САД и ЕУ: “апсурдна очекивања”

SAD i EU: “apsurdna očekivanja”

24 septembra 2015

pol-iskenderov 786Piše: Petar Iskenderov

Što se Evropa više pogružava u pučinu krize povezane sa talasom migranata i izbeglica, postaje sve očiglednija nesposobnost Evropske unije i njene centralne institucije da efikasno reše opšteevropske probleme. O preventivnom delovanju i perspektivnim prognozama nema ni govora. Briselske “vatrogasce” bacaju čas u požar, čas na led. Vozovi sa izbeglicama grozničavo jure prostranstvima centralne i istočne Evrope. A na granicama među državama regiona, zajedno su uključeni ne samo EU, nego i NATO – malo, malo, pa izbije ozbiljna pucnjava.

Međutim, ono što je još tužnije za budućnost “zajedničke Evrope” jeste to što se gore ukazana geopolitička “slabost udova” raširila ne samo na izbeglice sa Bliskog istoka i Severne Afrike. Ona se u punoj meri odnosi i na već na prvi pogled tako aktuelni problem kao što je obezbeđenje energetske bezbednosti kontinenta. I na tom pravcu se pozicije Evropske komisije ne smeju oceniti drugačije nego kao nesposobnost i nedostatak želje da se bilo šta reši, tim pre uradi.

Uzmimo kao primer tranzit gasa preko Balkana. Poslednjih godina Evropska komisija (i SAD koje staje iza nje) ulagali su uistinu gigantske napore da bi se suprotstavili izgradnji ruskog gasovoda “Južni tok”. Sada se analogna politika sprovodi prema “Turskom toku”. Cilj je – sprečiti po svaku cenu prolazak ruskog gasa preko zemalja regiona u Evropu.

Pošto je zauzela takvu poziciju, logično bi bilo da Evropska komisija predloži zemljama jugo-istočne Evrope sopstvenu varijantu regionalne energetske infrastrukture. Tim pre što takve varijante formalno već postoje. Kako saopštava “Radio Bugarska” pozivajući se na zamenika predsednika Evropske komisije Maroša Šefčoviča, ta institucija je već usaglasila čitava tri projekta “u oblasti tranzita gasa preko teritorije Bugarske”. Pritom su sva tri projekta “povezani sa uspostavljanjem međusistemskih veza sa Srbijom, Grčkom i Rumunijom”.

Reklo bi se, eto i regionalnog tržišta gasa, koje bi se u perspektivi moglo priključiti širim opšteveropskim projektima! Međutim, kada se ima posla sa briselskom birokratijom (i briselskom blagajnom) – ne treba žuriti sa radovanjem. Za poslednjih nekoliko godina nikako ne uspeva da položi 30 kilometara gasovoda na dodiru rumunskog i bugarskog gasovoda. Radovi na stvaranju interkonektora sa Grčkom vode se – pažnja! – već šestu godinu. Međutim, “radna povratna veza iako je obavezna u okvirima EU, zasad odsustvuje zbog nedostatka odgovarajućeg softvera”, svedoči “Radio Bugarska” karakterišući nastalu situaciju kao „gasne ambicije i projektnu slabost” – i to kako u Briselu, tako i u Sofiji.

“Crvena nit koja se provlači kroz izjave vodećih bugarskih političara jeste izjava da će Bugarska postati energetski centar Evrope… Međutim, očigledan je nesklad između političkih izjava i realnih tehničkih potencijala isto kao i neumešnost u upravljanju malim projektima, što stavlja pod sumnju sve te ambiciozne planove”, iznela je radio stanica veoma logičan zaključak. A usled toga, danas se u Sofiji po pitanju rešavanja energetskih problema razmatra obnavljanje ruskog projekta “Južni tok” makar i u skraćenom obimu, a ne sudelovanje sa projektima Evropske unije.

Ne treba se oslanjati ni na pomoć od strane SAD. I to ne samo kad je u pitanju energetika – iako je i tamo očigledna narastajuća kriza u sferi nafte i gasa. U skladu sa prognozama nacionalnog ministarstva energetike, krajem tekuće godine proizvodnja nafte u zemlji će opasti sa aprilskog maksimuma od 9,6 miliona do 9,2 miliona barela na dan, pri čemu se najveća smanjenja očituju u proizvodnji gasa iz škriljaca. A nije niko drugi nego predsednik SAD Barak Obama pre godinu i po obećao Evropljanima da će rešiti njihove probleme sa energentima uz pomoć američke proizvodnje iz gasnih škriljaca.

No, to je još samo delimičan slučaj te spoljnopolitičke krize u koju se očigledno sve više uvlače SAD.Američki časopis The Foreign Affairs naziva to “razočaranošću” Evropljana u politiku predsednika Obame. “Uskoro posle svoje pobede na predsedničkim izborima on je dobio Nobelovu nagradu za mir – po svemu sudeći samo zato što on nije bio Džordž Buš”, podseća izdanje i donosi otvoren zaključak: “Očekivanja povezana sa njim bila su apsolutno apsurdna, razume se da je američki predsednik morao da razočara Evropljane. Čudi samo kako je to on brzo uradio”.

Sveopšte razočarenje – upravo taj termin kao da najbolje pristaje onome što se danas događa ne samo sa obe strane Atlantika, nego i na prostranstvu same Evropske Unije. I na tom talasu je neizbežna pojava novih političkih elita, spoljnopolitičkih prioriteta i regionalnih struktura i projekata. Važno je samo da ne gubimo vreme. No, to je već zadatak samih Srba, Mađara, Bugara, Slovaka i drugih naroda centralne i jugo-istočne Evrope.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *