Руски плес

Ruski ples

16 novembra 2015

middle-east-conflict_472_314_80Velike sile, Rusija, Sjedinjene Američke Države ili Kina, ili pak regionalne sile poput Turske i Irana, maštaju o kontroli nad nalazištima nafte i gasa u Kazahstanu, Turkmeniji I Uzbekistanu. Kada bi srednjoazijski region dospeo pod kontrolu Kine ili SAD, sa političkim uticajem koji uz to ide, Kina bi postala energetski nezavisna super sila, a SAD bi komotno mogle da nastave ulogu svetskog hegemona.

Nafta donosi novac, a naftovodi ne samo ekonomsku korist, već i politički značaj. Sigurno je da će region Srednje Azije imati prvorazredni značaj u vreme kada će proizvodnja gasa i nafte u njemu biti na vrhuncu (2020–2040), kao što je to danas slučaj sa Bliskim Istokom.

Šta velike sile žele da postignu u Srednjoj Aziji, na prostoru pod kojim se podrazumevaju Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija, Turkmenija i Tadžikistan? Odgovor je vrlo jednostavan – velike sile žele da tamo osiguraju svoj preovlađujući politički i vojni uticaj, ključnu ulogu u eksploataciji i transportu nafte i gasa, sa dodatkom da Rusija želi da dugoročno obezbedi položaj tamošnje ruske manjine. Međutim, na trusnom području na kome se prepliću I suočavaju brojni interesi, sve to nije lako ostvariti.

O značaju velikih srednjoazijskih zaliha nafte i gasa, uglavnom u krajevima oko Kaspijskog mora, u doba kada su nalazišta fosilnih goriva pri kraju u mnogim regionima odakle se snabdevaju veliki svetski potrošači, ne treba ni govoriti. Koliko god se pričalo o novim, bezbednim i mnogo produktivnijim tehnologijama za proizvodnju nuklearne energije i drugim alternativama za fosilna goriva, nema ni nagoveštaja da će ona brzo izgubiti sadašnji značaj.

Velike sile (Rusija, Sjedinjene Američke Države ili Kina), ili pak regionalne sile poput Turske i Irana, sanjaju o kontroli nad nalazištima nafte i gasa u Kazahstanu (raspolaže sa oko 3–4% svetskih zaliha nafte, a smatra se da su one i veće), Turkmeniji (peta zemlja u svetu po zalihama gasa) i Uzbekistanu (spada među prvih 10 zemalja sveta po rezervama prirodnog gasa). Obezbeđivanjem kanala za masovnu dostavu tih energenata na svetsko tržište bi značilo da Rusija, koja sada direktno ili indirektno kontroliše tek nešto manje od 10 odsto poznatih svetskih rezervi nafte i oko 30 odsto zaliha prirodnog gasa, više ne bi bila garant (bez alternative) energetske bezbednosti Evrope. Kada bi srednjo-aziski region dospeo pod kontrolu Kine ili SAD, sa političkim uticajem koji uz to ide, Kina bi postala energetski nezavisna super sila, a SAD bi komotno mogle da nastave ulogu svetskog hegemona. Naravno Turska i Iran iz prikrajka vrebaju svoje šanse i sanjaju o obnovi svojih drevnih imperija.

O geopolitičkom značaju Srednje Azije za Rusiju i Kinu lako je zaključiti i na osnovu letimičnog pogleda na mapu Evroazije. Granica Rusije sa Kazahstanom duga je skoro 7,000 kilometara, a u mnogim zonama je bez ikakvih većih prirodnih barijera. Slična je situacija i sa kineskom granicom. Neprijateljski režimi u Srednjoj Aziji, skloni islamističkim idejama, ugrozili bi rusku manjinu u regionu i stvorili dodatni prostor za delovanje čečenskih i drugih terorista protiv Rusije. Primera radi, Ujgurska zajednica tada bi mogla da ospori državnost Kine – a takvi režimi predstavljaju i mnogo veću opasnost za ove dve velike države. Da i ne govorimo o drugoj vrsti opasnosti, odnosno šta bi za Rusiju, odnosno Kinu značilo kada bi se na njenim granicama (sa južne/zapadne strane) pojavio NATO.

Ne treba zanemariti ni pitanje kriminala. Preko Srednje Azije ide „put droge“, iz Avganistana i drugih regiona koji su značajni proizvođači i „izvoznici“. Tu prolaze i značajne magistrale trgovine ljudima, nelegalne migracije, šverc oružja, i tako dalje.
Očekuje se da će se širom naše planete do sredine 21. veka pojaviti nemali broj (često velikih) oblasti u koje neće biti pametno zalaziti, niti će biti dobro imati ih blizu svojih granica. Za Rusiju pre svega, ali i za Kinu, zbog svega rečenog je od velikog značaja da to ne bude slučaj sa Srednjom Azijom – odnosno njenim delovima, a pogotovo ne kada je reč o Kazahstanu. Tim pre što u Srednjoj Aziji živi (i bez obzira na loše demografske prognoze zbog niskog nataliteta a ne toliko zbog iseljavanja) i u naredim decenijama će u njoj živeti dosta Rusa.

U Centralnoj Aziji sada ima gotovo sedam miliona Rusa (bilo ih je do pre 25 godina preko devet miliona), odnosno u njoj živi rusofonska populacija od preko 20 miliona ljudi – uz Ruse tu spadaju i Ukrajinci, Belorusi, Nemci, Grci, Tatari i mnogi urbani Kazasi i Kirgizi. Tu spadaju delimično i Uzbeci i Tadžici, pogotovo kada žive van matičnih republika. Rusi i dalje predstavljaju značajan deo stanovnika većih gradova Srednje Azije, ali i preovlađujuće, kako gradsko, tako i seosko stanovništvo severnog i istočnog Kazahstana, odnosno veliku manjinu u centralnom Kazahstanu i na severu Kirgizije.

Bez obzira na sve teškoće sa kojima se suočavala Rusija, u onim zemljama koje su ulagale napore da se svestrano emancipuju od Moskve, mnogo faktora je iznutra radilo u prilog Rusije. Ipak su nekadašnji ruski susedi u Srednjoj Aziji ekonomski, kulturno, politički, ali i u svakom drugom pogledu ostali upućeni na Rusiju. Vekovne veze se ne kidaju lako i bez strahovitih posledica – a pitanje je koliko je i pametno kidati ih sa naprednijima od sebe.

Toga su bili svesni u Alma-Ati, Taškentu, Ašhabadu. Otuda, tamošnje vlasti su prihvatale razne ruske inicijative za povezivanje bivših sovjetskih republika, doduše asimetrično. Pogotovo što je Moskva postupala vrlo obazrivo, uz puno uvažavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta novonastalih država. A svoj politički uticaj nastojala je da učvrsti i zaključivanjem ekonomskih aranžmana koji nisu uvek bili povoljni za Rusiju, a bili su od velikog značaja za srednjoazijske zemlje u fazi bolne tranzicije.

Blaga politika Rusije, sudeći po rezultatima, pokazala se potpuno opravdana. Rasturanje SSSR-a nije bilo razumno, ali kada se to već desilo – izgleda da bi bilo kontraproduktivno da je onemoćala Rusija postupala tako da plaši i od sebe tera zemlje Srednje Azije. Ovako, pokazala im je da ih uvažava i prihvata kao nezavisne države, a da one mogu, u skladu sa svojim potrebama I civilizacijskom upućenošću, da joj se bez straha okrenu. Tako je čak i položaj ruskog stanovništva, zavisno od države do države, postepeno postao dobar, ili bar solidan.

Da je kojim slučajem, umesto da insistira na punopravnosti Rusa u Kazahstanu i Kirgiziji (gde ih najviše ima), Moskva odvojila severni i istočni Kazahstan, ugrozila bi položaj polovine ruskog naroda u Srednjoj Aziji, koji tu živi. Zbog toga nikada ni formalno, ni neformalno Rusija to nije ni nagovestila. Ruska Federacija bi nepovratno pokvarila svoje odnose sa državama regiona, odnosno učinila svoj geopolitički položaj mnogo nepovoljnijim – imala bi, samo nešto južnije, dugu, otvorenu granicu, ali tada već sa neprijateljski nastrojenim susedom. Uz to, srednjoazijska nafta i gas, od koje bitno zavisi dominantna ruska uloga kao energetskog snabdevača zemalja EU, ne nalaze se na područjima sa ruskom većinom, a rusko učešće u njegovoj eksploataciji i kontrola nad njegovim izvozom dugoročno bi bili na klimavim nogama.

(Kraj prvog dela)

Miloš Zdravković (www.vremeje.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *