САУДИЈСКА АРАБИЈА ПРОТИВ КАТАРА И ПРВИ РАТ ДОНАЛДА ТРАМПА

SAUDIJSKA ARABIJA PROTIV KATARA I PRVI RAT DONALDA TRAMPA

20 juna 2017

Piše: Dževad Galijašević

Čini se da je Semjuel Hantington bio neobaviješten i neuk da shvati tok istorijskih procesa kako bi ih pravilno protumačio; ako je uopšte imao takve ambicije.

„Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni prevladavajuće ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni. Nacije-države ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit će se između nacija i grupa različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati će bojišnice budućnosti,“ gotovo slavodobitno će Hantington napisati u uvodu svoga poznatog rada, svojevrsne analize: „Sukob civilizacija“.

Za nekoga ko je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost nekoliko američkih predsjednika, stručnjak „i bezbjednjak i intelektualac“, profesor na Harvardu, teško bi se moglo zaključiti da je ovo „glupa i promašena analiza“. Prije će biti, da je riječ o monstruoznom, zločinačkom projektu, koji sugeriše Američkom društvu i državi novu konstrukciju lažnih uzroka, tuđe krivice i projekat novog modela upravljanja svijetom.

U stvarnosti, ne postoje sukobi koji su nastali na razlikama u tumačenju vjere: tačnije, u dvadesetom i dvadesetprvom vijeku još se nije desio rat zbog neke definisane kulturne razlike ili civilizacijske činjenice koju bi na kraju tog rata poraženi morao uvažiti: I TO BI BILO SVE, KRAJ RATA. KULTURNI PORAZ. Da je tako vojska ne bi bila potrebna. Knjigom protiv knjige – film protiv filma – pjesmom na pjesmu – jezikom protiv jezika… ali nikada, nije moglo tako; ipak su ratovi vođeni silom – uglavnom većom silom protiv manje sile; uvijek geopolitički inspirisani uz osnovni pokretač vidljiv kao ekonomski i politički interes. Ne kao religija, kultura ili civilizacija.

Priča o sukobu civilizacija, zbog kulturnih razlika i loše uređenih granica između njih, je odlična da se zapuši poneka rupa u polupismenom novinskom članku ili da se kroz medijsku harangu i spinove izgradi konstrukcija lažnih uzroka i posljedica rata. Sve je to već viđeno od raspada Jugoslavije, bombardovanja i razaranja prostora koji naseljavaju Srbi, hapšenja i mučenja Srba po Haškim kazamatima te ubijanja srpske vojno-političke elite, lidera i predvodnika. Matrica je ponovljena u arapskom svijetu, na Bliskom i Srednjem istoku – gdje su mnogi politički lideri muslimana silom zbačeni, brutalno mrcvareni i ubijani pred upaljenim kamerama tzv. modernog zapada.

CNN, BBC, New York Times, Vashington Post, Dejli miror, Guardijan, Der Spigel, Deutche Welle… i drugi medijski manipulatori, puni hvalospjeva o demokratiji i ljudskim pravima, likovali su nad životinjski mučenim i ubijenim sekularnim, snažnim vođama i zaslužnim liderima, poput Sadama Husejna i Moamera al Gadafija. Upravo su ta odvratna medijska gamad, kao izraz imperijalne kulture kojoj je sve dozvoljeno da očuva kolonijalnu moć i pljačkom stečeno bogatstvo, pokretali kampanje i hajke čiji je jedini cilj bio da na isti način budu obješeni i silovani pa ubijeni i drugi islamski lideri: Ben Ali u Tunisu, Abdulah Saleh u Jemenu, Hosni Mubarak u Egiptu…

Ali nisu samo zapadne vlade imale ove planove i metode: gurali su u tom pravcu vehabijski zločinci i primitivni razbojnici iz Saudijske Arabije, neoosmanizmom otrovani Turci u Erdoganovom halifatu a povremeno ih je pratio, sa istim ambicijama i sukobljenim interesima, šiitski Iran u matrici specifičnog političkog dualizma islamizma i republikanizma. S tim što je islamizam najvažniji i apsolutni faktor.

Onaj ko vidi tu anti-istorijsku poziciju tri velike muslimanske države, različitih civilizacijskih korijena (arapskih, persijskih i osmanskih) odlično razumije da nijedan sukob u kome učestvuju ove nekadašnje globalne sile, a danas samo regionalne kabadahije i male, posrnule imperije, nije utemeljen u islamu, nego u feudalnoj zaostalosti i težnji da se povrati velika moć, prvo gazeći one najbliže i najsrodnije a poslije, preko leševa vlastite braće u vjeri, da se dođe i do svjetske moći. Njihov uzor su bili i ostali Velika Britanija i SAD, a pomalo su ljubomorni i stalno snishodljivi bili prema Izraelu. Za svaki slučaj.

Kada se na ovaj način kritikuju državne politike muslimanskih razbojnika, lokalnih islamskih šerifa, jasno je da i katolički fundamentalista Paskal Brukner ima pravo postaviti prosto pitanje: je li svaka kritika islama islamofobija, pa nastaviti u tom tonu:

„…Kritika islama, koja nije reakcionarna, predstavlja zapravo napredan stav u trenutku kada milioni muslimana, liberalnih ili sklonih reformama vlastite vjere, samo žele u miru praktikovati svoju vjeru i ne slušati diktate dogmata i bradonja. Svakako, u zaborav treba protjerati varvarske običaje, poput kamenovanja, tjeranja žene, poligamije, ženskog obrezivanja; u stvari, trebalo je odavno, prosijati Kuran kroz sito hermeneutičkog razuma i ukloniti sumnjive stihove o židovima, kršćanima, homoseksualcima, pozive na ubijanje otpadnika od vjere ili nevjernika…“

Bez sumnje da proces preispitivanja treba provesti u islamu, prije svega jer islamska društva žive u iluziji superiornosti zato što je zadnja, autentična, objavljena religija upravo islam. Tako shvaćeni islam ne želi biti baštinik vjeroispovijesti koje su mu prethodile, već onaj koji dolazi nakon njih i zauvijek ih poništava. Dan u kome najviše vjerske vođe budu priznale agresivan i osvajački karakter svoga razumijevanja vlastite vjere, kad zatraže oprost za bombaše samoubice, siledžije koje ubijaju civile i djecu po školama, ulicama, trgovima, u gradskom i međunarodnom prevozu; kad odbace, izmišljene i prljave, navodne svete ratove pokrenute u ime Kurana, za nečasna djela počinjena nad tzv. nevjernicima i otpadnicima, posebno, ženama… bit će to dan napretka; dan kad će se raspršiti legitimne sumnje brojnih naroda vezane uz monoteizam koji prinosi žrtve; dan u kome će islam ponovo krenuti putevima renesanse i biti ogromno teološko, političko i filozofsko gradilište koje se otvara.

Taj su posao na sebe preuzeli usamljeni intelektualci, profesori, poput šejha Imrana Husejina (iz Indonezije – porijeklom sa Trinidad i Tobaga), a u Evropi pojedine muslimanske vjerske vođe: u Bosni i Hercegovini su to, naročito: dr Rešid Hafizović, dr Dževad Hodžić, dr Adnan Silajdžić, dr Enes Karić, Fikret Karčić i još neki; u Francuskoj su to Fetih Benslam, Malek Šebel, Latifa Ben Mansour, Mohammed Arkoun, Abdelvahab Medeb, Fadela Amara; tu su i žene koje se pobuniše zbog položaja žene u islamskoj porodici i društvu, poput: amerikanke sirijskog porijekla vafa Sultan; Kanađanke pakistanskog porijekla Irshad Manji; književnice iz Bangladeša, Taslima Nasrin; njemačke advokatice turskoga porijekla Seyran Ates; holandske parlamentarne zastupnice somalijskog porijekla Ayan Ali Hirsi.

Bilo bi nerealno očekivati, sa bilo koje strane, pomoć umjerenim muslimanima koji se bore protiv radikalizma i nose teret diskvalifikacija i optužbi da su: nevjernici, ateisti i šizmatici, koje je dozvoljeno ubiti. Istina, problem sa umjerenim je upravo u tome što su – umjereni, i što ne žele i ne znaju djelovati oštro protiv radikalizma i ekstremizma; što insistiraju na unutrašnjem dijalogu u uslovima duhovnog sloma unutar svijeta islama, ne videći druge ekonomske i geopolitičke uzroke, koji među muslimanima podstiču takve reakcije na izazove modernog doba. Tehnološku, vojnu i civilizacijsku prednost moćne zapadne vlade koriste u zaostalim, poluprimitivnim muslimanskim društvima, demonstrirajući silu i mržnju, tako prisutnu i prepoznatljivu u netoleranciji, predrasudama i ksenofobiji, vidljivu u njihovim liberalnim i bezbožničkim državama!

A pošto su takvi kakvim ih grade zapadne vlade i situacije koje se na zapadu kreiraju, muslimani šute na Paskalove izjave o „prosijavanju Kurana“ i o odvratnoj sugestiji brisanja i prepravljanja Knjige, koja za vjernike predstavlja „autentičnu Božiju riječ“!

Ne mogu se takvoj mržnji suprotstaviti ni „umjereni“ a ni oni zalutali, koji mirno posmatraju ludake sa ruksacima punim eksploziva dok ubijaju nevine. Još manje to mogu ucjenjene korumpirane, u vjeri radikalne a u prljavim poslovima još radikalnije, navodne muslimanske vlade u srcu islama: u arapskom svijetu i na Bliskom istoku.

Jer šta su drugo ratovi koji se tamo vode nego odvratni, prljavi poslovi koji sa vjerom i vjerskim interesima nemaju ništa zajedničko. Kao i budući, vrlo mogući rat Saudijske Arabije i Katara koji treba da označi kraj zajedničkog političkog programa i vjerskih ciljeva koje su utemeljili, Muhamed bin Saud (Muhammad bin Saud) i Muhamed ibn Abdul Vehab (Muḥammad ibn ‘Abd al-Wahhāb), prije više od 250 godina.

Dok je porijeklo kralja Saudijske Arabije vidljivo u samom imenu dinastije, poznato je da katarski emir, Hamad ben Khakif Al Tani, sa ponosom ističe porijeklo od Abdel Vehaba. Arabija je nasljednica političkog i vojnog vođe tj. ideje halifata, a Katar je nasljednik vehabijskog učenja, čiji vladari pripadaju lozi samog tvorca tog pravca.

I vrijeme im je da se sukobljavaju, možda i da ratuju, te da svojom antiislamskom, političkom i vjerskom vizijo, samo nastave djeliti i ubijati muslimane, upravo onako kako su uz njihovu pomoć i u njihovo ime zadnjih decenija radile armije fanatika u Al kaidi, Nusri, Daešu, Al Šababu, Boko Haramu, Lashkar et Taibah i Talibani…

Ali, šta u stvari hoće taj mali, vojno beznačajni ali bogati emirat Katar u cjelom ovom sukobu, zašto je pokrenut taj sukob; postoji li rizik velikog rata među muslimanima zainteresovanim i uključenim u njega, te šta Turska traži u takvom sukobu?!

Turska i Katar, očito, nemaju identične poglede sa Saudijskom Arabijom kada je u pitanju preslagivanje Bliskog istoka i to je očigledno. Turska je već od ranije najbliže odnose održavala upravo s Katarom, a obe zemlje su nastojale instalirati pripadnike „Muslimanske braće“ u rukovodeće strukture vlasti zemalja poput Egipta i Sirije.

Saudijska Arabija je svojevremeno otkazala podršku „Muslimanskoj braći“, stavljajući je na spisak terorističkih organizacija, zbog čega su „Braća“ svoje sjedište iz Rijada prebacila u Dohu. Rijad je finansijski i politički podržao vojno svrgavanje egipatskog predsjednika Muhameda Mursija (i svih vođa tamošnjeg ogranka „Muslimanske braće“). Saudijski princ Ben-Salman sada, iz sebičnih razloga i straha, nastoji obnoviti ili čak poboljšati odnose s tom uticajnom panislamističkom organizacijom.

Praktično, neprijateljsko pozicioniranje i priprema za sukob bratskih radikalnih muslimanskih država, Katara i Arabije, traje od 2014. godine. Svjesna ovih kretanja, Turska je prošle godine u Kataru uspostavila svoju prvu vojnu bazu u inostranstvu, a ovih dana, zakonskim rješenjem i potvrdom samog predsjednika Erdogana, počinje da šalje prvi vojni kontingent od planiranih 5.000 vojnika u tu bazu.

Saudijska vlada ovih dana kritikuje „destruktivnu ulogu katarskih obavještajnih službi“, „zbog intenziiviranja kontakata sa Abu Muhamed Džulanijem“, komandantom Džabhatun al Nusre. Saudijci čak navode i ime katarskog operativnog oficira zaduženog za te kontakte – Alija al-Mearija. Zanimljivo je kako je upravo Ali vodio pregovore s rukovodstvom „Al-Nusre“ o oslobađanju 16 libanonskih vojnika u decembru 2015. godine, dok je zauzvrat Libanon oslobodio 13 pripadnika Nusre. Saudijci smatraju kako Katar želi ojačati svoj uticaj na „Al-Nusru“, obećavajući im zauzvrat američku vojnu pomoć. U izvještaju saudijske vlade nesumnjivo se krije „zrno istine“. Ankara i Doha dobro shvataju besperspektivnost daljeg stavljanja uloga na „Islamsku državu“, a, sa druge strane, nužno im je očuvati visoki stepen nadzora nad sunitskom oružanom borbom u Siriji, u kojoj „Al-Nusra“ čini najveću snagu. Katar je uz podršku Obamine vlade pokušao Nusru očistiti od islamističkog imidža, prisiliti na savez s „Ahrar aš-Šamom“ i „Džaiš al-islamom“ i učiniti je prihvatljivom. Uz promijenu imena i američke garancije iz vremena Obame, Turska i Katar su postepeno pod svoj nadzor stavili kompletnu komandu te organizacije. Stimulišući prebacivanje velikog broja boraca „Al-Nusre“ u ratu za Alepo (u kom je poginulo oko 2.000 njenih najradikalnijih boraca, uz malo, na brzinu, iz susjednih regija prikupljenih i neiskusnih boraca), Turska i Katar su vjerojatno izbacili iz igre veći broj saradnika sumnjivo ubijenog šefa vojnog krila te organizacije, Abu Omara Sarakeba.

Ipak, ne treba imati iluzije o katarskoj „samovolji“ po pitanju bliskoistočne geopolitike. Doktrina „demokratskih promjena“ osmišljena je u Brikings institutu (sjedište u Washingtonu), a odobrena od Obamine administracije.

Međutim, događaji na Bliskom istoku nisu krenuli u željenom smjeru „islamodemokratije“.

Katarski emir u zadnje dvije godine je razvijao svoje odnose sa SAD i EU; širio mrežu filijala zapadnih univerziteta u Kataru; uložio u imidž svoje zemlje i povećao rashode za lobiranje i PR sa 764.000 na 3.340.000 dolara; pojačao je i investiciono prisustvo u zapadnim državama EU, posebno Francuskoj, s kojom je do 2013. g. imao strateško partnerstvo, da bi se Francuska, pod vodstvom Sarkozija, okrenula Rijadu. Sve u svemu, Katar danas u Francuskoj ipak ima dionice u najjačim firmama poput Total-a (7,5%), Lagardere (12%), Vinci (7%), Viola (5%), La Tanneure (85%).

Zahvaljujući poboljšanju imidža Katara i ulaganju u partnerstvo sa Obaminom vladom, Katar dobija odobrenje američkog Kongresa za isporuku 72 lovačka aviona F-15.

Od ranije je Katar svjestan i „ćorsokaka“ u koji je ušla saudijska vojna intervencija u Jemenu, u kojoj se za dvije godine ratovanja, uz podršku i Al kaide Jemena, nije maklo sa „mrtve tačke“ u sukobu arapske koalicije sa šiitima-hutima (Hevsevije ili Husi) koji podržavaju bivšeg svrgnutog predsjednika Abdulaha Saleha.

Ipak je glavni uzrok novog kursa Katara vidljiva promjena politike njegovog velikog regionalnog i strateškog saveznika – Turske. Dogovor Turske s Rusijom i Iranom oko sukoba u Siriji izazvao je nemir u Dohi. Dvije zemlje su donedavno, preko pokreta „Muslimanska braća“, imale identične ciljeve povodom smijene režima u Egiptu, Siriji i Libiji. Sve je to zajedno uticalo da Katar pokuša zauzeti položaj medijatora u odnosima između sunita i šiita, u sve eksplozivnijoj bliskoistočnoj regiji. Ono što je sigurno: ni Turskoj ni Kataru ne odgovara pretvaranje regije u totalno haotično i krvavo bojno polje, svakog protiv svih, uz opasno rivalstvo u regiji SAD i Rusije. Turskoj u tom slučaju prijeti i teritorijalna dezintegracija, zbog regionalnog kurdskog faktora koji bi se u takvom scenariju sveopšteg haosa ojačao i homogenizirao. On danas broji i više nego značajnih 20-ak miliona stanovnika, dobro naoružanih i motivisanih za formiranje kompaktne teritorijalne jedinice s elementima državnosti.

Turska i Katar vide i opasnost od sve lošijih odnosa Irana i Saudijske Arabije i ne žele biti uvučene u mogući nastali regionalni požar koji im nikako nije u interesu. Katar je s tim u vezi, još u prošloj godini, ostvario prve kontakte s iranskom vladom i predsjednikom Rohanijem te sklopio prve ekonomske ugovore (hrana, voće, povrće).

Obamina administracija je, praktično i otvoreno, u mnogim pitanjima stajala na strani Turske i Katara, o čemu svjedoči i Obamino odbijanje stavljanja na spisak terorističkih organizacija, „Ahrar aš-Šam“. Tadašnjim Turskim zauzimanjem čvrste politike zaštite vlastitih nacionalnih interesa i balansiranjem na relaciji Brisel-Moskva-Vašington, Obama i nije imao manevarskog prostora za uspostavljanje protivteže neplaniranom ruskom vojnom pozicioniranju u Siriji, koje uključuje i izgradnju novih vojnih aerodroma, modernizaciju i proširenje postojeće pomorske baze u Siriji a ne samo podršku Asadu i SAA, tj. vojnim snagama vlade u Damasku.

Amerika i Njemačka su svakako htjeli i više od toga: punu kontrolu nad Turskom i uklanjanje neposlušnog i autoritarnog režima Redžep Tajip Erdogana, ali je pokušaj vojnog puča propao a Turska promijenila politiku prema zapadu.

Na kraju je u Vašington došao Donald Tramp i odbacio svu vanjsko-političku strategiju, doktrinu i praksu koja je njegovana od prve godine ovog vijeka a koju je utemeljio muž Hilari Klinton – William Jefferson Blythe IV – zvani Bil.

Sve se obrnulo i okrenulo za 180 stepeni – saveznici su postali protivnici a tajna diplomatija pokušava spustiti tenzije i neprijateljstva pretvoriti u partnerstva.

Na Bliskom istoku biraju se nove strane ali destruktivna uloga SAD se ne mijenja.

Amerika je bila i ostala neprijatelj islama. Oni muslimani koji tu prostu činjenicu ne vide su uglavnom i pretežno budale i njima se Bog nije ni obratio u Kuranu, jer se obratio ljudima obdarenim razumom. A oni muslimani koji nastavljaju biti američka geopolitička pješadija su ili Al kaida ili DAEŠ – plaćenici koji će sigurno odgovarati.

Islamski svijet koji ne pokazuje volju da se ogradi od tih „brutalnih seljačina“, ubica i razbojnika, nije ni zaslužio bolju sudbinu od ove koju proživljava.

Jer, poznato nam je kako su suniti i šiiti ratovali i ratuju, više od trinaest vjekova. Zatim smo svjedočili kako proirački i prosirijski pripadnici BASS partije, komunističke ili šiitske milicije, Palestinci i „Maronitski tigrovi“, u unutrašnjem ratu uništavaju Liban, uz „pomoć i podršku Izraela“, te razaraju ekonomiju, infrastrukturu i državu u cjelini. Do početka libanskog građanskog rata, Bejrut, glavni grad Libana, bio je poznat po svojim širokim bulevarima, francuskoj arhitekturi i modernizmu – mali „Pariz Bliskog istoka“, dok je Liban smatran „Švajcarskom Bliskog istoka“ i uživao veoma miran život u regionu u kome su religijski konflikti i vjerski ratovi, bili svakodnevica.

U ratu Iraka i Irana nam je kao obrazloženje objavljeno da sunitski režim Sadama Husejna i BASS partije ratuje protiv šiitske Islamske Republike Iran.

Rat u Avganistanu tumačen je plemenskim podjelama Talibana i Paštuna, pa je i tu elegantno izbjegnuto imputiranje islamu unutrašnjeg sukoba i odgovornosti za njega. Jednako tako, Irak i Sirija, krvavi rat i podjele, ponudili su izgovore o sukobu opozicije protiv diktature, u toku kojeg je došlo i do međusobnih obračuna Sunita, Šiita i Kurda.

U svakom ratu bili su umješani prsti Saudijske Arabije, Turske i Irana ali su stvarni organizatori rata bili u razvijenom zapadnom svijetu: SAD, Velika Britanija, Francuska i Izrael; iz sasvim geopolitičkih razloga i ekonomskih interesa, podržavali su svoje terorističke favorite: Al kaidu, Nusra front i Islamsku državu. Ta podrška nekada je značila obuku i naoružavanje te kupovinu opljačkane nafte na tlu Iraka, Sirije i Libije. Punjeni su već prazni naftni izvori u Americi i Izraelu, zatrpavano je tržište naftom, jeftinim energentom, a Rusija i kukavička, razbojnička Saudijska monarhija, kao najveći proizvođaći i distributeri, ekonomski su dovedeni u težak položaj.

Ali poslije toga, Amerikanci i Saudijci su svijetu servirali vic o podršci terorizmu kao budućem razlogu rata na Arabijskom poluostrvu. Naravno da je razlog karikaturalan, jer svijet nije upoznao snažniju ideološku i finansijsku podršku teroristima od one koju kontinuirano pruža Saudijska Arabija uz znanje i pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Energetski interesi, naftom i plinom bogati Katar, samo zbog toga je meta i nove Trampove vizije Američke moći i saudijskog prokletstva i feudalne svijesti.

Iako Al Džazira nije medij za kim bi mogli žaliti, obzirom da je u značajnijoj mjeri bio samo instrument obavještajnog plasiranja poluinformacija i lažnih vijesti a manje sredstvo informisanja, prosto, blijeda Arapska kopija CNN-a i ništa više od toga. A što se tiče ekstremizma, radikalizma i podrške teroristima, tu razlike između Saudijske Arabije i Katara nema. Budući rat među njima biće ogoljena slika svih ratova na Bliskom i Srednjem istoku, jer konačno će na bojno polje istrčati isti narodi, isti radikalni suniti i identične vođe sa istim modelom vladanja, koji islam razumiju i primjenju na krut i neljudski način, u nepojmljivom spoju Haridžijskog dogmatskog usmjerenja, Hanbelijskog mezheba i Vehabijskog doktrinarnog nauka i prakse.

Ovaj rat, koji će otvoriti oči islamskoj javnosti – iako će zahtijevati puno diplomatske vještine i objašnjenja, da bi se opravdao vjerskim razlozima, u suštini, i nije bitan.

Zločinac protiv zločinca, u velikoj areni; konačno bi to moglo značiti mali predah za sirotinju u drugim djelovima svijeta, ako slučajno, po ugledu na sve poznate prošle ratove, sirotinja ne požuri, kako inače zna, u prve redove. Ali to već nije naš problem.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Sančo Pansa says:

    Galijašević je bez sumnje najboji poznavalac prilika u svijetu a situaciju na BI ima u malom prstu...O svemu govori bez dlake na jeziku i stvari naziva pravim imenom!!! Ukratko, čovjek je najodvažniji od svih komentatora čije sam komentare do danas čitao...Svaka čast!!!

  2. Beli Orao says:

    Pridružujem se tvom stavu ,šteta da nas ovaj čovjek ne vodi kao narod i Srbe i muslimane i kroate!!!a ne ova goveda koja vode u: CG,SR,H,MD,BH !!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *