„Samo umno bolesni ljudi mogu Baraku Obami dati Nobelovu nagradu za mir, čoveku koji započinje ratove, ubija nevine ljude i decu“

„Samo umno bolesni ljudi mogu Baraku Obami dati Nobelovu nagradu za mir, čoveku koji započinje ratove, ubija nevine ljude i decu“

1 septembra 2013

89978PCN_Obama03Piše: Dmitrij Sedov

Kada je Nobelov komitet norveškog Stortinga u oktobru 2009. godine dodelio Baraku Obami Nobelovu nagradu za mir, jedan moj poznanik psihijatar mi je objasnio da postoji takva bolest, kao mentalna infekcija ili naučnom terminologijom rečeno, didaktogenija. Bolest se manifestuje tako, da jedan idiot (obično u akutnoj fazi) svojim idejama ili osećanjima inficira druge idiote i niko ne može da razume zašto su ti idioti pošli za njim.

“Da li ste Vi nekada čuli za pobune u duševnim bolnicama? – pitao me je psihijatar – to je kada celo odelenje na inicijativu jednog štićenika, počinje, na primer, da traži nezatvoreni pupak zemlje.”

A u srednjem veku se na primer događalo, da, kad nekakav ludak ugleda riđokosu devojku bez marame, zaurla po čitavom trgu – “Ona je veštica, veštica!”

I čitav trg počne za njim da ponavlja: “Veštica, veštica!” Devojka se brzo podvrgava u to vreme uobičajenom testiranju na demonizam – bacaju je u reku. Ako se utopi, znači uzalud su sumnjali, nije bila veštica. A ako bi kojim slučajem isplivala, to je značilo da je veštica i bila bi spaljena na lomači.

A nekad se događalo i obrnuto – razgalami se u mehani nekakav pijani putnik namernik, pokazujući na monaha koji se valja u slami: “Evo svetitelja! On nam je sišao sa nebesa!” I još se i ne otreznivši, monah je postajao objekt poštovanja lokalnih bekrija, bar neko vreme, dok nije stigla inkvizicija.

Po pravilu on je pristajao da bude “svetac” jer je imao jela i pića koliko poželi.

Sve ovo što se događa sa Barakom Obamom i Sirijom, veoma podseća na slučaj didaktogenije u psihijatrijskoj bolnici.

Još pre tri godine, u jednom od odeljenja te bolnice, sa natpisom “Nobelov komitet Norveškog Stortinga” u kome se nalaze najteži pacijenti, neko je uzviknuo: “Obama je svetac!” i odeljenje se uzbudilo.

Lekari se tome nisu previše čudili, jer su na odeljenju nešto pre toga “svetim” proglasili Martija Ahtisarija, poznatog po svom izrugivanju sa srpskom nezavisnošću. Zato nisu pristupili ispitivanju zašto se Obami ukazuje takva čast, pa nisu ni vezivali pacijente za krevete. Slučaj nije strašan.

Rado primivši blagorodne bonuse, Obama se spremio da uživa na lovorikama, no već sledeće godine iz Severne Afrike se razlegla jeziva rika: “Gadafi je veštac!” I celokupna pijaca, na čelu sa Nikolom Sarkozijem, pohitala je da sveže vešca i tuče ga čim stigne.

Slučaj didaktogenije je bio očigledan, no, sećajući se svojih lovorika, Barak Obama nije jurnuo u prve borbene redove. Ipak je on laureat nagrade za mir.

Tek kada su Gadafija oborili na zemlju, on se progurao kroz gomilu i boksom mu ulubio glavu ili koristeći naučnu terminologiju, zasuo je “tomahavcima” kvart u kome je smeštena vlada, a potom je poslao “fantome” da dotuku “vešca”.

Ovde je moj poznanik psihijatar primetio da ako zapadni svet posmatramo kao jednu veliku duševnu bolnicu, tada postaje jasno da slučajevi didaktogenije u njemu imaju svoju određenu cikličnost, koju nauka još nije proučila. Na primer, on uopšte nije sumnjao da će nekoliko godina posle Libije, u psihijatrijskoj klinici početi da tragaju za drugim nečistim silama i život je potvrdio njegove sumnje. “Veštac” je pronađen u Damasku, isto tako neočekivano kao u Tripoliju.

Istina, za razliku od Libije, rulja nije odmah krenula da ga davi, jer se Bašar Asad pokazao kao muškarac u snazi, sposoban da se brani. Zbog toga je za početak na njega podstrekivana gomila besprizornih lutalica sa odeljenja debilskih hulja koji se ničega ne plaše.

A Barak se ponovo ponaša kao da sa tim nema veze – on je ipak laureat. Gleda kako Asad razbija huligane, no ipak boksere na prste priteže. Tako bi želeo da jednom odalami “vešca”. Pa i njegovi prijatelji sa odeljenja besne, urlaju, pumpajući didaktogeniju.

Čitave dve godine Barak se borio sa iskušenjima, ali je potom izgubio strpljenje. Iskoračio je ispred čitave rulje i viknuo parlamentarnim rečnikom: “Pustite mene k njemu, ja ću s njim raskrstiti! Ko će poći za mnom!?”

Tu su se svi umirili. Čak i oni koji su se najglasnije dernjali. Da, ti pacijenti iz Pariza i Londona. Oni su uvek bili najdivljiji. Odjednom su izgubili volju da njuše šaku Asadovu. Može i bez zuba da se ostane.

“Eh, vi ratnici – prekorno je mrmljao Barak – nikakve vajde od vas. Ne želite da učestvujete u grupnjaku, tako da ću sam morati herojski poći i sunuti mu “tomahavke” po njušci, kako bi režim naše psihijatrijske klinike uspostavio na svom odeljenju”.

Zamahnuo je Barak bokserom … i … zaustavio se sa podignutom šakom.

Ugledao je na sinjem nebu nečiji bradati lik, kako mu preti prstom.

“Da to nije sam Alfred Nobel? – izbezumio se Barak – i što to on meni preti? Zar on ne zna da u našoj psihijatrijskoj klinici nema važnije stvari od iskorenjivanja nečistih sila?…”

Iskreno govoreći već sam se bio obradovao videći da je Barak zadržao ruku. Pojavila se nada za ozdravljenje prijateljskog kolektiva idiota u zapadnoj psihijatrijskoj klinici. Ali me tu razočarao moj poznanik psihijatar.

“Ne pridavajte tome značaj. Ovo je privremeni nastup bunila – rekao je on – Nobeli njima dolaze i odlaze, a bokseri ostaju.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Dragana says:

    Sjajan opis crnila sa komicnim nacinom..tragikomedija..

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *