Руско-грчко пролеће

Rusko-grčko proleće

10 aprila 2015

marina-ragus 65451522Piše: Marina Raguš

Premijer grčke vlade Aleksis Cipras posetio je rusku prestonicu (8 i 9. april) u vremenu kada ga čekaju teški pregovori s poveriocima, kriza unutar zemlje i, pre svega, razgovori s Nemačkom po pitanju ratnih reparacija. S jedne strane. Ukoliko, pogledamo i drugi aspekt, poseta grčkog premijera Ruskoj Federaciji došla je u momentu kada najjači deo zapadne hemisfere vrši ubrzane pripreme za utvrđivanje ratne koalicije za skori početak finalne faze rata protiv istočne civilizacije. Priznaćete, ni malo jednostavan, niti lak kontekst za izražavanje suverenog stava jedne od najstarijih evropskih nacija. Upravo zbog toga aktualna grčka vlada upisuje još jedan uspeh u borbi za povratak suvereniteta, koji je sada osnovni cilj procesa za ponovno uspostavljanje narušene ravnoteže u međunarodnoj porodici država. I, ukoliko bismo rezimirali sastanak Putin-Cipras, zaključak bi bio da su iz Moskve upućeni: poruka mira i apel za mirno uspostavljanje poretka suverenih i ravnopravnih država-nacija.

Uoči jednog od najznačajnijih pravoslavnih praznika-Uskrsa, lideri dve zemlje tradicionalno povezane neraskidivim vezama uputili su svetu nedvosmislenu poruku da je (sada više nego pre) neophodno oživeti centralnu ulogu Ujedinjenih Nacija i Saveta bezbednosti u očuvanju mira. Samim tim, apel svim članicama UN da se uzdrže od upotrebe sile u međunarodnim odnosima“ bio je logičan sled zajedničke izjave predsednika Rusije i premijera Grčke. Iako su zapadni mejnstrim mediji pozivali na uzbunu prenoseći i upozorenja EUropskih komesara upućena Grčkoj, ni ovaj put nisu dobili potvrdu ratne propagande. Naime, da smo kojim slučajem osuđeni na „konzumiranje“ medijskih sadržaja samo iz jednog korporativnog centra ovaj događaj bismo videli kao: „grčki prilog u razbijanju EU u korist Ruske Federacije“; ili, još „koloritnije“- Grčku kao „Trojanskog konja“ kojeg Rusija želi da „iskoristi kako bi pocepala EU.“

Na sve te opaske, učitane kroz „novinarska“ pitanja prvi čovek Rusije se samo osmehnuo i odgovorio: „Pitanje bi bilo ispravno, da sam ja otišao u Atinu. Nikoga ne prisiljavamo da radi bilo šta, rekao je Vladimir Vladimirovič. Ništa manje direktan bio je i Aleksis Cipras podsećajući novinare da on predstavlja suverenu državu koja ima sva prava da samostalno vodi spoljnu politiku i da nikada nije pomenuo da u Rusiju odlazi da traži finansijsku pomoć. Naprotiv! „Cilj moje posete je da pokušamo da napravimo novi početak i da damo novi podsticaj našim odnosima na dobro za obe nacije kao i u korist stabilnosti i bezbednosti u širem smislu našeg regiona“, rekao je Aleksis Cipras. Za premijera Grčke, rusko-grčko proleće počelo je 8. aprila; za predsednika Rusije Ciprasova poseta došla je „u pravi čas“. Pravi čas je nekako pao uoči pravoslavnog Uskrsa, mesec dana pre obeležavanja Velike pobede.

I, ne bez razloga Vladimir Putin je na kraju posete Ciprasu poklonio staru grčku ikonu Svetih Nikole i Spiridona koju su nacisti ukrali tokom okupacije a koju je od naslednika pre izvesnog vremena otkupio jedan Rus. Za medijske poslenike, koji su na oštricu čekali konkretne cifre kao epilog posete premijera Grčke Moskvi, sve ostalo bilo je manje značajno; dok je za dvojicu državnika to bilo sve. Zapravo, da li je bilo ko osim njih primetio da je počelo rusko-grčko „proleće“. Naravno, da nije. Makar, ne na zapadnoj strani medijskog sveta. Njima je jedino bio važan odgovor na pitanje: da li će Rusija dati konkretnu finansijsku pomoć prezaduženoj Grčkoj. I samo to. To što je jedna članica NATO-a, EU i Evrozone (Grčka) obznanila svetu proleće iz Moskve, za zapadni medijski svet bila je očito, tek, stilska figura.

Dan Velike pobede: Nama je ovde, opet, značajno baš to „proleće“, koje već izvesno vreme odjekuje hodnicima vremena u onim pukotinama gde se preklapaju prošlost, sadašnjost, budućnost i gde se čini da nanovo proživljavamo isto. I, opet se čini, da nismo dovoljno dobro proučili istorijske greške poput kako smo uspeli (i ovaj put) da dođemo do istog užasnog pitanja: Hoćemo li uspeti da izbegnemo direktan sukob Istoka i Zapada? Ili, kako smo, opet, stigli do istog pitanja? A, prošlo je nešto više od sedamdeset godina kada je svet krupnim koracima hrlio u drugi po redu globalni rat. Danas svedočimo istom ludilu: totalitarnom, imperijalnom i od pohlepe pomahnitalom. I, danas baš danas, kada sećanje na tragičan saldo totalitarne ideoligije treba da bude jače i snažnije (kako se ne bi ponovilo) svedočimo ucenama, pretnjama i progonima onih koji bi u to ime da se sakupe i opomenu. Gde? U, Moskvi! Zašto? Zbog žrtve koju je Rusija podnela tokom Drugog Svetskog rata. Zbog slobode svog ali i svih drugih naroda i država.

I, zato moramo glasno da podsetimo da je tokom Velikog otadžbinskog rata, Rusija (tadašnji Sovjetski Savez) pretrpela nemerljive gubitke. Samo je stepen ljudskih žrtava bio 26,6 miliona ljudi ili polovina ukupnih žrtava Drugog svetskog rata. I, ukoliko se grozote nacističkog i fašističkog pohoda mogu opisati u nekoliko redova, sasvim smo sigurni da se primeri dva grada-heroja nameću sami po sebi: Jedan je Lenjingrad (današnji Sankt Peterburg), čija je opsada trajala 900 dana (1941-1944). 

Pod opsadom, sa nedostatkom, vode, hrane, grejanja, pod konstantnim artiljerijskim i vazdušnim napadima, ruski narod-stanovnici Lenjingrada (njih oko tri miliona, uključujući oko 400 000 dece) odbili su da se predaju! Broj žrtava nikada nije precizno utvrđen: samo u dva meseca (januar-februar) 1942, od hladnoće i gladi umrlo je 200 000 ljudi.  Najmanje 641 000 ljudi umrla je tokom opsade Lenjingrada (neke procene idu i do 800 000). Taj broj ljudi-heroja upisao se u istoriju nepokorenih naroda i gradova. Lenjingrad nije pao!

Drugi je Staljingrad (današnji Volgograd): Bitka za Staljingrad trajala je 199 dana (17. juli 1942- 2. februar 1943). Ovaj industrijski centar na Volgi, za Hitlera je bio od strateškog značaja pogotovo što je nosio ime po Staljinu. I zato bitka za Staljingrad spada u jednu od najbrutalnijih. Do dolaska sovjetskih trupa, nekoliko desetina ljudi je odbijalo napade nacista. Borilo se za svaki pedalj grada, bez kompromisa i do krajnjih granica beskrupuloznosti i brutalnosti. Staljin nije mogao da dozvoli da ovaj grad padne. Pamti se njegova naredba: Niti jedan korak nazad! I, Staljingard nije pao! Broj žrtava nikada nije precizno utvrđen. Ali da bi se razumele razmere ove prekretne bitke Velikog otadžbinskog rata: na strani Nemačke, borile su se Italija, Rumunija, Mađarska i Hrvatska. S druge strane bio je Sovjetski Savez. Bitka je počela 1942, okončana porazom Nemačke (od kojeg se Treći Rajh nikada nije oporavio) 1943. Na strani koalicije oko nacističke Nemačke poginulo, ranjeno ili nestalo je 750 000 vojnika. Na strani Sovjeta, poginulo ili nestalo je 478 741 , ranjeno je  650 878 ljudi. Poređenja radi, a opet da bi razmere bile sasvim jasne, ljudski gubici američke vojske tokom celog Drugog svetskog rata bili su 416 800 ljudi. Civilni gubici Staljingradske bitke nikada nisu precizno utvrđeni. Procenjuje se da je civilnih gubitaka bilo između 4 000 – 40 000.

Kako je, onda, moguće da nam se isti totalitarni mrak podvukao, i u nama i oko nas sve izvrnuo naglavačke. Prvo je oteo datum (9. maj) i preselio ga u potpuno drugi kontekst (Dan EUrope) u Brisel ali tako i izdvojio zapadni deo nekadašnje savezničke koalicije. I, preko toga smo prešli, iako je poruka bila kristalno jasna. Da bi nas danas sačekala situacija bojkota prema obeležavanju Velike pobede uz čak i direktne pretnje iz vašingtonske ekspoziture: ko ide u Moskvu njemu nema mesta u Briselu! Pitamo se, posle svega, ko je iz poslednjeg svetskog rata izašao kao pobednik a ko kao poražen?! Upravo zbog svega napisanog, autoru ovih redova je moskovski susret, uoči pravoslavnog Uskrsa 2015 utisnuo „proleće“ kao najjači utisak. I, uprkos, brojnim pretnjama, danas sedamdeset godina posle Velike pobede: lideri dve države, Rusije i Grčke su u Moskvi 8. aprila potpisali zajedničku izjavu povodom Velike pobede kojom opominju da se ne sme „zaboraviti borba svih zemalja u savezničkoj koaliciji kao i onih koji su se borili u okviru pokreta otpora u okupiranim zemljama; kao i da se ne može umanjiti istorijski značaj velike pobede za celokupan svet“. I, zbog toga oštro osuđuju „ pokušaje falsifikovanja istorije Drugog Svetskog rata i značaja Velike pobede“;

Sedamdeset godina posle Velike pobede, i vojska Srbije marširaće Crvenim Trgom na kome će biti lideri svih onih zemalja koji žele da se poklone litiji mučenika nevino postradalih i odaju počast herojima borbe protiv monstruoznog totalitarnog nacističkog i fašističkog pira! Sedamdeset godina posle Velike pobede, 9. maja u Moskvi neće biti mnogi koji su nekada činili antihitlerovsku koaliciju. I to ne sme da se zaboravi! Jer, tako se žrtve Drugog svetskog rata ponovo ubijaju a, zemlja koja je najviše pretrpela i, opet, najviše podrške dala svima u odbrani od totalitarnog zla, nanovo omalovažava.  Konačno, tako se danas 70 godina od Velike pobede nanovo formira koalicija oko (po samoj prirodi) istih totalitarnih sila koje su potpisale pošasti Drugog svetskog rata.

I,  zato je „proleće“ najjači utisak … stigao iz Moskve uoči pravoslavnog Uskrsa 2015…

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *