RUSIJA I AMERIKA – Hoće li se napokon ujediniti dve najveće sile u borbi protiv terorizma?

RUSIJA I AMERIKA – Hoće li se napokon ujediniti dve najveće sile u borbi protiv terorizma?

3 januara 2014

Usa RussiaVelika nada za 2014: nakon Bostona i Volgograda, nakon libijske i sirijske katastrofe, uz slabljenje odnosa između Rijada i Vašingtona – može li američko-ruska ujedinjena borba protiv terorizma da postane stvarnost?

Što zbog otpora Kongresa, što zbog čvrstog stava Rusije i Kine, ali ponajviše zbog ogromnog otpora američkih stanovnika, SAD u trenutku eskalacije tenzije oko sirijskog sukoba je najavio vojni udar da bi ga u na kraju ipak opozvao. To je, bez sumnje, bio najnapetiji trenutak ove godine na zalasku.  Tom odlukom Wašington i predsjednik Obama jako su razljutili pojedine svoje saveznike na Bliskom Istoku, u prvom redu Saudijsku Arabiju koja se snažno angažovala na rušenju Sirije.

Rijad ovih dana sve glasnije protestuje protiv američke spoljne politike na Bliskom Istoku. To je svakako dobar znak jer ukazuje da američka spoljna politika očito radi nešto dobro poslednjih dana, inače kraljevski dvori Rijada ne bi bilo ovoliko gnjevni.

Prvo se desio “dogovor” između SAD-a i Rusije, kompromisno rešenje da se sirijski hemijski arsenal izbaci iz zemlje i uništi. Ovakvo rešenje odgovaralo je i Moskvi, Damasku i Wašingtonu, ali nikako Rijadu i drugim prestonicama kojima je razbijanje sirijske države postao najveći imperativ. Već tada iz Rijada su počele da stižu prve ljute reakcije. Nakon toga je usledio još jedan dogovor, dogovor s Iranom. Sada je zabrinutost Saudijske Arabije postala još i veća, gotovo alarmantno stanje.

U Rijadu se očito pitaju, što će se desiti dalje? Na štetu njih, a na dobrobit gotovo celog sveta, dolazi li napokon do trezvenije američke spoljne politike? Poslednja dva dana ruski legendarni Volgograd tresu krvavi teroristički napadi – hoće li ti događaji eventualno dodatno da približe Rusiju i SAD? Barem prema onom segmentu američke visoke politike koja očito teži normalizaciji odnosa nakon izuzetno napetih nekoliko godina?

Nekima je to teško za povjerovati. Rusija i SAD imaju zaista velik niz neslaganja u spoljnoj politici. Sirija, Ukrajina, američki raketni štit… Odnosi su zategnuti i često su izjave konfrontacijske. No, odnosi između SAD-a i Rusije uvijek su bili temeljeni na rivalstvu. Prošlog veka, dok je Rusija predvodila SSSR, prostor za saradnju ipak je pronađen u trenutku suočavanja s daleko opasnijim neprijateljem. Ideološki na sasvim drugim stranama ekonomsko-političkog kompasa, SAD i Sovjetski Savez zajedno su učestvovali na istoj strani u razbijanju nacističke pošasti koja se širila Europom i svetom.

Tada su bili daleko veći rivali nego danas, kada se Rusija vratila pod okvire slobodnog tržišta. Mogu li Rusija i SAD ponovno uspostaviti “ograničenu” saradnju za “opšte dobro”? Argumenti se protežu od Bostona do Volgograda. Međunarodna borba protiv terorizma postaje nužna – no, prava ujedinjena borba, a ne lažna magla “borbe protiv terorizma” koju je SAD poslednjih 10 godina koristio primarno za svoje geopolitičke ciljeve.

Takva hipotetska suradnja neće biti lako ostvariva, naročito kada uzmemo u obzir kako je jedan segment američke politike zapravo poseobno odan akterima kao što su saudijske vlasti ). No, svi aktuelni događaji, pa i cela 2013., uči nas da SAD nije ni približno onoliko homogena zemlja kako bi se na prvu pomislilo. Homogena je u svojoj retorici, to svakako, ali kada je reč o akciji, to je nešto sasvim drugačije. Svi članovi američkog Kongresa u jedan glas će zapjevati (danas možda i ne, ali sredinom godine svakako) kako “Asad mora otići”, no, kada je trebalo dići ruku za pokretanje vojne invazije, velika većina nije bila spremna dati podršku za tako nešto.

To su neke činjenice koje treba imati na umu kada govorimo o suštini američke spoljnke politike. Američki predsednik Barack Obama se klanja saudijskom kralju za vrijeme posete Rijadu, ali kada treba izvršiti kraljevu volju, povlači se. Nije samo Saudijska Arabija razočarana SAD-om. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu 2011. došao je kao uvaženi gost u poset američkom Kongresu – dobio je rekordnih 29 ovacija, 29 puta svi članovi Kongresa ustajali su na noge da mu odaju ovu, još nikad nikome pre njega, veliku čast.

No, kada je isti Netanyahu u paničnom gostovanju na američkim TV kanalima, nakon dve godine vatrene retorike s govornice Generalne Skupštine UN-a, pozivao američku vladu da ni u kojem slučaju ne ulaze u sklapanje dogovora s Iranom, već da stisnu Teheran još i čvršće s novim sankcijama – što se dogodilo? Tih 29 ovacija značilo je jako malo, dogovor s Iranom je postignut, upravo se sprema popuštanje sankcija, a američki ratni brodovi u Persijskom zalivu mogli bi se uskoro i prorediti.

Svedočimo li zaokretu u američkoj spoljnoj politici? To bi bilo ipak malo preoptimistično prognoziranje. No, čak i mali zaokret već bi mogao biti izuzetno pozitivan pomak, veliki argument za optimizam prema nadolazećoj 2014. Detalji koji idu u prilog toj tvrdnji postoje, često su suptilni i ne pretjerano medijski razvikani, ali ipak važni. Tako je prije svega tri dana osvanula vest kako SAD “potajno” šalje Helfajr rakete i dronove iračkoj vojsci s ciljem adekvatnog suočavanja sa al-Kaidinim islamistima koji su postali izuzetno utecajni na zapadu Iraka.

Pritom treba imati na umu kako oružje za sirijsku vojsku najverovatnije ide upravo preko Iraka, dok al-Kaidini islamisti iz zapadnog Iraka su zapravo al-Kaidini islamisti u Siriji, odnosno radi se o istim ljudima. Ako SAD pomaže iračkim trupama da unište teroristička uporišta u Iraku, to je indirektna pomoć i za Siriju. Možemo li očekivati da će uskoro SAD početi da naoružava i sirijsku vojsku? Da se vode logikom, trebali bi napraviti upravo to. Naravno, neće, ali odustajanje od ekstremista u Siriji bilo bi već sasvim dovoljno uzevši u obzir kako je do prije nekoliko meseci SAD bile spremne čak i vojno da intervenišu na strani tih istih ekstremista. Jako puno se dogodilo u jako kratko vreme, no to znači da se pozitivni razvoji događaja sada trebaju zaustaviti.

Kada bi Rusija i Amerika odlučili zajedno sarađivati barem po pitanju borbe protiv terorizma, terorizam bi zaista i mogao biti poražen.

Nema nimalo sumnje kako danas i s američke i ruske strane imamo pojedince, utjecajne pojedince, koji razmišljaju na upravo ovakav način.

No, dok se o takvim mogućnostima tek nagađa, jedan očiti vakuum u još uvijek moćnom i globalno utecajnom Rijadu brzo će da popunie drugi akteri. Jedan od njih od prošlog vikenda ima i ime – to je francuski predsednik Francs Holand. Poslednju posetu u 2013. godine Holand je iskoristio za 24 satni sastanak s visokim saudijskim zvaničnicima i saudijskim kraljem u Rijadu.

Holanda su u nedelju primili “kraljevski” u Rijadu. Zanimljiv spoj, no Francuska i Saudijska Arabija našle su se na istoj strani po mnogim pitanjima – obe zemlje žestoko se protive “evoluciji” američke spoljne politike prema Siriji i Iranu. Ovu novu “družinu” čini još i Izrael koji je nedavno Holande takođe dočekao kao izuzetno dragog gosta u ova turbulentna i nesigurna vremena.

O koječemu se raspravljalo tokom ovog vikenda u Rijadu, neki spekulišu kako je Saudijska Arabija, uz pomoć Francuske, čak spremna i sama napasti Siriju. Tako nešto, mada zvuči senzacionalistički, nažalost se ne može otpisati. Razlog više zašto su aktualne suptilne promene u američkoj spoljnoj politici danas od neizmjerne važnosti za sudbinu cele regije, pa i sveta.

“Suptilnost” je važna reč u spoljnoj politici, jedna od najvažnijih. Pronađimo je u jednom od poslednjihh komentara portparola američkog Stejt Departmenta:, Džen Psaki:

“SAD i Saudijska Arabija imaju isti cilj kada je reč o okončanju rata u Siriji i sprečavanju Irana u nabavljanju nuklearnog oružja”.

Što iščitavamo? SAD želi “kraj rata u Siriji”, dakle dogovor u sklopu Ženeve 2. Nadalje, što je Rijad odmah primjetio, nema više nikakvog pozivanja od strane SAD-a na prisutnost Saudijske Arabije za pregovaračkim stolom u Ženevi.

Od sramotnog zatvora u Gvantanamu, “crnih rupa” po Evropi koje kontroliše CIA, do napada dronovima po svetu, bliski savez sa Saudijskom Arabijom je jedna od najvećih sramota američke spoljne politike. SAD su u svoju retoriku duboko ukomponirali parole o ljudskim pravima i demokratiji. Ako SAD zaista želi biti kredibilan glas ovih kvaliteta, onda će morati prekinuti svoje nakaradno savezništvo s ovom feudalnom monarhijom.

Raskid tog saveza imao bi pozitivne posledice na gotovo celi Bliski Istok, širu regiju i svet. Može li se pritom – u takvoj hipotetičkoj situaciji – SAD približiti Rusiji? Može, borba protiv terorizma mogla bi postati faktor jedinstva. Naime, pozitivni preduslovi itekako postoje – naročito poslednjih godina. Aktualna američka administracija napravila je važan korak kada su lidera čečenskih islamista, Dokua Umarova, stavili na popis terorista. Ranije, za vreme Buša, je Wašngton to odbijao da učini. Nadalje, poslednjih godina SAD i Rusija uspješno provode zajedničke anti-terorističke vežbe. Nadalje, ruske obaveštajne službe blisko su sarađivale s američkim za vreme terorističkog napada u Bostonu.

Naravno, kada bismo išli nabrajati što sve razdvaja ove dve svetske sile, lista bi bila jako dugačka. SAD i Rusija verovatno će ostati rivali po pitanju 90% međusobnih odnosa, ali saradnja i po samo jednom segmentu – anti-terorizmu – bila bi iznimno značajna i za smanjivanje tenzija.

Američka spoljna politika oposlednjih nekoliko godina bila je apsolutno tragična, ne samo za pogođene zemlje već i za američku stabilnost kao vodeće sile svijeta. Mnogi su u SAD-u svjesni kako Amerika gubi svoj dominantan položaj baš zahvaljujući pogrešnoj spoljnoj politici. Nadalje, ta spoljna politika dovela je do naglog i zastrašujućeg jačanja ekstremističkog islamizma i međunarodnog terorizma. Napad na Libiju bila je strašna tragedija – eliminirali su, doslovno ubili, vladu jedne stabilne zemlje koja je čuvala stabilnost u celoj severnoj Africi i šire. Nakon napada na Libiju terorizam je počeo bujati u širokoj regiji – Tunisu, Alžiru, Egiptu, Maliju, Nigeru, Nigeriji, Keniji… Siriju da ni ne spominjemo.

Saradnja između Rusije i Amerike, i ostatka sveta, u autentičnoj borbi protiv terorizma imala bi i važan utecaj na islamski svet, milione i milione muslimana koji odbacuju ekstremizam i spremni su pomoći u borbi protiv njega, autentičnoj borbi, a ne u lažnim paravanima koje je SAD do sada koristio za svoje imperijalističke tendencije. Tu agresivnu ulogu ove je godine, kao učenik koji želi nadmašiti učitelja, preuzela Francuska koje je pod okriljem “borbe protiv terorizma” već ušli u Mali i Srednjoafričku Republiku.

Ruski muslimani danas daju krv za ranjene u terorističkim napadima u Volgogradu. Savet muftija Rusije priopštio je da su muslimani u zemlji spremni pružiti pomoć, namjeravaju dati krv i kupiti potrebne lekove. Ruski muslimanski lideri naglašavaju da vehabizam nije samo neprijatelj Rusije već i tradicionalnog ruskog islama. Ovo je poruka koja može i mora ujediniti sve stanovnike, bez obzira na religiju i nacionalnost, protiv – kako je to tačno nazvao otac Džuliana Asanža koji je prošle nedelje posetio Damask – “kuge terorizma koja se širi”.

Napad na Siriju razbuktao bi terorizam duboko u Aziju, ali i u Evropi. Danas mnogi nisu ni svesni koliko se strašna sudbina zaustavila ove godine kada je zaustavljen američki napad na Siriju. Još uvijek u američkom establišmentu egzistiraju akteri koji bi želeli dalje ovim putem potpune katastrofe, globalne opasnosti. No, izgleda – nadajmo se da su “suptilni” znaci tačni – kako ta frakcija ipak polako slabi, gubi se njena dominacija i u Kongresu i u Beloj kući. Ako se ovaj trend nastavi, 2014. mogla bi zaista biti godina u kojoj će se početi događati pozitivni pomaci na međunarodnoj pozornici, nakon tri godine kontinuiranog poniranja prema najgorem scenariju.

Što je bio katalizator? Teško je reći, govorimo o izuzetnom kompleksnom i složenom procesu koji se odvija unutar SAD-a bez konkretne identifikacije ključnih aktera. No, možemo da pogađamo – sirijski konflikt, koliko god to pretenciozno zvučalo, ove godine nas je skoro dovoeo na rub novog svjetskog rata, a takav potencijalni ishod možda je neke dojučerašnje žustre militariste i intervencioniste ipak prizvao pameti.

(Advance.hr)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *