Руска корпорација и амерички хуманизам

Ruska korporacija i američki humanizam

13 juna 2018

Piše: Slobodan Reljić

TV-voditelj, kao „pitac jedan vrli“, otkriva pitanom da Rusi nisu onakvim kavim se predstavljaju, jer eno i kod njih rade preko zadruge. Nemaju stalni posao. Upitani je odgovorio da ni drugi „strani kapitali“ ovde ne rade drugačije. I tako je još jedna zvezda padalica preletela naše pomračeno propagandno nebo. Ali neće se odustati. Treba biti u trendu sa uzoritim Zapadom, što se Rusa tiče. Još samo da se neka vremešna glumica priseti kako su je silovali komunistički režiseri pa da se baš uključimo u osnovne tokove Zapada.



EKONOMSKA DEMOKRATIJA JE JERES

Strašno je kad korporacija koristi radnu snagu kao toalet papir. Kad ti treba uzmi, kad obaviš posao baci. Još je strašnije što je to konstanta korporativnog kapitalizma – što se tako koriste čitave generacije, na celoj zemaljskoj kugli. Ali razapinjati Ruse na liberalni krst, u ime milijardi prezrenih na svetu, čin je „i za suze i za smeh“.

Cinično je što se iza zaglušujuće buke o ljudskim pravima i slobodama u neoliberalnom kapitalizmu ljudi na radnom mestu pretvaraju u roblje. Demokratija, kojom se ta brutalna radnja pokriva, vekovima se drži izvan ekonomske sfere. Ovako to ide. Ako ti je do slobode govora eno ti Hajd park. Kad posle odeš do neke partije, ovi će već znati kako da ukrote politički nekorektne misli i reči. A parlament je mesto gde je sloboda sasvim kanalisana. Tako se zatvara krug društva koje je naučilo kako se krote subverzivne nakane, a pobunjenici iz naroda donose zakone protiv narodnih interesa.

U robovlasništvu odnos bejaše regulisan vlasništvom i nad čovekom. U „liberalnom robovanju“ vlasnik brine o mašinama, halama, repromaterijalu, procesu proizvodnje, brine da se roba skloni od kiše, sunca, mrzli, lopova, a o zaposlenom – ne. Zaposleni se brine sam o sebi, ali po pravilima koja će doneti država kojom upravlja korporativni kapital.

I mi i Rusi dolazimo iz društva gde je čoveku bio namenjen stalni posao da bi mogao da bude Čovek. Preko zadruge su radili studenti za džeparac. Taj sistem je pao pred liberalnim talasom u kome su Outsourcing Services  – dostignuće. Uvećavaju profit. Tražili smo, gledamo.

Novi kapitalistički poredak nam je objasnio da je čovek – trošak. Troškove treba smanjivati. Tu se granica ne postavlja. Što manje čoveka, to više produktivnosti. To je postavljeno za najviši cilj kad smo devedesetih „leteli na nebo“ neoliberalno. Ideja je da se na kraju krajeva tu postave roboti i da se čovek „baci na smetlište istorije“. I nama i Rusima su tada dali da učimo Vašingtonski konsenzus kao psalme američkog humanizma.

RUSKO-KINESKA KRIVICA

I govorilo se otvoreno o tome u doba slavne tranzicije. Setićete se „velikih misli“ naših raspamećenih liberala: država je tu da stvara ambijent. Država se ne sme mešati u ekonomiju. Onda nastupa korporacija, ali oslobođena brige o čoveku. Država je tu za socijalu, za posrnule, za one koji se nisu snašli. A zaposleni u korporaciji je „slobodan čovek“: da na neravnopravnom tržištu proda znanje, veštine, ali i telo – celo ili kao organe. Čak je zakonom zabranjeno da se „slobodnom čoveku“ ograničava činjenje na tržištu. On ima pravo da neupitno izabere da bude slobodan od svega.

Nikome na sluđenom Istoku u vreme „zlatnih neoliberalnih godina“ – dok se nemilice trošilo ono što je preostalo od blesavog socijalizma – nije ni padalo na pamet da država koja ostaje bez svega neće moći išta da čini za nas. Da će korporativni kapital stvoriti sistem u kome će briga o njihovom profitu biti jedina briga. Tako smo razarali sve što je društvo podiglo za vek i po. Samoponištavali sebe i svoju zajednicu.

Evo nas sad pred mutnom vodom koja je odnela sve naše nasipe. I? Pa zna se – krivi su Rusi. Kao utopljenici hvatamo se zapadne mantre. Za sve monstrume koje je stvorio neoliberalizam kreiran u Vašingtonu krivi su u Moskvi i Pekingu, a biće i drugih krivaca. Pitate se zašto. Pa, zato što su oni naučili kako funkcioniše „pljačkaška civilizacija“ i sad: ne daju se pljačkati, a i uzimaju svoj deo na globalnom „slobodnom tržištu“. Stvarno su krivi. I biće sve veći krivci.

Srbija je u tom kotlu običan rezanac. Vladajući sloj još nije objavio ni da je svestan realnosti. Mi još nismo makli od Vašingtonskog konsenzusa i MMF-ovog dobročinstva. Stanje u „srpskim korporacijama“, manjim i slabijim od svetskih, nosi još neljudskije uslove za zaposlene. A srpska država, koja je u dva navrata dorađivala ropsko radno zakonodavstvo – čime se i hvalila da bi privukla „strane investitore“ – neće činiti ništa čak i kad se takva minimalna prava ne poštuju. Sve je pravljeno da se privlači kapital, a odbacuju ljudi.

TREPTAJ LEPTIROVIH KRILA U PEKINGU

Skrivati svu bolest jednog dotrajalog poretka iza ruske korporativne nečovečnosti isto je kao optuživati lastu za slom napuklog mosta preko koga prelazi slon. Postoji u teoriji haosa tzv. leptirov učinak, pa se veli kako treptaj leptirovih krila u Pekingu može uzrokovati tornado na Floridi. Ali u stvaranju neoliberalnog haosa pre leptira i Rusa činile su vojske, diplomatija, banke, medijska bombradovanja, nauka, eksperti.

Umesto što se „civilizacijski“ distanciramo od Rusa i Kineza – omiljeni naš refren je kako mi s njima razmenjujemo malo robe, a vidi koliko toga otpada na EU – pametnije bi nam bilo da smo se uhvatili dobronamernih saveta ljudi sa Zapada koji znaju o čemu govore. A ima takvih. Setiće se poneko da nam je još pre deceniju, ovde u Beogradu, Džozef Stiglic, koji je došao po pozivu premijera Đinđića, govorio: „Postoje brojni slučajevi koji pokazuju da saveti MMF nisu u skladu sa interesima zemlje kojoj su upućeni. Zato se (vi Srbi!) morate diplomatski suprotstaviti ‘šok terapeutima’ i ‘monetarnim, tržišnim fundamentalistima’ iz MMF, braneći vlastite interese, jer ulog u tranziciji je mnogo veći od ekonomije – u pitanju je razvoj celokupnog društva.“ Na jedno ušlo, na drugo izašlo. Naše uši nisu mogle da ovakve misli proslede do našeg mozga.

Ako nam je za utehu, Stiglica i slične mnogi su slušali, ali retki i delimično poslušali. Ta naša lokalna baruština beznađa koju je stvorio zapadnjački kapitalizam samo je deo velike baruštine, u kojoj su socijalne razlike dostigle razmere s kakvima se istorija nikad nije suočila – da osam individua ima bogatstvo kao 3,5 milijardi ljudskih stvorenja. Ima i Rusa i Kineza milijardera, ali oni su nusprodukti tog sistema. Oni su deca tranzicije, spolja pokrenutih privatizacija, ubrzanih velikih transfera bogatstava iniciranih od Velikog režisera iz Vašingtona koji je Happy Endvideo kao scenu u kojoj se sve što vredi na svetu pretvara u virtuelne žetone na njujorškoj berzi.

„DOBA GNEVA“ I NJEGOVA EKSPLOZIVNOST

Stvari su se malo otele kontroli. Kao što se, uostalom, već (zakonito) dešavalo u istoriji kapitalizma. Kad je pre jednog veka liberalni kapitalizam sebe doveo u sličnu situaciju, pobunjenici su sebe nazivali fašistima ili nacional-socijalistima. Posle su morale da budu ujedinjene sve snage sveta da pobunjenike vrate u bocu. Čak su i Rusi, koji su i tada bili krivi jer su bili nadnacionalni socijalisti, učestvovali u tome.

Cena je bila velika. Za ceo svet, sem za Sjedinjene Države koje su u svemu učestvovale iz svoje „sjajne izolacije“, i sa taman toliko velikih bitaka da bi posle Holivud mogao da od toga tri-četiri decenije proizvodi virtuelne omaže herojstvu marinaca i Rokija Balboe, koji će beskrajno nadilaziti herojstva svih drugih učesnika. I da te slike prodaju svetu.

Sad su svi su ti filmovi viđeni. Virtuelni svet se ogoljava, ali kapitalisti se ničemu nisu naučili iz istorije. I tako smo i stigli do ovog „doba gneva“, kako je naše dane indijski politički mislilac Pankaj Mišra (na slici ispod) opisao naslovom svoje knjige – Age od Anger. Postajemo svesni da je ovo vreme baš velikog nezadovoljstva. Italijanski filozof Dijego Fuzaro („Pečat“ objavljuje njegove tekstove) procenjuje da je „svetska scena koja je odškrinuta 1989. oslobodila potencijal patnje i bede, nepravde i zloupotrebe moći, eksploatacije i nepravde, što bi moglo da proizvede ekvivalent od najmanje petnaest revolucija kakve su bile francuska 1789. i ruske 1917.“. Ovakve procene mogu biti predmet osporavanja u svom kvantitativnom delu, ali proces je tako očigledan da se ne može ne videti.

I zato neće pomoći buka i bes „krivi su Rusi“, jer ono što su pokrenuli Putin, Erdogan, Orban, Bregzit, Tramp, danas i nove vlade u Austriji i Italiji, sutra ko zna ko – zahteva „suočavanje s lošim novim vremenima“. Problem nije u Rusima nego u zapadnom unutrašnjem raspadu – od države do individue. I rešenja nema bez vraćanja Čoveku – urgentnom lečenju ljudskog bića od gubitka smisla koji je plod liberalizma.

U POTRAZI ZA DUŠOM

„Ono što je Robert Musil nazvao ‘liberalne krhotine neutemeljene vere u razum i napredak’ opet je izneverilo moderna ljudska bića, suočena s važnim zadatkom razumevanja sopstvenog iskustva. Još jednom se suočavamo sa mogućnošću, ocrtanom u Musilovom velikom romanu o propasti liberalnih vrednosti, Čoveku bez svojstava, da je karakteristično beznađe modernog ljudskog bića – njegova ogromna ‘usamljenost, njegov nemir, zloba, neuporediva neosetljivost, pohlepa za novcem, hladnoća i nasilnost – rezultat gubitaka koje je logički precizno mišljenje nanelo njegovoj duši’“ (Mišra). Dakle, ne vredi obećavati reforme i grozničavo donositi praznorečive strategije za sve i svašta. „Politička reakcija je izvedena, površna i prolazna pojava, te bi bilo kratkovido isuviše se za nju fiksirati“, nalazio je Nikolaj Berđajev još pre vek.

Korporativni kapitalizam može da svetu donese svakojaka zla, ali rešenje ne. Jer, „svaka duboka kriza je pre svega kriza vere, svaka prekretnica koju donosi preporod vodi od poklanjanja idolima do obnavljanja vere u živoga Boga“ (Berđajev). Na Zapadu vam jedino mogu ponuditi da poverujete u dolar i berzu. Tamo je Bog mrtav još otkad je to oglasio Fridrih Niče krajem XIX veka. Tamo je ideologija mrtva, kako se toga posle Drugog svetskog rata setio Danijel Bel. Od tada je, kaže Pankaj Mišra, „srušeno mnogo putokaza i jedva naziremo gde smo se zaputili, da i ne govorimo o planu puta. Ali čak i za nalaženje osnovnog pravca potrebna nam je pre svega veća preciznost u pitanjima duše“.

Dakle, duša. Istok s tim neće imati problema. Ovih dana je direktorica opšte bolnice u Petropavlovsku, na Kamčatki, zaposlila sveštenika sa svešću da su „naravno, telo i duša nerazdvojni“. Jer, „kad bolest oslabi telo, duša takođe gubi snagu“. I dok lekari čine šta mogu, „potrebno je da neko leči dušu“, rekla je direktorka posle potpisivanja normalnog građanskog ugovora s arhiepiskopom petropavlovskim.

Sve nas to stavlja pred nejasnu budućnost. Nejasnu, ali svakako drugačiju. U njoj će ocrnjavani Istok igrati centralnu ulogu. Azijati i pravoslavci neće biti „ružni, prljavi i zli“. I Rusi će moći da odahnu. A TV-voditelji će morati da se više trude.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Ognjen says:

    Revolucija,revoluciha,revolucija,.Sloboda,sloboda,sloboda. Osnovni uslov za slobodu nije moć već je sloboda u našim glavama. Može i rob da se oseća slobodno i ako je vezan. Koliko je čovek svestan za koga on ustvari radi ili čak ne radi. Većina ljudi su obična rulja,stado i malo je onih sa osećajem za slobodu. Zato i jeste ovako. Možda zato što su izgubili veru u boga. Možda je sam bog kriv, šta je on učinio da unapredi veru ljudi. Ništa. Može se takođe reći da je bog napustio ljude.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *