Putinov profil i budućnost Rusije

Putinov profil i budućnost Rusije

27 jula 2014

branko-radun-fotoPiše: Branko Radun

Zapadni političari i analitičari se sve više bave ličnošću prvog čoveka Rusije. Jedni da bi ga propagandno degradirali a drugi da bi ga analitički obradili i uspeli da predvide njegov sledeći korak. Naime dešavanjima u Ukrajini, pre svega februarskim pučem ekstremne i antiruske desnice u Kijevu, a zatim i građanskim ratom, u kojem je proruski istok ugrožen od kijevskog režima onoliko koliko su bili ugroženi Srbi od Tuđmana i HDZ-a, Rusija je bila ( a i sad je) ne velikom testu. Situacija je takva da ako reaguje direktno i uđe u konfrontaciju to bi mogao biti uvod u veliki rat za koji za sada nije spremna, a ako ostane po strani i pasivno posmatra kako se vrši genocid nad ruskom i proruskom Ukrajinom ona bi u svojim očima i očima sveta prestala biti sila. Čak bi bio doveden u pitanje i njen status regionalne sile, ali i poštovane države.

Zašto Putin nije ušao u rat u Ukrajini?

Rusija je reagovala oprezno, neki bi rekli suviše oprezno, jer je shvatila da je sukob u Ukrajini zamka.Ako bi ušli u rat Rusija bi bila osuđena kao agresor te bi bila prekinuta veza Evrope i Rusije, ili preciznije Berlina i Moskve. To bi bila strateška pobeda Vašingtona koji je odmah posle februarskog puča direktno preuzeo i kontrolu nad gasnim transportom kroz Ukrajinu, što je do sada bilo u ingerencijama evropskih kompanija. No nije potpuno razumljivo u kojoj meri je jasno Kremlju da je zamka dvostruka, jer i nemešanjem u ukrajinski građanski rat Rusija mnogo rizikuje. Rizikuje poraz i proterivanje proruskog stanovništva, rizikuje nacionalnu sramotu, milione izbleglica i unutrašnju krizu koja bi mogla u budućnosti kijevski «majdan» zapatiti i negde blizu Kremlja.

Čini se da je primarni motiv ruske vlade da reaguje brzo na početku haosa u Ukrajini, i da prisajedine Krim, bila unutrašnja konsolidacija i stabilizacija autoriteta vlasti i predsednika u domaćem javnom mnjenju koje je bilo poljuljano.

Zašto Putin nije ušo u rat pitaju se mnogi, a naročito oni koji vole sebe da vide kao rusofile i patriote. Pre svega nije lako ući u neki rat, naročito sa zemljom koja vam je bliska, a posebno što bi to u perspektivi vodilo sukobu i sa NATO paktom. Rusija za tako nešto ni u kom pogledu nije spremna. Njena javnost nije pripremljena da Rusija vojno reaguje kako bi spasavala «tamo neke proruse» u Ukrajini. Rusija nije nacionalna država, ona sledi imperijalne tradicije carskog vremena i internacionalizam i „sovjetskost“ komunističke epohe. Stoga u njenoj javnosti do sada nije bilo mnogo reči o Rusima van Rusija, o problemima Rusa u bivšim republikama SSSR-a, jednom rečju o ruskom nacionalnom pitanju van ruskih granica. Kako sada jedan prosečan građanim Rusije da podrži ulazak u ratnu avanturu zbog ugroženosti dela građana Ukrajine koji imaju proruska osećanja ili govore ruski ili se pak potpuno «osećaju» kao Rusi.

Osim stava javnosti koje se postepeno pomera ka identifikaciji sa ustanicima na istoku Ukrajine, i pored toga što većina misli da bi ipak trebalo nešto preduzeti, on ima problem sa stavovima elite. Naime ona je većinski protiv vojnog, pa i mekšeg, mešanja u ukrajinski građanski rat. Kada bi i želeo da uđe u vojnu avanturu i dirketno pomogne istočni deo zemlje, koji su bori protiv novih kijevskih vlasti, Putin ne bi imao protiv sebe samo Zapad, NATO, EU i ko zna koga još u svetu već i svoju sopstvenu elitu. Stoga je njegova odluka da se Krim prisajedini a da se istočnom proruskom delu Ukrajine pomogne, na ovaj ili onaj način kako bi preživeo napade bezbednosnih i paravojnih snaga Ukrajine, zapravo maksimum do koga je ruska elita (poslovna, politička i kulturna) spremna da ga prati. No budućnost može doneti promene i preokrete koji bi menjali osećanja javnosti i stavove elite. Pre pola godine bi ruskoj eliti bilo neverovatno, pa i teško prihvatljivo da Rusija prisajedini deo Ukrajine, makar to bio i Krim, koji jeste istorijski gledano vekovima bio ruski i jedno od žarišta ruske istorije.

Kako Putin reaguje?

Reakcija Putina zavisi pre svega od okolnosti – on reaguje na izazove brzo i veoma je oprezan istovremeno. Primer toga je prisajedinjenje Krima koje jeste bilo brzo i iznenada, u toj meri da je iznenadilo zapadne bezbednosne strukture, a istovremeno je to potez koji je za klasu nižeg rizika od eventualnog uključivanja u rat u susednoj zemlji. On je znao da mora reagovati jer se i njegov autoritet u zemlji posle pobede antiruskih pučista u Kijevu ozbiljno ljuljao. On i njegovo okruženje bili su svesni da je to udar na Kremlj i na Rusiju, i ako žele da ostanu u sedlu moraju nešto brzo i efektno preduzeti. Postoji i značajan strah da bi nezadovoljstvo korupcijom i birokratizacijom moglo dovesti i do nekakvog moskovskog «majdana» za nekoliko godina. Naročito u slučaju da ekonomska kriza značajnije pogodi neke socijalne grupacije koje bi mogle artikulisati svoje nezadovoljstvo i očaj kroz neku vrstu socijalne pobune. Zbog svega toga a i zbog gubitka autoriteta moskovske vlasti u svetu, Evropi i samoj Rusiji, oni su se osmelili na brzu i stratešku akciju koja je dovela do prisajedinjenja Krima i njegovog povratka u krilo «matuškue».

Zbog brze i relativno nepredvidljive reakcije oko Krima, Putin je zabrinuo Zapad – postao je neredvidiv za njih. On trenutno nije pretnja njihovim planovima u Ukrajini jer Rusija deluje prilično oprezno i posredno, a ako ništa barem im nije neslavladiva prepreka, ali jeste problem koji može da eskalira u budućnosti.

Šta je to što je problematično sa Putinom i Rusijom za Zapad? Zašto su «problem» kad su Rusija i Putin godinama, naročito u prvim godinama svoje vlasti bili spremni da budu kooperativni prema SAD i EU, da se predstave kao značajan partner koji ne traži mnogo – malo uvažavanja na međunarodnoj sceni i minimum poštovanja vitalnih interesa u okruženju. To je na primer značilo da Ukrajina ne mora biti proruska zemlja ili vezana za Moskvu, već da je dovoljno da ne uđe u NATO i da ne bude antiruska i deo neke buduće antiruske vojne koalicije. To je značilo da Rusija nije ometala zapadne poslovne i strateške interese u Ukrajini pod uslovom da se održi geopolitički neutralan status-kvo zemlje. No takva je politika dugoročno neodrživa – zemlja poput Ukrajine moraju kad tad da odaberu ili istok ili zapad. I to se desilo u februaru ove godine dolaskom na vlast ekstremnih pučista koji su otvoreno podržani od SAD i koji su radikalno antiruski nastrojeni.

Problem nije očigledno ono što je Rusija bila, ni putinovska a kamoli jelcinovska Rusija, već ono što bi mogla postati. Stoga je od izuzetnog značaja shvatiti kako danas razmišlja Putin i njegovo okruženje. Iako se čini da mnogo šta ide na ruku Zapadu i njihovim ljudima na vlasti u Kijevu, situacija uopšte nije jednostavna ni za globalne gospodare geopolitičke igre. Naime do sada je Rusija, naročito u jelcinovsko vreme, bila više nego kooperativna. Čak je i Putin, koga sada zapadni mediji žigošu kao «novog Hitlera» i kao neviđenu pretnju zapadnim interesima, u prvim godinama svoje vladavine bio iskren saveznik Zapada i činio mu usluge na različitim nivoima i pravcima delovanja (npr. bez ruske logistike je bila teško izvodljiva avganistanska ratna avantura). Njegova evolucija, od čoveka koji je bio jednostrano lojalan Zapadu pa do današnjeg Putina koji se opire natovskom prodoru u Ukrajinu, bila je postepena i uglavnom rezultat okolnosti i procesa koji su se dešavali u ruskoj eliti i društvu.

Putin 2.0 pred životnim izazovom

No bilo kako bilo Putin posle ponovnog izbora za predsednika, sa značajnim autoritetom i iskustvom je, ako ne novi Putin a ono sigurno Putin 2.0. To znači on je novim mandatom dobio veliku podršku građana Rusije da ojača zemlju i vrati je na međunarodnu scenu kao silu. Prvi test nove putinovske politike je suprotstavljanje Americi oko građanskog rata u Siriji koje je dovelo do opstanka na vlasti Asada. To je bilo prvo otvoreno geopolitički aktivno suprotstavljanje Rusije Americi i onima koje ona predvodi. Samim tim ono je naravno izazvalo nervozu i gnev u krugovima onih koji vode strateške poslove u Americi (korporativni, bezbednosni i politički vrh), a pre svega među neokonzervativcima koji su se odmah okrenuli protiv Rusije i njenog lidera.

Verovatno je Ukrajina došla na red malo ranije no što se planiralo jer se morao poniziti onaj koji se drznuo da Americi mrsi konce na Bliskom Istoku. Pored toga približavanje Rusije Nemačkoj i partnerski odnosi sa Kinom izazvali su isto tako nervozne stavove u Vašingtonnu, a kao posledica toga i odluku da se takvi procesi moraju sprečiti ili usporiti. Puč kojim se na vlast u Kijevu dovodi ekstremno desna i antiruska ekipa, koja će i Nemce izbaciti iz ove najveće države u Evropi (pored Rusije), upravo je rešenje i za kažnjavanje Rusije, koja je pomislila da može remetiti američke planove na Bliskom istoku sa jedne strane, kao što je ovaj puč i rešenje za sprečavanje energetskog i strateškog pakta Berlin-Moskva, ali i onog na relaciji Moskva Peking.

Putin, ali i čitava ruska elita su bili zatečeni pučem u Kijevu i njegovim ishodom – dovođenjem na vlast proameričkih marioneta koje će ovu zemlju, nekadašnju kolevku ruske državnosti pretvoriti u bazu antiruskog nastupanja Zapada na istok. Razumevajući ogromnu opasnosti od toga da pronatovske snage dođu na granicu Rusije, ali i opasnost od unutrašnjih nemira u Rusiji (u slučaju ruskog nemešanja ili pak ulaska u rat) koji u perspektivi mogu «majdan» premestiti u Moskvu za nekoliko godina, Putin je reagovao efektno i pripojio Rusiji Krim. No za dalje angažovanje u Ukrajini, poput vojne intervencije, jednostavno nije imao podršku sopstvene elite i svog okruženja.

Da li Putin ide putem Miloševića?

Ovde je plodotvorno poređenje sa Miloševićem i njegovom situacijom iz devedesetih. I on je od dobrog momka koji je bio po volji Zapadu postao «loš momak» koga treba poniziti i poraziti jer se suprotstavio američkim planovima stavljanja Balkana pod kontrolu. Slično kao i u Rusiji i u Srbiji je politička i ekonomska i intelektualna elita bila izrazito prozapadna i proamerička. To znači da su njihove aspiracije bile da na neki način budu priznati i prihvaćeni kao deo zapadnog sveta. U praksi je to značilo da se po svaku cenu izbegava konflikt koji bi mogao dovesti do konfrontacije sa Zapadom, pa makar to bilo na štetu i nacionalnih interesa. Tako je Milošević imao malu ili nikakvu podršku beogradske elite da zaštiti Srbe preko Drine. Nešto slično ima danas Putin u Rusiji. Pri tome su i Putin i Milošević poput drugih slovesnkih lidera bili iskreno fascinirani zapadom i u ekonomskom i u svakom drugom pogledu. No vremenom shvataju da ne mogu biti prihvaćeni kao partner već su «dobri» dok pomažu ili ne smetaju realizaciji zapadnih planova i interesa, a postaju «loši momci» čim počnu da smetaju istima. No iako i oni vremenom shvataju surovost modernog sveta njihovo okruženje i elita bivaju i dalje uljuljkani nekakvim postmodernim mitovima i ideološkim sujevrejima poput neoliberalnih dogmi o novcu i tržištu.

Da li Putin shvata da se Moskva brani u Donjecku?

Postavlja se pitanje (možda i od fundamentalne važnosti) koliko Putin i njegovo okruženje shvataju da se Rusija brani u Donjecku, i ako ovaj prostor padne u ruske antiruskih kijevskih snaga biće ugrožena i sama Rusija. Što spolja geopolitički, sa na primer američkim vojnim bazama u Ukrajini, što iznutra jer bi imali velik priliv izbleglica i pad autoriteta centralne vlasti zbog poraza na istoku Ukrajine. Iako se čini da je danas sasvim drugačije stanje svesti kod Putina i njegovog okruženja u vezi planova Amerike da oslabi i okruži Rusiju a njega baci na kolena, jer se usudio da se predstavlja kao alternativa njihovoj apsolutnoj hegemoniji, ipak se čini da nije sazrela svest kod njega i njegovog okruženja u kojoj meri je Rusija ugrožena ovim dešavanjima.

Sve ovo govorimo da bi smo shvatili kontekst prilično pasivne uloge Rusije i Putina oko dešavanja u Ukrajini. Oni shvataju da je ukrajinska kriza zamka za Rusiju u koju ako uđu vojno bivaju žigosani kao agresori i prekidaju se gotovo sve veze sa Evropom uz pritisak SAD da se ide na višeslojnu konfrontaciju sa Moskvom (sankcije su samo početak). No pitanje je koliko vođstvo Rusije razume i drugu stranu zamke a to je koliko gube u svojoj i svetskoj javnosti ako mirno gledaju kako kijevske snage razaraju proruske prostore i progone stanovništvo, kao recimo Hrvatska srpski narod 1995. Pasivnost Miloševića tada mu je donela ogroman minus u očima javnosti, samo je opozicija bila slaba da to iskoristi a i zbog toga Zapadu tada nije ni odgovaralo da njega menja ili ruši. To je bio početak njegovog slabljenja i najava budućeg pada. Milošević je i bio svestan da se Beograd brani u Kninu, no da li je Putin svestan da se Moskva brani u Donjecku. Po delovanju na terenu i medijskim tonovima čini se da ta svest nije prisutna u značajnoj meri. Što ne znači da se to neće desiti u neposrednoj budućnosti, no možda tada bude i kasno da se nešto promeni.

Psi profil Putina zapadnih analitičara, špijuna i propagandista

Zbog svega toga je zapadnim političarima i analitičarima izuzetno bitno kako sadašnju situaciju vidi Putin i njegovo okruženje. Da li je on definitivno shvatio da sa Amerikom ne može postići džentlmenski sporazum i podeli interesnih sfera – to je pitanje koje ih muči. Generalno gledano uspesi na ukrajinskom frontu mogu biti anulirani ako bi to dovelo do radikalnije promene svesti i načina razmišljanja kod onih koji vode Rusiju. Ono što je očigledno da posle Ukrajine ništa neće biti po starom, ali je pitanje u kojoj meri će se promeniti. Ukrajinski građanski rat započet kijevskim pučem je probudio Rusiju, no pitanje je u kom će ona pravcu krenuti. Strateški gledano – stvaranje Evroazijske Unije, jačanje energetskih veza sa Kinom i osnivanje razvojne banke BRIKS-a su spoljni pravci koji su bili naznačeni i ranije ali sada mogu dobiti značajno ubrzanje. No ipak je pitanje u kojoj meri je sazrela svest kod upravljačke ekipe u Rusiji da je raskid sa SAD i Evropom dubok i neminovan, te da iz toga izvuku dalekosežne i revolucionarne konsekvence.

Zapadni političari i analitičari shvataju koliko je psihološki profil Putina i njegovog okruženja izuzetno bitan za razumevanje onoga kako oni vide situaciju pa do onoga šta će preduzeti. Oni shvataju da se Putin pučem u Kijevu osetio prevarenim od Amerike pa i Evrope i da im više ni malo ne veruju. Povređen čovek zbog nepravde ili prevare, pa i čitava politička klasa, mogu biti opasni jer su nepredvidivi.

Nedavno je Nju jork tajms cinkario Merkelovu kako je ona rekla Obami kako ruski predsednik izgleda „živi u nekakvom svom svetu“. Nešto slično je rekao i Džon Keri „U poslednje vreme se rađa skoro opipljiv osećaj da on (Putin) stvara nekakvu svoju realnost, svoj svet odvojen od stvarnih činjenica sa kojima se susreću ostali ljudi i svi narodi sveta, uključujući i njegov sopstveni“. On je na to dodao „Pred nama je tip ličnosti čije su reakcije potpuno protivrečne svim lekcijama koje smo tokom poslednjih 60-70 godina već savladali.» Po njemu sve što Putin čini je protivrečno i nelogično, pa ga «brine» da će posledice takve nepredvidive politike snositi obični građani Rusije. Ovo na kraju je propaganda ali ono pre toga je realna i opipljiva zabrinutost oko pitanja šta bi sve Putin, koji je da ponovimo čitavu deceniju bio «dobar momak», sada kada je ranjen i ugrožen ukrajinskom antiruskom ofanzivom, mogao da preduzme u takvom «psihološkom stanju».

Dakle oni kao da govore da Putin konačno shvata kakve planove i strategije prema Rusiji i prema njemu ima Zapad. U Ukrajini su pale maske i Rusija se u značajnoj meri otreznila od nekih iluzija o svetu i o Zapadu. Iako bi bilo pojednostavljeno reći između redova se kod zapadnih političara i analitičara može pročitati kako je do sada Putin bio manje više «okej» no sa početkom haosa u Ukrajini oni shvataju da ga nepovratno gube, do on živi u «svom svetu» to jest da ne prihvata njihovu sliku sveta. Putin je, pribojavaju se oni, konačno shvatio da je vrag odneo šalu i da stoga zapadnjaci ne mogu više da predvide njegove reakcije kao i «tok svesti» njegovog okruženja koje utiče na njega.

Neki glasovi upozoravaju da jačanje pravoslavlja kao tradicionalnog oslonca ruske vlasti može dovesti do jačanja idejnog antizapadnjaštva što bi dugoročno za interese Zapadu u Rusiji bio veći gubitak no što je dobitak Ukrajine. No za sada nema nekakvih naznaka značajnijeg približavanja crkve i države, ili pak jačanje nekakve pravoslavne ideologije uz podršku vlasti i medija. Iako je Putin rekao da neće uzvraćati sankcijama zapadu ipak otvorio je mogućnost da preispita rad zapadnih kompanija na teritoriji Rusije. Koliko je to bio marketinški potez kojim dobija simpatije domaće javnosti a koliko ozbiljno promišljanje da se promeni dominantan status stranih kompanija u većem broju privrednih grana pitanje je na koje je sada teško odgovoriti. Čini se da je ipak daleko do toga da se pod izazovom sankcija zapada pređe na modifikovan model funkcionisanja privrede koji bi bio mnogo bliži Listovom modelu iz devetnaestog veka «nacionalne ekonomije» no neo-liberalnom modelu koji je u rogobatnom vidu apsolutno gospodario istokom Evrope i Balkanom do dana današnjeg.

Na pitanje kako Putin vidi sebe i Rusiju danas i u budućnosti teško je dati jasan i jednoznačan odgovor. Putin ali i cela Rusija su se promenili tokom ukrajinske krize – ojačale su antizapadne raspoloženja, jačaju nacionalna osećanja (bez nacionalizma koji je pod državnim moratorijumu) kao i stavovi da se mora ili treba ići mimo zapadnih modela i rešenja. Koliko će ove idejne i ideološke promene biti duboke i trajne zavisi i od daljeg razvoja događaja u Ukrajini i u njihovom uticaju na promene u Rusiji. Putin je tu samo žižna tačka u kojoj se susreću i prelamaju različiti uticaji i procesi koji se dešavaju u svesti njegovog okruženja, elite i javnosti. No ni sam Putin kao ličnost nije bez značaja za promenu svesti u Rusiji, jer se, ne samo kroz njega mnogo šta prelama već se tu oko njega donose odluke šta će biti podržano, šta tolerisano a šta što nije ni jedno ni drugo.

Zaključak se nameće sam – najvažnija bitka se vodi na nivou kolektivne svesti i duha jedne zajednice. Rusija sa Putinom na čelu doživljavaju otrežnjenje od naivne ideje da mogu biti prihvaćeni od Zapada kao ravnopravan i poštovan partner ako se budu ponašali korektno, pragmatično i kooperativno. Početak tog otrežnjenja je iniciran bombardovanjem Srbije 1999. godine koji je kao posledicu imao i dolazak Putina kao „čvrste linije“ na vlast, a danas u Ukrajini se dešava nova faza u promeni svesti u Rusiji i kod njihovih upravljača. Koliko je to otrežnjenje i sazrevanje intenzivno i trajno pokazaće se ubrzo po onome kako moskovske vlasti bude delovale i kakve poruke njihovi mediji budu puštali. Tek tada se postavlja sledeće pitanje – šta zaista Rusija u odnosu na Zapad može i hoće da učini da spreči njihove aspiracije na ruske vitalne interese. Putin je prešao deo puta od jelcinovske epohe u kojoj je dominiralo nekritičko prihvatanje svega što dolazi sa zapada do realističkog pristupa koji razumeva snage i slabosti savremene Rusije i vidi jasno njene šanse ali i rizike koje nosi budućnost. Ma koliko paradoksalno zvučalo čak i poraz proruskih snaga u Ukrajini može biti dobitak za Rusiju ako je oslobodi stereotipa prošlosti i ideoloških zabluda, a sa druge strane dugoročno gledano Rusija je poražena čak iako proruske snage na terenu stvore svoju državu Novorosiju, ako pri tom to ne izazove duboke i tektonske promene u svesti Putina, njegovog okruženja i javnosti. Zbog svega toga se brojne zapadne agencije i centri moći bave Putinovom ličnošću i njegovim psihološkim profilom da bi mogli da prodru u „njegov svet“ (koji se udaljava od onog što oni zovu „realnošću“) i da razumeju kako on sada razmišlja i koliko je povređen ovim što se dešava u Ukrajini te šta bi mogao da učini u bližoj i daljoj budućnosti. Očigledno je da je zbog nervoze u analitičkim i obaveštajnim krugovima Zapada Putin kao i Rusija ipak ostali tajna za racionalni um koji misli da može sve da dešifruje i kvantifikuje. Iako je Putin obaveštajac i racionalan Rus, koliko to može Rus biti, on je ipak i istočnjak koji može da uradi nešto što niko nije predvideo. No za to je potrebna promena svesti i potpuno otrežnjenje od nagomilanih ideoloških matriksa i stereotipa.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Mare says:

    Ovaj je teska budala. O cemu on pise? Prvo Istok Ukrajine su RUSI, isti Rusi ko u Moskvi ili bilo gde u granicama Rusije. To je zaostalo stanovnistvo iz raspada SSSR-a i kojim mozgom je ovaj vajni analiticar razmisljao kad je pisao ove gluposti? Da je iole prelistao forume po Rusiji video bi da vecina stanovnistva Rusije zeli da Putin zastiti Ruse u Ukrajini. Dalje necu da komentarisem samo cu reci da smo zbog ovakvih indijanaca izgubili teritorije van Srbije, jer ovakva razmisljanja dovode do osecanja da sve sto je van granica nije nacija. Smrad od coveka

  2. Radomir Stojković says:

    Mora da je stvarno teška budala ovaj Putin, kad ne vidi ono što je ovamo novinaru jasno od prve!

  3. Rale says:

    Mislim da ce i ovaj cetvrti rajh "NATO-NAZI" puci na ruskoj teritoriji ,ali da rusi ne bi smeli da ponove gresku i da ostave nemce,poljake,a bogami i engleze,francuze,amere bez toga da ih stave pod shapu i ne puste vishe nikad. To je velika pretnja i nema popravnog. Treba srushiti tu navodnu demokratiju svuda da bi ljudi svuda u svetu uzivali u svojim bogatstvima i ne strepeci gledali u nebo i neke "milosrdne andjele". Ako postoji bog, svi oni koji su ubijali nece videti andjele... Ziveo Donbas i Lugansk!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *