Rat u soliteru Željka Komšića

Rat u soliteru Željka Komšića

25 августа 2013

Veselin GataloPiše: Veselin Gatalo

Bijela sarajevska zora obećavala je lijepo jutro. Vazduh je bio tako bistar da se vidjelo čak do desete zgrade u pravcu Marijin dvora.

Nurija Burek, u ulazu poznat kao Mali Nurko, osjetio je tople zrake sunca već oko deset sati. Ali, uvidio je da je rano, pa odlučio još spavati. U isto vrijeme je bosansko sunce obasjalo i člansku kartu stranke Demokratska fronta, predsjednika Željka. Sinoć je, naime, kao i svake večeri, zaspao u zgradi predsjednika Željka Komšića, najboljeg čovjeka na svijetu i u Federaciji, a o Republici Srpskoj da se i ne govori. Sunce je milovalo i farmerke „levis 501“ okačene na balkon Željka Komšića, brižno složene „na ćizu“, da ih ne mora peglati, da ih odmah može obući kad se probudi. Sabinica ga je naučila svim kućanskim poslovima, ali peglanje mu nije išlo pa eto. Zgrada je uživala u sunčanom sarajevskom jutru. Tiho je bilo, ulaz je bio višenacionalan, multikulturan i harmoničan, pa niko nije išao ni u džamiju ni u crkvu. U ulazu nije bilo fašista, šovinista, četnika i ustaša, samo Bosanci svih nacija.

Upad kod Nurke

Odjednom se u sobi malog Nurke stvorio glavom i bradom on, Željko Komšić. Nurko je bio premlad, rodio se pred kraj rata, ali često je slušao o Željkovim herojstvima i nemilosrdnoj agresiji koju su spriječili momci u patikama i farmerkama, istim onakvim kakve je nosio predsjednik Komšić. „Dobro j… jutro, pred… predsjedniče“ izmucao je mali Nurko dok je oblačio farmerke. Trudio se da mu predsjednik ne vidi gaće, naročito pozadi, nije bio siguran kad ih je posljednji put promijenio. Pomisli kako bi od sada trebao spavati u onim crnim, kupaćim, za bazen. Tek kad je Nurija Burek obukao i zakopčao farmerke, predsjednik mu se obratio. „Smrt fašizmu, druže Nurko!“. Nurko je salutirao stisnutom šakom i rekao „Smrt fašizmu, druže predsjedniče! Koja je nevolja ovako rano?“. „Nevolja, druže Nurko“, rekao je predsjednik. „Milorad Dodik je izjavio da hoće da cijepa Bosnu. Moramo ga spriječiti. Druže Nurko, od tebe puno zavisi. Idi od vrata do vrata, ne zvoni nego kucaj. Dvaput dugo i jednom kratko, pa zagrebi, kako smo se dogovorili kad je crvena uzbuna. Za pola sata sastanak kućnog savjeta“. „Razumijem druže Željko“, rekao je Nurko oblačeći majicu s likom Če Gevare i odjurio kroz vrata. „Ne idi liftom, nego stepenicama. Neprijatelj je mogao ozvučiti lift“, napomenuo mu je predsjednik.

Postrojavanje u podrumu

U 10 i 30, u podrumskim prostorijama solitera, stajali su postrojeni oni koji su mogli stajati. Drug Milan je, sa svojih 90 godina, baš kao drugarica Hidajeta, sjedio u svojim invalidskim kolicima, sa „ambasador“ dekom preko artritičnih koljena. Nana Mevzeta je obukla maskirnu haljinu sa zelenim štraftama, kakvu je oblačila za svaku solitersku uzbunu. Komšija Jozo je stiskao šake u džepovima jerbo nije popio kafu ni zapalio cigar, a dok to ne uradi ujutro, s njim se ne more pričat’. A nije htio reć’, da ne kažu da je ustaša i da ne shvata uzbunu ozbiljno. Kako god, svih stotinjak i više žitelja solitera su stajali i čekali da im se predsjednik obrati. Dirljivo je bilo gledati kako Esmeralda stiska usta svojoj dvomjesečnoj bebi, da ne bi ometala misli i riječi predsjednika, najpametnijeg čovjeka u soliteru, Federaciji, a o Republici Srpskoj i Srbiji i Hrvatskoj da i ne govorimo.

Tako je govorio predsjednik

„Drugarice i drugovi…“, započeo je predsjednik Željko. „Kucnuo je čas da se i mi, baš kao i naši stari, odupremo stostruko moćnijem i naoružanijem neprijatelju Bosne. Naš vjekovni neprijatelj, Milorad Dodik, zaprijetio je otcjepljenjem Republike Srpske od Bosne i Hercegovine…“. Na spomen predsjednika susjednog entiteta, ulazom se prolomio glasan žamor. Utihnulo je kad je predsjednik Željko podigao obje ruke. „Mir, drugovi! Ne dajmo da nam osjećaji otupe oštricu borbe. Duga je borba pred nama. Kao što kaže drug Marks, ili Engels, zaboravio sam a nije ni važno, nema pobjede bez borbe. Borba uvijek prethodi pobjedi, a pobjeda je sama po sebi dobra. Parafraziram, što bi rekao drug Lenjin, ali je tako. Drug Koča Popović bi rekao, došle gaće na rešeto. Jer, zajedno smo skupa. A skupa nas je više! Je li tako, drugovi?“. „Tako jeeee…!“, odjeknulo je predsjednikovim multietničkim ulazom. Nekoliko nana je čak zapljeskalo i krajem mahrama počelo brisati suzne oči. „Juh, juh“, rekla je nana Mevla, „Blago mu majki i babi, blago mu amidžama i dedi koji ga imaju. Je li, Mirsadeta, isti oni moj zet u Norveškoj“. „Jes’, jes’, isto se češlja, u ler, majka ga rodila bosanska…“. Sin Haris je udari laktom u rebra, ona udari Mevlu, pa se tišina opet vrati u ulaz. „Pokupi sve mobitele, druže Nurko. Ako među nama ima izdajnika, treba ih spriječiti. Druže Hajrudine, ti presijeci telefonske vodove u podrumu. Mobitele predajte, odmah“. Nekoliko njih odmah izvukoše telefone i dadoše ih Nurki koji ih ubaci u crnu kesu za smeće. I ostali pzvadiše aparate, i predadoše ih nadležnom. Drugarica Hikmeta došapnu nešto Željku, predsjedniku. Ovaj se uozbilji i kaza: „Drugovi, imamo dojavu da je među nama izdajnik“. Čitav ulaz zamuknu, a drug Željko nastavi: „Mali Hikmet ima još jedan mobitel, htio ga je zatajiti!. Vodite ga!“. Mali Nurko i Mustafa s trećeg, uzeše Hikmeta, malog Hiću, pod ruke. Hićo se otimao i vikao: „Ti si lud, budalo jedna, jeb’o te Milorad Dodik i Republika Srpska, ne dam ti mobitel!!!“. Stanari Željkovog ulaza su još neko vrijeme čuli kako Hikmetova glava udara o stepenice dok su ga Nurko i Mujo vukli do njegovog stana i sakrivenog mobitela. „Zaključajte ga u ćenifu i bacite ključ preko balkona, kasnije ćemo ga strijeljati“, doviknuo je drug Željko za njima.

Podjela materijalno-tehničkih sredstava

„Za mnom, drugovi!“, reče predsjednik kad je krenuo prema podrumu. U podrumu je uzeo sjekiru i razvali letve na podrumu od svog stana. Unutra je bio veliki američki ormar, onaj iz reklame. Na njemu katanac od pola kile. Otključao je katanac i pokrenuo vrata. Čitav soliter je otvorenih usta gledao uredno složene puške, bombe, ručne raketne bacače, mitraljeze i sanduke s municijom. „Stanite u red“, rekao je predsjednik. Prvu pušku je dobio stari Salih. Odmah je za pas stavio okvire s municijom. „Vas dvoje u kolicima Milane i Hidajeta, bićete u prizemlju, s mitraljezima. Nema povlačenja uz basamake ni da hoćete! Struju ćemo isključiti, tako da i ne pomislite na lift. Nema povlačenja pred fašizmom!“. Dvoje starih se zgledalo, točkovi kolica su zlokobno zaškripali. Pomisliše kako nije pošteno da najstariji prvi umru. Ne znaju ovi mladi kako je sladak život kad ističe. Željko K. je nastavio dijeliti oružje. Mustafu je zapala puška i šest bombi, staru Mevzetu mitraljez M-84, jerbo je slabog vida pa da ne promašuje previše. Dva snajpera su zapala malog Nurku i Mustafu. Dajući im ubojito oružje, predsjednik je rekao: „Vas dva na krov zgrade. Pucajte na sve što vam se učini sumnjivo. Bolje deset pogođenih prijatelja nego jedan promašen neprijatelj. A i među našima mora biti žrtava. Povedite djecu sa sobom, bolje da izginu nego da žive u fašizmu. Neka vide prijatelji Bosne kako dušmanin ni djecu ne štedi“.

Misija druga Alena

Dok su se stanari Željkovog ulaza stenjući i dahćući penjali po stepenicama vukući oružje i opremu, drug Željko je pozvao prstom malog Alena. Alen prestade brisati cvikere sa astronomskom dioptrijom, stavi ih na nos i priđe drugu Željku toliko blizu da ga je udario nosom u bradu, salutirajući kao na vježbama. „Alene, za tebe imam poseban zadatak. Jasno ti je da je neprijatelj hiljadu puta jači i naoružaniji?“. Alen klimnu glavom. „Tvoj će zadatak biti da odeš do prijatelja Bosne, do Alana Nurija, Bona Voksa, Florens Artman i drugih. Da svjedočiš o našoj hrabroj borbi, o tome kako su goloruke nane i djeca u starkama i najkama odbranila Bosnu i spasila obraz čovječanstvu. Ti si vazda imao najbolje zadaćnice u školi. Možeš li ti to, Alene?“. „Mogu, druže Željko“, reče Alen sa suzom iza cvikera, šmrknu i dodade: „Ja bih ostao, druže Želja, da se borim s vama. Jesam ćorav, ali sam odličan za blisku borbu“. Drug Željko otra suzu s nosa i reče: „Tvoj je zadatak bitniji, druže Alene. Kad nas više ne bude neka se vijori zastava Bosne i neka naše ideje o multikulturi i toleranciji i dalje žive. Ponosim se tobom, druže Alene“. Rekavši to, predsjednik izvuče roza kovertu i pruži je mladom borcu. „Uzmi. Ovde ti je osamsto deset maraka i 30 feninga. S tim možeš i dalje od Amerike. Ako kažeš da si iz Bosne, možda nećeš ni platiti, merhametli su ljudi kad im Bosnu spomeneš. Kad god možeš, jedi koru s drveta, kao pravi partizan. Uštedjećeš ako budeš pametan i švercuješ se u vozu, kao pravi omladinac. Brod nije skup ako ne platiš. Zavuci se negdje u ložionicu i kradi iz kuhinje. Prvo potraži Bona Voksa, on je stari prijatelj Bosne. Reci im da smo se junački borili i hrabro izginuli. Pa neka požuri donatore..“. Drug Alen je jecajući pošao prema stepenicama i posrćući preko njih krenuo u nepoznato, da svjedoči o hrabroj borbi antifašista iz predsjednikovog multietničkog solitera…

Izdaja iz ministrovog solitera

Dolje, na ulici, ništa nije mirisalo na rat i agresiju. Mali Nurko je bio budan, pratio je preko nišana susjedne zgrade, bliže i dalje. Vidljivost je bila dobra, vidjelo se 15 zgrada u svim pravcima. Drugi mitraljezac, Mustafa, motao je duvan na terasi, budno motreći oko sebe. Komandant Željko je dvogledom pratio okolinu, kružeći po soliterima okularima moćne sprave. Odjednom, okular je uočio bljesak, prenio ga komandantovom oštrom oku, oko mozgu, a komandant je zavikao: „Pravac jedanaest i po! Na soliteru ministra Hadžića, cijev vatrenog oružja!!! Puni i pucaj, dugim rafalima!“. Mali Nurko je sasuo čitav rafal u udaljenu zgradu. „Osvojili su ministrovu zgradu, fašisti agresorski. Puni i pucaj! Ako nema vremena, samo pucaj!!!“. Iz ministrove zgrade se takođe začula rafalna paljba. Sarajevo je tih sati bilo prekriveno vatrom i čaurama. Iz zgrade u zgradu se pucalo. Crna plastična vreća u kojoj su bili mobiteli stanara, tako je brujala da je predsjednik morao da smrska njen sadržaj vatrogasnom sjekirom i podrumskom macolom.

Buđenje

Mali Nurko se probudio sav u znoju. Otišao je u WC, pomokrio se i zahvalio Bogu što je samo sanjao. Onda se sjeti kako je ateista, pa se zahvali nekom koga nije vidio. Pomisli kako bi se trebao istuširati i najzad promijeniti gaće, ako naleti drug Željko sa važnim zadatkom za njega i ostale patriote.

(Glas Srpske – Banja Luka)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u