Republika kao restoran

Republika kao restoran

28 avgusta 2014

Ivica_IvanisevicPiše: Ivica Ivanišević

Zapravo mi se to u Splitu već godinama nije dogodilo: da sjednem u kafić, naručim kratki espresso i onda ga čekam brat – bratu pola sata. Moji sugrađani su u minulih dvadesetak godina štošta pozaboravljali – u paketu s ugašenim industrijskim postrojenjima nestala su i mnoga specijalistička zanimanja i vještine – ali su barem u ugostiteljstvu, na radost ministra Branka Grčića, izbrusili neka znanja i tehnike.

I najgorem konobaru jasno je, recimo, da mušterija koja naruči nekoliko vrućih kapljica “krmeljuše” ne namjerava provesti cijelo jutro na terasi kafića te da ga valja poslužiti što prije, da u hipu posrče svoju kavicu i oslobodi stol za neko veće i žednije društvo.

Taj jednostavni poučak bio je, pretpostavljam, poznat i gospodinu na čiju sam podvorbu neutješno čekao kao na pregled magnetnom rezonancom, ali si nije mogao pomoći: sam samcat servisirao je desetak stolova i još radio za šankom.

Skužajte, sam san

Baš kada sam pomislio dati petama vjetra i potražiti neko drugo mjesto na kojemu ću u razumnom roku moći namiriti svoju potrebu za kofeinskim “šutom”, pozornost mi je privuklo glasno negodovanje poveće skupine stranih turista koji su grintali što im ne stižu naručene pive, sokovi i kave, da bi na koncu demonstrativno ustali i uvrijeđeno napustili lokal.

Tek što su oni nestali u rasteru tijesnih kaleta, na terasu je iskoračio konobar s prekrcanim pladnjem.
Kao vozač automobila kojemu je upravo crkao GPS, pogledom je zvijerao lijevo-desno tražeći društvo koje je naručilo piće, da bi se onda sebi u bradu – ali dovoljno glasno – požalio kako je to fakat bezveze naručit dva maštila pića, a onda zdimit.

Dok me konačno nije obradovao kratkim espressom, sa štekata je pobjeglo još nekoliko srditih gostiju. A u paketu sa šalicom dobio sam i uljudnu ispriku: “Skužajte, ali nije do mene, sam san, a neman četri ruke.”

Zašto vas, međutim, uopće gnjavim tako trivijalnom ugostiteljskom inkomodacijom, kakva se i vama, sasvim sigurno, ovoga ljeta barem jednom dogodila? Naprosto stoga što mi se taj ljupki kafić na trenutak učinio kao replika cijele ove jednako ljupke zemlje. Na prvi pogled, sve je u njemu bilo besprijekorno: bolju lokaciju od stare splitske jezgre teško je i zamisliti, stolac u koji sam posjeo bio je više nego udoban, hladovina skoro pa stoljetna, izbor pića dovoljno bogat i za najizbirljivije goste…

No nakon pola sata čekanja sve su se te komparativne prednosti beznadno istopile: pogled na istih nekoliko četvornih metara brižno oblikovana kamena postao je zamoran, stolci tvrdi, hladovina nedovoljna da spriječi znojenje od nervoze, a plastificirani komad kartona s iscrpnim popisom ponuđenih, a nedostižnih pića samo je dodatno raspirivao nerviranje. Kada sam na koncu poslužen kavom, za žuntu sam dobio i ono što nisam naručio: tužnu ispovijed kako je krivac za gnjavažu netko treći, nevidljivi logističar kojega nikada neću upoznati i dobiti priliku da ga otjeram u neku stvar.

Po sličnom principu funkcionira i naša država. Štogod ne valja – dakle sve! – izvan je zone utjecaja vladajuće garniture. Uživljen u ulogu šefa sale lošeg restorana Zoran Milanović neobično je domišljat kada treba ponuditi obrazloženje zašto ne radi ledomat, krigle piva se služe bez obligatne kragne, vino je ciklo, šanpjeri imaju više od dvije crne pjege, a zubacima trebaju dentjere.

Krivac je uvijek netko drugi, fizička ili pravna osoba na koju nitko ne može utjecati. A kad ponestane i takvih skuža, uvijek preostaju one skoro pa sudbinske.

Hrvatska politika jedinstvena je u svijetu zato što barem polovicu njezina kursa najizravnije određuju prirodne sile.

A šta će tek bit’

Tako, primjerice, kada debatiraju o turizmu, na drugim meridijanima raspravljaju o ovim ili onim mjerama koje su poduzete da bi se povećao broj noćenja ili proširila ponuda. U Hrvatskoj, međutim, kvalificirani dijalog o turizmu mogu voditi samo namještenici Državnog hidrometeorološkog zavoda.

Jer, ispada kako je jedina mjera uspješnosti toga sektora broj kišnih odnosno sunčanih dana. Fetiš meteorologije trese i naš energetski sektor, pri čemu nikakvo jamstvo uspjeha nisu čak ni toliko žuđena ljeta puna padalina. Tako je, primjerice, predsjednik Uprave HEP-a nekidan poručio kako neće biti profita od kiše “jer je ona padala na krivim mjestima”.

Dvije i pol godine slušati nemušte isprike “šefa sale” i njegove postrojbe “konobara” nije nimalo ugodno. No strah me je i pomisliti što nas tek čeka kada se upravljanja “restoranom” prihvate oni koji spremno čekaju u busiji. Jer, tek tada nas čekaju obroci ritko na plitko.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *