„Сандинисти“ и моћ хрватског лобија у Србији

„Sandinisti“ i moć hrvatskog lobija u Srbiji

29 avgusta 2015

Branko-Radun-Foto-A-VASILJEVICH 87Piše: Branko Radun

Teze izrečene u tekstovima „Brčkanje Vojvodine“ i „Da li će Sanda ‚otići za‘ Pajtića u novi DOS?“ izazvale su nervoznu reakciju kod funkcionera koji predvode „ostatke ostataka“ DSS. Na žalost sadašnjih vlasnika brenda DSS (a ostalo je gotovo samo to) teze o napuštanju osnovnih principa partije nije izrekao samo autor tih tekstova već i veliki broj uglednih članova stranke predvođenih njenim osnivačem, Vojislavom Koštunicom. Bez namere da se spuštamo na nivo lične prozivke i izrugivanja tipa „za dom spremni“, izrečene teze o uticaju hrvatskog lobija u Beogradu zaslužuju značajno više prostora no stranka koja je trenutno na nekoliko procenata podrške.

ANTISRPSKA MATRICA

Naš uvaženi i pre svega hrabri intelektualac, profesor Milan Brdar, u intervjuu iz maja 2012. govorio je o „tragu ustaškog lobija u Beogradu“. Povod za njegovo oštro i hirurški precizno reagovanje bila je predstava „Zoran Đinđić“ zagrebačkog reditelja Olivera Frljića, koja počinje pranjem ruku u buretu punom krvi a završava paljenjem makete džamije što se vadi iz makete Hrama Svetog Save, posle čega sledi i povraćanje po srpskoj zastavi. Tu su bile i scene isleđivanja Vojislava Koštunice a vladika Amfilohije Radović sa „kalašnjikovom“ drži govor na odru Zorana Đinđića (što implicira da je „Đinđića ubila Crkva uz pomoć Vojislava Koštunice i tradicionalnog srpskog antireformskog mraka“)… Reč je o brutalnom primeru simbioze hrvatske i drugosrbijanske propagandne matrice koja je duboko i dosledno antisrpska. Umesto Hrvata koji čine genocide nad Srbima, što je istorijska činjenica, propaganda sve izvrće u to da su genocidni Srbi, takođe su krivci za sve ratove, a da ne govorimo da su „primitivni i ksenofobični“.

Ovaj incident, koji je samo vrh ledenog brega, po profesoru Brdaru deo je razgranatog antisrpskog, odnosno hrvatskog lobija u Beogradu, u šta spada i forsiranje Krleže ili odbijanje SANU da se distribuira englesko izdanje knjige Viktora Novaka „Magnum Krimen“. Profesor Brdar te 2012. uočava i da tadašnja vlast u Beogradu „hrvatske zločine 1941‒1944. i 1991‒1995. gura u zaborav radi obnove zagrljaja ‚bratstva i jedinstva‘ po cenu saučestvovanja u dva zločina: prvo, dalje satanizacije Srba, a drugo, u zločinu zaborava Jasenovca i njegovih žrtava“. Odnos prema Jasenovcu i tzv. „Oluji“, što je isto tako bio zločin genocida, određuje na neki način i odnos prema samom sebi, a na tom se planu i „očituje“ gotovo trijumf hrvatskog lobija (utešno je da smo, doduše „reaktivno“, na državnom nivou prvi put obeležili stradanje Srba u Hrvatskoj 1995). Pokojni dr Milan Bulajić, kao osnivač Muzeja žrtava genocida, rekao mi je da je jedna od prvih odluka nove vlasti posle petog oktobra bila gušenje Muzeja i njegovo isterivanje iz prostorija u kojima se nalazio. Njemu je isto tako bilo jasno da je ta ideja potekla od stranaca i hrvatskog lobija u Beogradu, koji je na velika vrata ušao u srpske institucije sa novom „revolucionarnom“ vlašću.

SREBRENICA I „OLUJA“

Mnogo šta se u srpskoj kulturi i politici, a ne samo delovanje onih koji imaju rodbinske veze sa Hrvatskom, moglo protumačiti kao „produbljivanje davnih zasada hrvatskih kulturnopolitičkih interesa“ (Milo Lompar). Ono čime smo se mi bavili u tekstovima jeste odnos prema Jasenovcu, „Oluji“ ili Srebrenici. Ne čudi nas što su političari DS i njima bliski ljudi hteli da Srbija odustane od borbe protiv žiga genocidnosti u Srebrenici te da ne traži od Rusije stavljanje veta na predlog britanske rezolucije, ili kad Čeda Jovanović „promoviše“ Srebrenicu kao srpski genocid, ali nas žaloste slični stavovi kod onih koji se nazivaju patriotama.

Takav primer je nova predsednica DSS Sanda Rašković Ivić, koja je rekla da je u Srebrenici počinjen zločin genocida i da se ponosi sramnom Deklaracijom Skupštine Srbije o tamošnjem zločinu (Alternativna TV Banjaluka 28. 02. 2014.) što je DS pod pritiskom Zapada nametnuo kao stav Srbije. Pored toga je izjavila u intervjuu za hrvatsko glasilo „21. stoljeće“ da je područje Srpske Krajine trebalo doći pod jurisdikciju Hrvatske. Ova izjava je data 16. novembra 2012. i koincidira sa oslobađajućim presudama hrvatskim ratnim zločincima Gotovini i Markaču. Ovo nije samo kontroverzno već na (in)direktan način reafirmiše očigledno politički motivisanu i kriminalnu odluku Haškog tribunala, kojom se oslobađaju hrvatski ratni zločinci i Hrvatska za počinjena zlodela. Možda mi i previše očekujemo patriotskog i evroskeptičnog od nekoga ko je poput Raškovićke došao u politiku iz Demokratskog centra Dragoljuba Mićunovića i bio, kao poslanik, član Odbora za evrointegracije i član vladinog Saveta za evrointegracije. Ovi i slični sramotni stavovi lidera stranaka nastalih iz okrilja Đinđićevog DS (Pajtić, Živković, Jovanović) vrlo su bliski izjavama predsednice DSS, pa nas stoga ne bi iznenadila ni nekakva „politička saradnja“. Verovatno je i to razlog što su se mnogi ugledni ljudi iz DSS, na čelu sa Vojislavom Koštunicom, jasno i oštro distancirali od nove predsednice, što je formalno obrazloženo njenim napuštanjem političkog principa neutralnosti Srbije.

Da li ovi problematični, štetočinski i očigledno prohrvatski stavovi naših političara (nažalost, spisak je veći od gorepomenutih) demonstriraju mazohizam srpske političke elite i „produbljivanje davnih, zasada hrvatskih kulturnopolitičkih interesa“? Da li su oni svesno u tome ili su izmanipulisani kao „korisni idioti“ (Lenjin) nije naravno moguće lako utvrditi, ali na kraju krajeva, nije ni bitno. Bitno je da je moć hrvatskog lobija mnogo veća (jer, između ostalog, radi po „licenci“ velikih igrača) no što to površnom posmatraču može da se učini. Da i ne govorimo o tome kako je poljoprivredna proizvodnja, trgovina, u značajnoj meri u rukama hrvatskih kompanija, iza kojih, naravno, stoji i hrvatska država i bezbednosni aparat.

Na kraju i da napomenem da ideja o stvaranju novog DOS, čije bi jezgro moglo biti DS i DSS, nije ideja autora ovog teksta, kako mu podmeću funkcioneri jedne od frakcija DSS koja ima kod sebe „pečat“. Naime, predsednici Sandi blizak analitičar Đorđe Vukadinović dao je ovog aprila izjavu ruskom „Sputnjiku“ (tekst Nenad Zorić) da bi „savez DS i DSS (bio) veća pretnja vladi“ te da „s druge strane, bez obzira koliko su realno slabe ili oslabljene opcije DS ili DSS, one su i dalje najveća potencijalna opasnost za vlast (…) Neka vrsta zajedničkog i koordinisanog nastupa umerene levice i desnice mogla bi da za aktuelnu vladu predstavlja mnogo veći problem od nekih ekstremnih snaga i pokreta“. To u prevodu znači da su DS i DSS jedina prava opozicija (da to nisu, recimo, „Dveri“ ili radikali) te da bi zato trebalo da zajednički nastupaju. Pametnome dovoljno.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *