SADA JE SVIMA JASNO! Erdogan traži rat, a ko će mu odgovoriti…
22 jula 2020Nakon što je turski sud poništio uredbu vlade Kemala Ataturka iz 1934. godine koja je Aja Sofiji dala status muzeja a ne džamije, što je najpoznatija pravoslavna bogomolja bila od 1453. godine, tj. nakon pada Carigrada, predsjednik Turske Erdogan potpisao je dekret kojim je Aja Sofija ponovo pretvorena u džamiju u kojoj će se vršiti muslimansko bogosluženje.
Najviše reakcija na pomenutu odluku stiglo je iz crkvenih struktura. Oglasio se patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, vaseljenski patrijarh Vartolomej, poglavar rimokatoličke crkve papa Franja – politički lideri izrazili su zabrinutost, ali ultimatuma i prijetnji Turskoj nije bilo. Predsjednik Rusije Putin ukazao je Erdoganu na „značajno javno negodovanje u Rusiji“, a zamjenik ministra spoljnih poslova Rusije Sergej Veršinin povodom promjene statusa Svete Sofije rekao je:
„Polazimo od činjenice da je riječ o unutrašnjim poslovima Turske u koje, naravno, ni mi, ni drugi, ne treba da se miješamo“, ali je istovremeno podsjetio na „veliki odjek koji je ovo pitanje dobilo u javnosti“.
PITANJE MOTIVA
Zašto se Erdogan odlučio na navedeni korak? Da li je motivisan vjerskim ili više političkim motivima, ili je po srijedi i jedno i drugo?
U turskom društvu odavno postoji žal zbog pretvaranja Aja Sofije u muzej i to je ono što Ataturku nikada nije oprošteno. Erdoganu je to naravno poznato, te će mu „povratak“ Aja Sofije islamu dobro doći pred naredne izbore u Istanbulu koje je, kao i one u Ankari, prethodno izgubio.
Ovaj potez on je najavljivao, te su povremeno obavljani vjerski obredi u najpoznatijem pravoslavnom hramu. Aja Sofija mnogo znači i hrišćanima i muslimanima. Turci u njoj vide talisman, od njenog pretvaranja u muzej nikad prežaljen.
Kako je došao na vlast 2003. godine, Erdogan se trudio da Tursku pretvori u regionalnu, po mogućnosti i u globalnu silu. Predispozicije su postojale – Turska je važna NATO članica, čvrsto uporište na Bliskom istoku, čemu je baza Indžirlik i te kako doprinijela.
Neoosmanizam je u Strateškoj dubini, knjizi bivšeg turskog premijera Ahmeta Davutoglua, veoma slikovito najavljen. Erdogan je u početku svoje vladavine razvijao „meku moć“ Turske, kroz kulturnu diplomatiju i ekonomska ulaganja u susjedne zemlje. Dok su turske serije bilježile rekordnu gledanost, Davutoglu je pravoslavnim balkanskim narodima objašnjavao da je ropstvo pod Osmanlijama bilo „pet zlatnih vijekova“. Glavni glumci turskih sapunica dočekivani su kao nacionalni junaci kada bi se pojavili u balkanskim prestonicama.
Za mekom došla je ubrzo i „tvrda moć“ Turske u vidu prisustva turskih vojnih snaga na tlu Sirije i saradnje sa fantomskom Islamskom državom u ekonomskom i vojnom smislu. Alepo je smatran za buduću 82. tursku provinciju, a „tampon zona“ prema Rojavi, kurdskoj kvazi-državi postala je realnost. Turski lovci su oborili ruski avion, čime su odnosi sa Moskvom dospjeli na najniži nivo.
U nastojanju da vodi autonomnu politiku Erdogan je, izgleda, otišao predaleko, što je za rezultat imalo neuspio puč. Obračun sa pučistima pratio je i zaokret u spoljnoj politici – približavanje Rusiji i udaljavanje od dotadašnjeg saveznika, Sjedinjenih Država.
Od tada kurs turske spoljne politike teško je bilo pratiti.
Tursko-ruski odnosi bili su dinamični, približavanje i udaljavanje bilo je naizmjenično. Turska se konfrontirala sa Kiprom vezano za eksploataciju energenata u mediteranskim vodama, sa Grčkom se sukobljavala tradicionalno oko pojedinih ostrva i interesa u Egejskom moru, a sve je kulminiralo „odvrtanjem ventila“ migrantskog toka.
Turska je u Libiju poslala vojne snage, kao i nešto ranije u Katar, gdje nisu bile upotrebljene. U Libiji jesu. Turska ekspedicija u Libiji bila je u sklopu strategije „Plava domovina“.
Ova strategija podrazumijeva dominaciju u Egejskom moru, a ujedno i snažno tursko prisustvo u Sredozemlju i Crnom moru. Turska je vojno podržala Vladu nacionalnog sporazuma, priznatu od UN, te su se njene snage sukobile sa jedinicama Libijske nacionalne vojske generala Kalife Haftara.
TURSKA JE POSTALA AGRESIVNA
Turski dronovi, trupe, mornarica i 10.000 sirijskih boraca (pripadnika terorističkih organizacija) koje je Turska prebacila iz Sirije, zaustavili su Haftarove snage na prilazima Tripoliju. Potpuno poraženog generala Haftara u zaštitu je uzeo Egipat, koji ga je uz Ujedinjene Arapske Emirate i ruske vojne nedržavne snage podržavao i ranije. Tursku ambiciju da u Libiji uspostavi vojnu bazu niko još nije osporio.
U ovom kontekstu vrijedi spomenuti i konfrontaciju sa Francuskom, opet zbog Libije, jer su Francuzi zaustavili teretni brod kako bi ga pregledali zbog sumnji da prevozi oružje u Libiju, ali je francuski vojni brod doslovce bio najuren od turskih fregata.
Sve u svemu, prije Erdogana Turska je razvijala odbrambene strategije. Od dolaska Erdogana na vlast Turska vodi ofanzivnu, često i agresivnu spoljnu politiku, koja podrazumijeva i vojne intervencije poput onih u Siriji i Libiji.
Kako će se sve to završiti?
Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Erdogan igra na sve ili ništa, kao da smatra da mu je svaki dan života nakon neuspjelog puča čisti ćar. Turska može nastaviti da egzistira kao regionalna sila, ali Erdoganova politika Turskoj stvara sve više neprijatelja.
Veoma bremenita unutrašnjim problemima, Turska pod Erdoganom može doživjeti i potpuni krah, ne samo ekonomski već i politički u vidu podjele na nekoliko dijelova. Ukratko, Erdoganova politika se kreće ivicom noža. U tom svjetlu treba posmatrati i pretvaranje Aja Sofije u džamiju.
Iz Bosne i Hercegovine su stigle osude Erdoganovog poteza. Profesori Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Hilmo Neimarlija i Enes Karić, odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanja statusa džamije Aja Sofiji smatraju višestruko spornom. „Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati istorijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan“, istakli su Neimarlija i Karić.
U autorskom tekstu koji su prenijeli federalni mediji, dvojica profesora su naveli i da je „svijet danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskog nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu“.
(Predrag Ćeranić / sveosrpskoj.com)
Pravda stize polako ali sigurno stize says:
Onaj Ataturk je bio mnoooogo napredniji nego Erdogan. Erdogan vraca Tursku u srednji vijek. Bas se Turcima gine sto se Erdoganu 'digao' pa bi da ratuje. Joooooooj ako izazovu Rusiju ili Kinu biti ce im to posljednje "sr*nje" koje su napravili a onda se nece oporaviti jos 20vijekova.Zao mi je turskog naroda koji sve gleda a ne moze nista poduzeti. Ti ce jadni ljudi najvise da izginu u ratovima sto im sprema Erdogan😭😭😭😭😭😭😭😭😭😭. Dozovi se pameti Erdogane ili ce da te drugi dozovu pameti. 'Sto te ne ubi Tuta Bugarin 😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂'???
Slobodanka says:
Trenutno snage LNA pod rukovodstvom Haftara grupišu se u blizini Sirta, spremaju se za njegovu odbranu. Ako Turska krene u napad na Sirt verovatno će se vojno uključiti i Egipat. ... Na duže staze gledano Erdogan će biti oboren ne spolja nego iznutra usled nezadovoljstva naroda zbog sve većeg ekonomskog slabljenja i siromašenja u koje će upasti Turska.
Slobodanka says:
Erdogan je upravo izjavio da će Turska trajno ostati u Siriji. Prisutni su 1) u Idlibu na severoazapadu Sirije, 2) na severu Sirije na severu pokrajine Alep u okrugu Afrin (Maslinova grančica), 3) još na severu pokrajine Alep u okruzima Azaz, Al Bab i Džerabulus (Štit Eufrata), 4) na severu Rake i Hasake (Proleće mira), 5) zatim malo istočnije na severu Iraka (Tigrova kandža). To znači ako udju u Libiju da tamo takodje nameravaju trajno da ostanu, kao što su zaostali na Severnom Kipru nakon vojne intervencije iz 1974. godine. Sirija, Irak, Libija, Kipar, a maštaju o preuzimanju nekoliko grčkih ostrva. EU kolonizator br. 1 Nemačka iscrpljuje koloniju Grčku, a kad još više oslabi s druge strane Turska će lakše da je smaže.
persida says:
Erdogan nista ne radi, ako to ne odobri Izrael. U tome je isti kao i Putin.
petrovgrad says:
Na kraju će Rusi ući u Carigrad.
E.Lirsch says:
Ja ne znam ko ce izaci na crtu ali znam ko NECE. Al necu ad ofiram. Onaj sto "nece da se mesa" nece sigurno.