SAVO ŠTRBAC: Hrvatska državna politika je da se uklone Srbi

SAVO ŠTRBAC: Hrvatska državna politika je da se uklone Srbi

7 oktobra 2013

SAVO STRBACDirektor Dokumentaciono informativnog centra „Veritas“ Savo Štrbac ističe da je nakon 20 godina rada Centra i istraživanja zločina nad Srbima u Hrvatskoj zaključio da je postojala hrvatska državna politika da se Srbi uklone iz Hrvatske.

On u intervjuu SRNI objašnjava da se dokazi za ovakav zaključak nalaze u govorima hrvatskih zvaničnika – pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog ratnog rukovodstva, koji su ostvarivali ustašku formulu iz Drugog svetskog rata da trećinu Srba treba pobiti, prekrstiti, a trećinu proterati.

„Sve je rađeno da se ostvari procenat od tri odsto Srba u Hrvatskoj i sva je prilika da će to biti i postignuto“, naglašava Štrbac, navodeći da su velike hrvatske vojne akcije provođene po sistemu „spržene zemlje“, gdje su, osim ubijanja srpskih civila i vojnika, do temelja rušene i spaljivane kuće da se Srbi nikada ne vrate.

Napominjući da se na „Veritasovom“ spisku imenom i prezimenom nalazi 7.039 poginulih Srba, Štrbac povodom 20 godina postojanja „Veritasa“ ističe da su najveće zločine nad Srbima napravile regularne snage Hrvatske, te dodaje da su elitne hrvatske jedinice išle u akcije „Oluja“ i „Bljesak“. Štrbac smatra da pred hrvatskim pravosuđem srpske žrtve neće dobiti pravdu, te da mnogi počinioci zločina na Srbima neće biti kažnjeni – ti sudovi ne negiraju zločin, ali čine sve da bi se izrekle presude sa olakšavajućim okolnostima.

On ističe da u Hrvatskoj od početka rata do danas traje proces pohrvaćenja i pokatoličenja Srba, te da pravoslavni sveštenici u Hratskoj izdaju srpskoj deci potvrde da su krštena, a potom ih katolički sveštenici krizmaju, čime prelaze u katolike, dok se neki urbani Srbi iz straha počinju izjašnjavati kao Hrvati.

Štrbac navodi da mu zbog njegovog rada na predočavanju istine o srpskim stradanjima u Hrvatskoj često stižu pretnje preko interneta i internet foruma, a da mu je najteža bila kada je neko nedavno napisao da ga „često viđa na Zemunskom keju“, kuda se on, zaista, šeta.

„Pisalo je: `Često vidim tog gospodina Savu Štrpca kako se šeta duž Zemunskog keja, a onda sedne na obalu i dugo gleda u Dunav zakrvavljenim očima kao da bi htio klati Hrvate“, precizira Štrbac, navodeći da o toj pretnji nije obavestio policiju.

Štrbac navodi da je za 20 godina rada „Veritas“ prikupio ogromnu dokumentaciju i fotografije o stradanju Srba, koje je počelo od vremena kada Republika Srpka Krajina bila stavljena pod zaštitu UN. Govoreći o antisprskoj propagandi, jednostranom pristupu međunarodne zajednice i nespremnosti da prihvati činjenicu da je bilo i srpskih žrtava, Štrbac se seća da je jednom prilikom na Plitvicama pokazivao američkom predstavniku u Hrvatskoj Piteru Galbrajtu fotografije stradanja Srba na Miljakovačkom platou, u Medačkom džepu, na Ravnim Kotarima.

„Gledao je dugo te fotografije, pa reče – `i na drugoj strani ima žrtava`. Ja mu kažem – `da, ali ja vama pokazujem ono što celi svet ne zna, a to je da su žrtve bile i Srbi`“, navodi Štrbac.

On se seća da je nekoliko dana njemačka državna televizija ZDF snimala u Kninu, ne verujući da u tolikom broju i na takav način stradaju Srbi, ali da ga je nakon pola godine novinar koji je snimao obavijestio da urednik te televizije nije dozvolio emitovanje, uz obrazloženje da bi to „bilo previše i da bi samo zbunilo njemačku javnost“.

Štrbac dodaje da su dva novinara, koji su se predstavili kao Amerikanci, posetili izbeglički kamp Srba isteranih sa Ravnih Kotara, a onda se nakon deset dana na naslovnici hrvatskog „Nacionala“ pojavila slika uniformisanog muškarca koji okreće oko sebe devojku, a ispod piše kako „srpski vojnik hvata zatočenu Hrvaticu, koja pokušava da pobegne“.

„Radilo se o tome da su se sreli brat i sestra – Srbi, koji nisu znali jedno za drugo da su živi, i onda su jedno drugom potrčali u susret, zagrlili se i okretali, i to su ti novinari znali“, naveo je Štrbac u intervjuu SRNI, dodajući da je najgnusnija hrvatska laž bila da su „Srbi pregazili srpske izbeglice na traktorima i zapregama u `Oluji`“.

Štrbac navodi da dokaze o stradanjima Srba, osim od srpskih izvora, dobija i od pojedinih Hrvata i muslimana na takozvanom „crnom tržištu“ i precizira da je skoro 900 fotografija ubijenih u „Bljesku“ i „Oluji“ dobio od Hrvata, a da je snimak zločina muslimanske vojske u Bužimu dobio od muslimana.

Njegova najveća želja je da nekako dođe do takozvanih „topničkih dnevnika“ Hrvatske vojske, a seća se da su mu u Francuskoj 1995. godine dva čovjeka nudila snimak „Bljeska“ koji je sadržao hrvatske zločine nad Srbima, ali da su mu tražili da im obezbedi kuću u vlasništvu u Beogradu, što on nije mogao da obeća. Štrbac ističe da se za ovih 20 godina nagledao mnogo strašnih stvari, da je vidio unakažene i spaljene leševe, ostatke čovjeka koji je zapaljen na krevetu, pa je ostao samo pepeo ljudskim obrisima, ali mu je najstrašnja prizor bio kada je vidio 51 leš u akciji Medački džep.

„Ti posmrtni ostaci dovezeni su u jednoj hladnjači i bili poredani na cestu. Odjednom su se odnekud pojavili ogromni crvi, koji su prekrili i leševe i cestu, izgledalo je da cesta pulsira. To je bilo strašno, dok se okolo širio nepodnošljiv vonj, koji i danas osećam“, kaže Štrbac, koji među najstrašnijim zločinima navodi i ubistvo devet hendikepiranih civila na Dvoru na Uni i ponavlja da su to učinile hrvatske snage.

Štrbac, bivši sudija u Benkovcu koji je radio u raznim komisijama za razmjenu zarobljenika i mrtvih i imao pun uvid u stradanja Srba u Hrvatskoj, navodi da je ideja o formiranju „Veritasa“ potekla 1993. godine od Italijanke Viskonti, koja je fotografisala za vrijeme rata u Hrvatskoj kako bi u svijet otišla istina o stradanju Srba, a ime su dali on i njegovi saradnici.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *