Са Бакиром и не може бити помирења

Sa Bakirom i ne može biti pomirenja

15 jula 2017

Piše: Aleksandar Pavić

Bakir Izetbegović nema izbora. On mora da se drži, kao pijan plota, jedne te iste lažne priče o Srebrenici. Šta će drugo da radi?

On mora da viče, što glasnije, ne samo svakog jula, nego kad god mu se pruži prilika, da se u Srebrenici desio „genocid“ koji su počinili, kako je rekao ove, 2017. godine na komemoraciji u Potočarima, „odredi smrti Mladića i Karadžića“.

I on mora, kako je takođe tom prilikom rekao, da neprestano upućuje „poziv srpskom narodu, liderima i intelektualnim elitama da prihvate istinu i prestanu poricati genocid koji je ovdje počinjen“.

Jer, šta mu drugo ostaje? Da prizna, posle više od 20 godina, da nema, kao što nema, dokaza za to što on sve vreme tvrdi? Da skoči sebi u usta i kaže da genocida, ipak nije bilo? Da prizna da su u Potočarima ukopano na hiljade tela za koja nema nezavisno verifikovanih dokaza o uzrocima smrti, a negde čak ni o identitetu? Da otkrije koliko je hiljada muslimanskih boraca koji su se povukli iz Srebrenice pred znatno inferiornijim srpskim snagama, poginulo u borbama, pri povlačenju, ili međusobnom (samo)ubijanju? Da prizna da su pravo ciljano, masovno, zversko ubijanje u Podrinju pokrenule muslimanske snage, još 1992?
Ili, još gore, da se pozabavi ulogom svog oca, bez kog on nikad ne bi postao to što jeste, u započinjanju rata u Bosni i Hercegovini? Da govori o neustavnoj majorizaciji i preglasavanju Srba od strane Hrvata i Muslimana u Skupštini BiH u jesen 1991? O nezakonito raspisanom referendumu za otcepljenje BiH iz SFRJ, bez saglasnosti Srba? O nezakonitom prihvatanju rezultata tog nezakonitog glasanja, od 29. februara i 1. marta 1992. s obzirom da je manje od dve trećine građana izašlo na glasanje? O ubistvu starog svata u Sarajevu tog istog 1. marta od strane sarajevskih kriminalaca u službi muslimanskog rukovodstva? O povlačenju Alijinog potpisa sa tzv. Kutiljerovog plana u martu 1992, kada su čak i Srbi iz BiH teška srca pristali na nezavisnu BiH i kada je, po rečima portugalskog diplomate po kojem je imenovan, „rat mogao biti sprečen“? O Alijinoj čuvenoj izjavi da bi žrtvovao mir za suverenost – koju je zatim i sproveo u delo?

Ovo poslednje, on zna, ne bi mu dali njegovi pokrovitelji i sponzori. Isti oni koji su se potrudili da iz Statuta Međunarodnog krivičnog tribunala za Jugoslaviju izostave ključnu stavku o zločinu protiv mira, koji nadilazi sve druge zločine.

Jer, iz posleratnih suđenja glavnim nacističkim zločincima (1945-1946), takozvanih Nirnburških procesa, proizašla su i takozvana Nirnburška načela, koja je 1950. kodifikovala Komisija za međunarodno pravo, na osnovu Rezolucije 177 Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija, kao „Načela međunarodnog prava priznata u Povelji Nirnberškog tribunala i presudama Tribunala“. U Načelu VI Nirnberških načela, definisani su „zločini koji su kažnjivi prema međunarodnom pravu“. Na prvom mestu, pod (a), navedeni su „zločini protiv mira“:

“(i) Planiranje, priprema, započinjanje ili vođenje rata agresije ili rata koji krši međunarodne ugovore, sporazume ili garancije;

(ii) Učešće u zajedničkom planu ili zaveri radi izvršavanja bilo kog od akata pomenutih pod (i).“

A Nirnberška načela ne bi bila neprijatna samo za one koji su predvodili akciju rasturanja Jugoslavije, već i za sve zemlje-članice NATO, zbog provokativnog širenja te alijanse na Istok čak i posle nestanka njegovog blokovskog protivnika, Varšavskog ugovora, kao i zbog agresije na SJR 1999, a zatim i druge zemlje.

Dalje, zašto bi sada Bakirovi (i Alijini) pokrovitelji dozvolili „reviziju istorije“, odnosno vraćanje unazad u predvečerje užasnog građanskog rata u bivšoj SFRJ, i preispitivanje toga ko je od moćnih zapadnih – i muslimanskih – država i državnika jednostrano priznao secesiju od jedne od zemalja-članica UN, ko je prethodno na to huškao, a ko su im bili lokalni (pod)izvođači?

Zašto bi se ponovo otvarala „Pandorina kutija“ istine o tome da se Milošević svojski zalagao za mirno rešenje uoči izbijanja sukoba, da je aktivno podržavao tzv. “istorijski sporazum“ na kojem se sa Zulfikarpašićem i Filipovićem radilo u leto 1991, samo da bi se, po svedočenju Muhameda Filipovića, Alija „predomislio“ i bahato bacio mogućnost mira pod noge.

Ima još mnogo tih „zašto“. Nije ih potrebno sve nabrajati da bi bilo očigledno da je Bakir Izetbegović zarobljenik sopstvenog porodičnog i ratnog pedigrea, svojih moćnih pokrovitelja, kojima istina takođe nimalo ne odgovara, i svojih islamističkih saveznika, koji imaju sopstvene agresivne planove za naše prostore.

Zašto onda povlađivati Bakiru i njegovom iskrivljenom tumačenju prošlosti? Zašto hraniti njegovu nepomirljivost sa istinom i istinskim pomirenjem?

Ako treba ikome dati važnost svakog 11. jula, to treba da budu ljudi poput Haše Omerović, koja jasno i glasno kaže da je „Izetbegović zloupotrijebio Srebreničane da bi utvrdio svoju vlast i pobjedu devedesetih godina na izborima, a da su Potočari napravljeni u saradnji sa bivšim predsjednikom SAD Bilom Klintonom ‘da se imaju gdje okupljati i nastaviti manipulisati sa Bošnjacima zarad svojih političkih ciljeva i stranke SDA’. U Potočarima se svakog 11. jula pravi kič, a od profita koji se uzima na žrtvama bogate se pojedinci u organizaciji `Majke Srebrenice`. S druge strane moje dijete nema ni stipendiju, a otac je poginuo u ratu u BiH i sahranjen je u Tuzli, a ne u Potočarima kako su tražili od mene iz udruženja“.

Ali ljudi poput Haše Omerović, Hakije Meholjića, Ibrana Mustafića nisu potrebni trgovcima istinom i ljudskom tragedijom. O Dževadu Galijaševiću i da ne govorimo Za njih nemaju vremena ni razumevanja ni Izetbegović, ni Janković, ni Jovanović, ni Čanak, ni „Inicijative mladih“, ni „Žene u crnom“.

Oni više vole Bakirove laži da su „odredi smrti Mladića i Karadžića slomili otpor hiljada branilaca želeći na ovom prostoru da zatru postojanje jednog naroda“, nego da se pozovu na vojnog dopisnika londonskog Tajmsa, Majkla Evansa, koji je napisao: „Postoje izveštaji da je do 1500 Srba učestvovalo u napadu na Srebrenicu, ali su obaveštajni izvori ocenili da je glavni napad izvelo oko 200 ljudi, sa pet tenkova“, dok njegov kolega sa Bi-Bi-Si-ja, Džonatan Ruper kaže: „Po svim svedočenjima, bilo je najmanje 5.000 naoružanih vojnika Armije BiH u Srebrenici – a verovatno i mnogo više. Po tvrdnjama snaga UN koje su se nalazile u samoj zaštićenoj zoni, Armija BiH u Srebrenici bila je dobro naoružana – štaviše, pripadnici Holandskog bataljona zabeležili su priliv najmodernijeg naoružanja i komunikacione opreme u Srebrenicu tokom 1995.“

Oni više vole ničim potkrepljenu cifu na kamenoj ploči u Potočarima od 8.372, nego da postave pitanje zašto Amerikanac Filip Korvin, najviše rangirani civilni zvaničnik UN na terenu u julu 1995. nikad nije odstupio od tvrdnje da je u okolini Srebrenice pogubljeno „700-800“ ljudi. Ili zašto portugalski general Karlos Martins Branko, u nedavno objavljenim memoarima, ostaje pri tvrdnji o oko 2000 pogubljenih, od kojih su „većina bili vojnici“. Njima su veći autoritet Bakir Izetbegović i ISIS, nego direktor centra „Simon Vizental“ Efraim Zurof, za koga „ono što se tamo (u Srebrenici) desilo nije opis ili definicija genocida“, već da smatra „da je odluka da se to nazove genocidom doneta iz političkih razloga“.

Imali smo već dovoljno iskustva sa „bratstvom i jedinstvom“ zasnovanom na prećutkivanju istine, i znamo kako se to završilo. Jednostavno sa lažima ne može da bude pomirenja. A ni sa onima koji ih svesno seju.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. kuka says:

    Ne, ne mora Bakir da insistira na ovom cirkusu. Ne bi morao ni da prizna da je lagao isto kao i tata mu. Mogao bi samo da zaćuti o genocidu, da smanji doživljaj oko pomena u Potočarima i pusti da sve padne u zaborav. Ali ovako mu je najlakše i najlepše. Za svaki prestup u životu sledi neka kazna, samo ni za jedan prestup prema Srbima niko nikad nije bio i neće biti kažnjen, čak ni mrko pogledan. Čak se ni sami Srbi neće mnogo buniti, koliko god uvredjeni bili. Zato svaka budala iz celog sveta kad se nadje u nekom škripcu seti se ove zgodacije, okleveće Srbe i skrene pažnju sa sebe na "osvedočene zlikovce". Protiv ovakvog stanja se moramo boriti svim raspoloživim sredstvima. Na svaki najmanji znak klevete i mržnje moramo reagovati žestoko, uzvraćati desetostruko, razotkrivati i raskrinkavati vinovnike, tužiti i kažnjavati. Šta stoka zna o dobroti i toleranciji? Ona razume samo šibu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *