Silovanje Hrvata i Hrvatica

Silovanje Hrvata i Hrvatica

10 jula 2013

VedranaRudanPiše: Vedrana Rudan

Jedina sam osoba u Hrvatskoj koja nije iz minute u minute pratila naš ulazak u Evropsku uniju. Zbog toga sam u razgovoru sa znancima i prijateljima imala velikih problema. Poput papige u punoj snazi ponavljala sam isti tekst:”Ne, nisam vidjela kako je bila obučena Pusićka! Ne, ne znam koliko veliku guzicu ima Pusićka. Prvi put čujem da je izgledala kao slonica u baletnoj haljinici. Ne, pojma nemam da Milanovićka ima dobre noge. Ne, ne znam gdje se u Zagrebu depilira Milanovićka. Ni Kosoricu nisam gledala, nemam pojma što je stavila na vrat, nije me briga da li bi Josipovićka morala skinuti koje kilo.”

“Nije te briga? Nisi normalna!” Znam da nisam normalna ali me veličine guzica naših političarki, broj dlaka na nogama žene našeg premijera i tonaža gospođe Josipović ne uznemiruju. Ostavite me na miru! Jutros me nazvala prijateljica kojoj su oči crvenije nego u bijelog kunića, ne skida se sa interneta. “Jesi vidjela? Otvori komp pa pročitaj što je Gadafi radio libijskim curicama. Silovao ih je na najstrašnije moguće načine, otvori komp!” Nisam otvorila komp. Ne zanima me ni što je Gadafi radio libijskim curama. Zapadni novinari su turbo osjetljivi na silovanja u Libijama, silovanja kod njih doma uopće ih ne zanimaju.

Naše novinare više uznemiruje guzica gospođe Pusić i noge gospođe Milanović nego na koje sve načine hrvatski kapitalizam siluje i mlado i staro i muško i žensko i bebe i fetuse i retardirane i one koji misle da to nisu. Zašto to baš nikoga ne zanima? Zato jer mi nemamo jednog Gadafija? U svakoj hrvatskoj firmi čuči neki Gadafi, tko bi ih sve izvukao iz mračine, napravio im carski rez a zatim objavio intervu sa žrtvama.

Kad bi naši mediji i krenuli pisati o tome, neće jer im ne daju njihovi gadafiji, kladim se da te priče hrvatski narod ne bi uznemirile. Jebe se nama u kakvim uvjetima rade, kad rade, naša djeca. A rade, kad rade, petkom, svetkom, subotom, nedjeljom, od osam do dvadeset, kad je šef dobre volje. Bez plaćenih prekovremenih, bez place…

Ovih je dana uprava ili nešto što u kandžama drži dnevni list ponudilo otpremninu svim, vjerovali ili ne,svim radnicima. Nisam mogla vjerovati i još uvijek ne vjerujem da vlasnik jedne novine može ponuditi otkaz svim novinarima. I starima i bolesnima i lošima i odličnima i onima u najboljim godinama i mladima i ambicioznima… Svima! I? Gdje smo vidjeli tu vijest? Tko je analizirao potez riječkog Gadafija? Možda vlasnik lista nije jedan Gadafi, navodno je to velika banka?

Velika banka? Može li velika banka biti Gadafi ili Gadafi može biti samo mrtav Gadafi? Kako ukucah, silovanje Hrvata i Hrvatica u Hrvatskoj nije tema koja bi bila zanimljiva Hrvatima i Hrvaticama. Oni se pale na guzice naših političarki, dlake supruge našeg premijera i stanje sisa jedne od žrtava zlotvora Gadafija. Kužim da nam peru mozak i sve više vjerujem u tezu da je hrvatski narod posebno imun na pamet. Mnogi mi to govore godinama ali nikako da se s tim pomirim. Stalno nam tražim alibi. Kapitalizam je sofisticirano nasilje, nije ga lako definirati.

Michael Moore je rekao: “Kapitalisti uopće ne vjeruju u kapitalizam. Vjeruju u socijalizam za bogate. Žele biti sigurni da će se vlada brinuti samo o njima i da to ostali neće primijetiti.”* Sve zna Michael Moore. Nas glupane možda bi mogle utješiti i riječi koje je napisao V.S. Naipaul, “In a free State”. “O, Bože, pokaži mi neprijatelja. Kad nađeš neprijatelja, možeš ga ubiti. Ovdašnji me ljudi navode u zabludu. Tko me ranjava? Tko mi uništava život? Reci mi komu da uzvratim udarce?”** Izvučeno iz knjige “Bijeda blagostanja”, Pascal Bruckner, Algoritam

(Blog Vedrane Rudan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *