Sedam gladnih godina

Sedam gladnih godina

11 aprila 2014

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Nova loša vijest sada stiže iz Međunarodnog monetarnog fonda. Njihovi analitičari smatraju da za nas ni ove godine od oporavka nema ništa. Povukli su svoju prethodnu prognozu o rastu hrvatskog BDP-a od 1,5 posto, sada očekuju novi pad za 0,6 posto. Po njima, promjena trenda realna je tek 2015., i to uz neki mršavi godišnji plus od niti pola posto.

Sve to skupa više se uopće ne da slušati.

Čovjek bi najradije začepio uši da se ne nervira, ali zapravo se više nitko i ne čudi što nevoljama u ovoj zemlji ne dolazi kraj. Jer, doista, gdje god pogledaš, nama su potrebne bitne reforme, a njih nema. Umjesto da vuče odvažne poteze, Vlada se bavi dadiljama i prelijevanjem iz šupljeg u prazno. Zato se mnogo teško zarađenog budžetskog novca u Hrvatskoj konstantno baca u vjetar i sve nas košta previše, a korist od toga što skupo plaćamo je nevjerojatno slaba.

Evo, možemo li, na primjer, biti zadovoljni našim pravosuđem? Apsolutno ne. Sudski postupak u zemljama EU završava se prosječno za 272 dana. Hrvatski prosjek je 450 dana, gotovo duplo više. Europska komisija svrstala je naše pravosuđe na samo dno prema efikasnosti i prema percepciji neovisnosti. Ali za tako loše rezultate nema nikakvoga razloga niti u količini kadra, niti u ulaganjima u sudstvo i sudačkim plaćama. Jer, po broju sudaca u odnosu na broj stanovnika u vrhu smo EU, kao i prema novcu koji se kod nas izdvaja za njihov rad.

Otkako smo postali članica EU, samozavaravanje više ne pali pa tako sada znamo i to da plaćamo najglomaznije troškove za policiju u Europi.

Podaci Eurostata kažu da Hrvatska za održavanje javnog reda i sigurnosti daje 2,57 posto BDP-a i time drži neshvatljivi rekord u EU. A je li policija ovdje bolja nego u Danskoj, koja na nju troši 1,07 posto BDP-a, ili u Njemačkoj koja izdvaja 1,52 posto, to spada, reklo bi se, u ne odviše inteligentna pitanja.

Usporedbe se tako mogu redati do unedogled. O javnoj administraciji i podjeli države na skoro 600 lokalnih jedinica više skoro nema smisla ni govoriti.

Na visoko školstvo, koje je jedna od glavnih prepreka boljem razvoju ove zemlje jer školuje na način koji više ne korespondira s potrebama sadašnjeg vremena, mi trošimo razmjerno jednako koliko i Finska, država najboljeg obrazovnog standarda u Europi.

I tako je na sto strana. Hrvatska je u proceduri prekomjernog deficita, već su u pitanju najobičnije plaće i mirovine, a na svakom koraku zjape rupe bez dna i gutaju neopisive svote zato što se sustavi ne reformiraju i što se njima katastrofalno loše upravlja.

Ovdje su svi preventivno digli dreku kad je ministrica Opačić objavila da će država privatizirati čišćenje i škola i bolnica, kuhanje i druge servisne djelatnosti. No u tom sljepačkom čuvanju pozicija, namjerno se preskače »detalj« da država čisti, pere, kuha i sprema dva puta skuplje nego privatne agencije. Kako to?

Ima li smisla da građani plaćaju tisuće takvih neracionalnosti u situaciji kada nam je porezno opterećenje 38 posto BDP-a, odnosno drugo po visini u EU? I zašto netko očekuje da uspješni investitori pohrle u taj naš opći i skupi nered?

Čeka nas, dakle, i ta sedma mitska gladna godina. Pa tko i nju preživi, pričat će.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *