Рађање срамоте

Rađanje sramote

3 aprila 2018

Piše: Aleksandar Ćurić

Nemam ništa protiv da svako odlučuje šta će uraditi sa svojim ličnim novcem i imovinom.

Rezervisan sam i sumnjičav kad se neko, čak i sa svojim ličnim novcem, želi „igrati“ nekim temama i stvarima koje se mogu podvesti pod nacionalne interese. Jedan broj stavki, doduše onaj manji, je kažnjiv zakonom. Velika većina je izložena otvorenoj vetrometini, ostavljena na milost i nemilost pojedincima i njihovim „biznis planovima“, ogrnutim u, sve crnji, plašt demokratije, slobode i umetnosti.

Izričito sam protiv kad neko naš novac koristi u „igri“ sa temama koje bi, da postoji zdrava država, bile od najvišeg nacionalnog interesa, usko vezanog za naš identitet i prošlost, nešto što predstavljalo rezervoar za napajanje vekovima unazad a danas zalog za budućnost.

Vekovima smo izloženi intenzivnim napadima i devastiranju našeg istorijskog nasleđa, oličeno u sakrivanju, prepravljanju, fabrikovanju i otuđivanju/krađi zaostavštine i identiteta.

Moramo napomenuti da smo i mi tj.naše elite kroz vekove, značajno doprineli da taj proces bude, poprilično, uspešan.

U eri kad se striktno vodi računa o vlasništvu, patentima, intelektualnoj svojini i pravima, kad su ti mehanizmi stigli do nivoa teglice sa ajvarom, mi kao država i društvo nismo dobacili ni do nivoa vođenja računa o našem izvorištu i suštini našeg postojanja.

Paralelno, dok smo „uspešno“ zaobilazili da primereno obeležimo i proslavimo 800 godina državnosti, iza kulisa je naš državni javni servis, direktno (preko mesečnih računa) i indirektno (iz budžeta), od našeg novca finansirao snimanje serije „Nemanjići“, o istim onima koji su utemeljivači, upravo te, državnosti čiji jubilej nismo ni pomenuli.

Emitovanje te serije, koje je (podrazumeva se kod nas) promašilo osamstogodišnjicu, „izrodilo je sramotu“.

Zahvaljujući kablovskim kanalima i bioskopskim platnima svako od nas, prostim posmatranjem, može napraviti razliku između vrhunske i trećerazredne produkcije.

Nisam istoričar po profesiji pa time ni kompetentan da izvodim krajnju relevantnu ocenu ali kao osoba koja je, mimo školskog obrazovanja, uložila značajno vreme u čitanje različitih dela na temu srpske istorije, najblaže rečeno, mogu izraziti duboku sumnju na relevantnost značajnog broja detalja i situacija ekranizovanih u seriji.

Krugodvojkaški ulični jezik“ svojstven „inventaru iz beogradske silikonske doline“, odsustvo želje da se pronađu adekvatni glumci za uloge stranaca i „nepremostiva prepreka“ da je normalno da strani izaslanik govori svojim jezikom, monašenje Rastka ispod ikone Svetog Save, „prebacivanje“ Johana Gutenberga i njegovog izuma skoro tri veka unazad čine okosnicu te sramote.

Da bi se iznova uverili da uvek može gore, zvanične stranice serije na društvenim mrežama, koje npr. „dilemom da li će Stefan preživeti sukob sa bratom“ žele motivisati gledaoce da odgledaju sledeću epizodu, prelaze nivo sramote i prerastaju u bezobrazluk neopterećen „nepotrebnim“ osnovnim znanjem, obrazovanjem i opštom kulturom. Primitivizam koji, i onako „tanku“ seriju, svodi na nivo najprizemnijeg modernog zabavnog programa formata „drž’ da nabijem“.

Umesto da je za ovakav projekat od najvećeg nacionalnog značaja, pod punom kontrolom države, izdvojeno neuporedivo više sredstava, angažovana ozbiljna produkcija i uključeni eminentni istoričari stručni za predmetni istorijski period, mi smo svedoci „igre“ sa nečim sa čime se ne igra, trošeći naše pare a u cilju da, eventualno, nekoliko ljudi napravi zaradu na nivou rešavanja stambenog pitanja u Beogradu.

Neke stvari se rade kako treba ili se ne rade uopšte.

Ne može baš sve biti predmet biznis planova i podloga za brzu i laku zaradu.

Tako nam je u svemu, sve je na prodaju, za sve je zakačena cena, površnost nam je postala srednje ime.

Improvizacija nam je, umesto izuzetka, postala pravilo.

Žanjemo plodove negativne selekcije i odsustva bilo kakvih normi, kriterijuma i vrednosti.

Slobodan pad u propast se nastavlja, na svim poljima.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Zoran says:

    Drzavnu istoriju ne prixznajem, niti gledam serije sa tom tematikom, jer znam da lazu ili ne znaju. Obicno ovo prvo. Kupio knjige od Deretica, doktor istorije, zna valjda nesto. Njemu verujem. Ako i pogresio negde, to je skoro sigurno sto niej znao, a ne sto je lagao. Sve sto ima sam kupio. I to ce biti moja biblija, a i detetova. I na HARTIJI je, ne na disku...da TRAJE.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *