Da li će Srbija pristupiti Severnoatlantskoj alijansi ili organizaciji na čijem čelu je Rusija?

Da li će Srbija pristupiti Severnoatlantskoj alijansi ili organizaciji na čijem čelu je Rusija?

16 jula 2013

nato_srb_4682021848914Piše: Mihail Vaščenko

Odnosi srpske države i Severnoatlantske alijanse nikada nisu bili jednostavni. Savezna Republika Jugoslavija je postojala nešto duže od 10 godina i sve vreme je njena reputacija u evropskoj zajednici imala negativan predznak, a krajem 1990-ih je došlo do ozbiljnih problema u njenim odnosima sa NATO-om, jer su tada jugoslovenska armija i policija sprovodile antiterorističke akcije na Kosovu.

Pod pritiskom zemalja NATO-a jugoslovensko rukovodstvo je 1998. bilo prinuđeno da prekine intenzivne oružane akcije protiv pobunjenika iz „Oslobodilačke vojske Kosova“. Da SRJ nije ispunila te zahteve, NATO bi počeo vojnu operaciju protiv nje već u jesen iste godine. Međutim, Miloševićevi ustupci su samo odložili agresiju alijanse na Srbiju, i ona se zaista dogodila godinu dana kasnije. Sve u svemu, NATO se još pre „bager-revolucije“ 2000. ophodio sa SRJ isključivo kao protivnik, najpre na diplomatskom nivou, a zatim i u otvorenoj agresiji.

Međutim, posle promena koje su se odigrale u Beogradu došlo je do promena i u odnosima između Srbije i alijanse. Srbija je proklamovala „vojnu neutralnost“, ali i pored toga se pridružila programu NATO-a „Partnerstvo za mir“ u decembru 2006, kada je Boris Tadić bio predsednik. U novoj vojnoj doktrini Srbije, usvojenoj 2010, kao jedan od zadataka srpske armije navodi se „dostizanje interoperabilnosti sa sistemima odbrane država uključenih u program NATO-a Partnerstvo za mir“.

I najzad, pre neki dan je generalni sekretar NATO-a Anders Fog Rasmusen u intervjuu za beogradske novine „Kurir“ izjavio da Srbija „može računati na članstvo u alijansi“, s tim da ispuni niz uslova:

„Pozicija NATO-a je takva da su naša vrata otvorena pod uslovom, naravno, da zemlje zainteresovane za pridruživanje ispunjavaju uslove i kriterijume. Srbija zna šta treba da uradi – da uradi domaći zadatak, da izvede neophodne reforme kod kuće.“

Ova izjava u Srbiji nije prošla nezapaženo. Dušan Janjić, direktor beogradskog Foruma za etničke odnose, izrazio je nadu da će „vlada Srbije u narednih godinu dana ozvaničiti promenu politike i zatražiti članstvo u NATO-u“. On je u svojstvu argumenta naveo pristanak Srbije u martu prošle godine na status kandidata za članstvo u EU i učešće kosovskih vlasti u radu regionalnih evropskih organizacija. Ne treba, međutim, zaboravljati da se između dijaloga Srbije sa EU i njenog odnosa prema NATO-u ne može stavljati znak jednakosti.

Mora se reći da je, otkako je na čelo Srbije došao Tomislav Nikolić, njeno zbližavanje sa alijansom usporeno. Štaviše, srpska vlada je i Rusiju počela da tretira kao vojnopolitičkog saveznika. O tome svedoči proširivanje vojnotehničke saradnje između dveju zemalja, kao i status posmatrača u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), koji je Srbija dobila u aprilu ove godine.

Osim toga, Rasmusenova izjava se pojavila gotovo u isto vreme kada je počela diskusija o sudbini Bezbednosnih snaga Kosova koja se sada vodi u Prištini. Kosovski politikolog (Centar za bezbednosne studije) Florijan Čehaja kao jednu od mogućih varijanti razvoja situacije predviđa transformaciju tih snaga u regularnu armiju (još uvek) delimično priznate „Republike Kosovo“. S obzirom na planove NATO-a da do 2014. redukuje svoj kontingent na Kosovu na 4 hiljade ljudi, takva varijanta bi dovela u pitanje postojanje čak i prividne „međunarodne kontrole“ Kosova.

Prvi korak u tom pravcu učinjen je još u septembru 2012, kada je ukinuta Međunarodna civilna kancelarija u Prištini. Nije jasno kakva će biti sudbina Kosova ako u njemu tokom narednih 10 godina, sudeći po garancijama NATO-a, mogu da se nalaze samo jedinice alijanse. Nema sumnje da će sve to samo dodatno iskomplikovati ionako složenu situaciju u pokrajini. Možda je Rasmusen tim novim „pozivom“ u NATO hteo da stavi Srbiji do znanja da je „alijansa ne ostavlja na milost i nemilost sudbine“ i da problem Kosova može biti rešen samo tako što će i Srbija i Kosovo ući u NATO. A to bi, opet, značilo da Srbija faktički priznaje Kosovo kao nezavisnu državu.

Što se tiče pozicije Rusije, teško da bi se vojni i politički vrh Moskve obradovao ulasku Srbije u NATO, ili čak njenom statusu posmatrača u alijansi. Iako Rusija već skoro 20 godina vrlo tesno sarađuje sa NATO-om, ipak su odnosi između Moskve i alijanse u svim periodima bili konfliktni. Saradnja između Rusije i NATO-a više puta je zamrzavana, na primer u vezi sa konfliktom između Gruzije i Južne Osetije 2008. Pozicija Rusije je u velikoj meri bila razlog što te godine NATO nije ponudio Gruziji da se pridruži takozvanom Akcionom planu za članstvo u NATO-u.

Sada, kada je Srbija dobila status posmatrača u ODKB, Moskva će svaki korak Beograda u pravcu aktivnog zbližavanja sa NATO-om tretirati u najmanju ruku kao nedoličan postupak. Sa druge strane, teško da će se državni vrh Srbije odlučiti na tako oštar i u narodu očigledno nepopularan korak kao što je nedvosmisleno okretanje prema NATO-u. Ne radi se tu o nekakvom tobožnjem „proruskom“ raspoloženju srpskih vlasti. U ovom trenutku bi takav potez mogao da ih dovede do neminovnog političkog poraza, a tako nešto ne priželjkuje nijedan razuman političar.

(Ruska rec)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *