti – njihov nezanemarljiv dio – prave neformalni pakt o nenapadanju sa Đukanovićem, koji se da sublimirati sentencom: država pa demokratija. To je, mimo povremenih časnih izuzetaka, bila kolaboracija zarad višeg cilja. Suštinski: time je – osim progutanog vremena – cementiran mafiokratski, neokomunistički monstrum, uz „patriotski“ alibi – sve za Crnu Goru. Dok su se pomenuti polovi borili za takvu, suverenu Crnu Goru, Crna Gora je sve manje bila suverena, a sve više Đukanovićeva. Na koncu, dobili smo Crnu Goru po njegovoj mjeri i mjeri za njegove. Zemlju za njih. Dobili smo suverenovu Crnu Goru, a ne onu, kojoj je trebalo težiti – suverenu. Dobili smo – šire gledano – američki protektorat.

Potom su, od pomenutog maja, suverenisti počeli novu kolaboraciju sa režimom, zbog novog višeg cilja: NATO-a! Opet je državna propaganda počela sa odbranom suverenosti, tezama koje usvajaju suverenisti od onih u NVO-ima do onih u medijima, pri medijima: NATO nema alternativu; ko je protiv NATO, taj je protiv suverenosti (države); NATO je garant suverenosti i stabilnosti… Ponovo su se poljubili, ponovo se ljube, suveren i suverenisti, koji ga kontrolisano kritikuju. Opet se, mimo volje građana – koji su velikom većinom protiv integracija u NATO (tek 35 odsto je za učlanjenje, na osnovu istraživanja u kome je sudjelovao NATO!) – iz tog (ne)prirodnog zagrljaja kani prevariti narod: pod krinkom suverenosti u okrilju NATO-a, stvoriti “suverenost” po mjeri NATO-a i Đukanovića. Duplo “demokratsko” ropstvo. Anti-suverenost.

Suverenisti se opet vraćaju na mjesto zločina: ponovo, zajedno sa Đukanovićem, grade ne-suverenu Crnu Goru: onu koja će direktno služiti intresima Vašingtona, koji se ogledaju u neoliberalnom neokolonijalizmu, grubom militarizmu i okupaciji istinski suverenih država, “uspjelih neposlušnosti” (Noam Čomski, za Kubu). Riječima jednog od vodećih ideologa navedenoga, Amerikanca Zbignjeva Bžežinskog: “NATO ne predstavlja samo osnovni mehanizam za sprovođenja američkog intresa u evropskim stvarima već i osnovu za politički bitno američko vojno prisustvo u Evorpi.“Ili, riječima još jednog autora sa Zapada, britanskog nobelovca Harolda Pintera: “NATO je američka bojeva glava”. Za takvu “suverenost” utrkuju se danas crnogorski suveren i crnogorski suverenisti. I jedni, i drugi: robovi vrlog novog svijeta.

NATO, taj bajonet na pušci Zapada, pod dirigentskom palicom (bolje: pendrekom) Vašingtona, od osnivanja prožet je „duhom zvjeri koja mora doći do plijena“. Plijen je sve što pokazuje i najmanji znak suverenosti, otpora imperiji: od Kine i Indije, do Brazila i Rusije. I tu dolazimo do – Putina, čija resursima bogata zemlja, zajedno sa ostalim navedenim, predstavlja vjesnike novog, zdravijeg – multipolarnog svijeta. A, time – branu atlantističkom vojno-industrijskom kompleksu (1000 vojnih baza širom svijeta, Čalmers Džonson). Zato je i Zapadna, anti-putinovska propaganda tako sveprožimajuća i sistematska. Zato, zbog geopolitike i izolacije Rusije – a ne zbog (crnogorske) suverenosti i stabilnosti – Džon Mekejn nedavno huška američku administraciju da „što je brže moguće uključi Crnu Goru i Gruziju u NATO“. Ne zbog naše suverenosti, već zbog globalnog suverena.

Da se razumijemo: nije Putinova Rusija idealno mjesto za život. Nije ni Kina. Ali, nije ni – daleko od toga – Saudijska Arabija – u kojoj vlada Šerijat, ne postoje stranke i glasaju (veoma rijetko) samo muškarci – pa Zapadna propaganda, geopolitike radi, ipak ćuti, zbog toga što je kralj Abdulah bin Abdulaziz Al Saud osvjedočeni prijatelj Vašingtona. Ćute na sve to i crnogorski “intelektualci” suverenisti. Ćute, jer nije oportuno opirati se NATO planerima, ovdje i tamo, sada i sjutra. Ćute i “intelektualno” slušaju.

Ćute – u ogromnoj većini – naši suverenisti – mladi i stari – i na glavni problem savremenosti i suverenosti: američki nepodnošljivi unilateralizam, koji melje države, narode i ljude. Ćute o Gvantanamu i Abu Graibu. Ćute o stvarnim razlozima okupacija Avganistana i Iraka. Ćute o američkom sponzorisanju terorističkih grupa, od Al-Kaide ranije, do ISIS-a, nedavno. Ćute o stotinama hiljada pobijenih civila u ratovima Vašingtona i NATO-a. Ćute o SAD, kao najvećem izvozniku nestabilnosti i ratova. Ćute o SAD – epicentru globalnog “ekonomskog terorizma”. Ćute o SAD, kao “zemlji sa samo jednom partijom – biznis partijom” (Čomski). Ćute o američkom “podsticanju demokratija”, zapravo – podrivanju suvereniteta država širom svijeta… Ćute i slušaju crnogorski suverenisti, do nove kolaboracije sa crnogorskim suverenom.

Crna Gora, neutralna država!

(Vijesti, Podgorica)

KOMENTARI



3 komentara

  1. milan says:

    Kako ce to biti, kako ce unuci onih koji su masovno nastanjivali Goli Otok opravdati svoje ne-činjenje? Kako ce objasnitisvojoj deci ovo okretanje od svojih korena? Kako ce "intelektualci" CrnoGorci objašnjavati toliku izdaju?

  2. Dunja says:

    Marko Milačić sjajno NE ĆUTI i kad Crnogorci počnu ponovo da misle i govore, eto slobode i njima i nama...

  3. Micko says:

    Duga dana u zla gospodara! Al, i to ce proci..., pitaj Vladana Micica, Petra Drapsina, Savu Kovacevica i jos neke ubice, i njihovo je bilo pa proslo..., zivot je to!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *