Šiptari na korak od „Velike Albanije“

Šiptari na korak od „Velike Albanije“

1 januara 2014

dusan-prorokovic-vPiše: Dušan Proroković

Strateško opredeljenje ka SAD je konstanta u albanskoj politici i oko toga postoji konsenzus i između glavnih političkih partija i u široj javnostiVećina Albanaca, njih oko 70 odsto jesu muslimani, međutim više od jedne trećine stanovnika Albanije to nisu. Zbog toga ovo albansko oslanjanje na islam može imati i kontraefekat i izazvati raslojavanje unutar albanskog nacionalnog korpusa po religijskim raselinama i doprineti pojavi separatizma unutar Albanije.

Broj Srba se procenjuje na najmanje 30.000 (što bi činilo oko jedan odsto od ukupnog broja stanovnika Albanije), a uglavnom su geografski locirani u regionu Skadra i Fijera. Među albanskim Srbima sačuvala se i stara i autohtona zajednica Srba muslimanske veroispovesti, kao i određeni broj Srba katolika. U etnografskom i kulturološkom smislu, Srbi iz Albanije predstavljaju pravo blago, koje Srbija mora negovati i čuvati.

Albanija se sada u odnosu na susedne zemlje, našla u poziciji u kojoj nikada nije bila u svojoj istoriji. Posle proglašenja tzv. republike Kosovo, Albanci su samo jedan korak daleko od potpunog nacionalnog ujedinjenja i stvaranja „Velike Albanije“.

Geopolitičke posledice „amputacije“ Kosova i Metohije od Srbije bile bi dalekosežne. Albanija bi – procenjuje Milomir Stepić -proširenjem dobila ogroman ekonomski, demografski, vojni i geostrateški kvalitet i tako, uz svoj islamski karakter i finansijsku podršku, postala značajan balkanski i evropski činilac, čije bi dalje regionalne ambicije bilo teško kontrolisati.

Albanija je relativno mala, polukontinentalna država. Prostire se na 28.748 km2 i izlazi na Jadransko more sa obalom dugom 339 km.Od izuzetnog strateškog značaja je što se sa albanske obale kontroliše ulaz u Jadransko more – Otrantska vrata.

Iako Albanci slave 28. novembar 1912. kao datum osnivanja Albanije, to nije sasvim tačno. Tada, naime, jeste proglašena država Albanija, ali ona je granice dobila tek godinu dana kasnije, a međunarodno je priznata tek nekoliko godina kasnije.

Posle pada komunizma Albanija ponovo ulazi u period strahovite unutrašnje nestabilnosti. Podele na relaciji sever-jug takođe su i dalje prisutne u albanskom društvu, mada nisu naglašene u meri u kojoj je to bio slučaj u nekim ranijim istorijskim periodima. Promene vlasti su česte, izborne kampanje prepune emocionalnog naboja, a vlast i opozicija se stalno međusobno sumnjiče za izborne krađe.

Posle lokalnih izbora 2010. godine, zbog pretnje da može doći do eskalacije sukoba između dva tabora, pošto su predstavnici vlasti i opozicije baratali sasvim suprotnim podacima o tome ko je koliko glasova osvojio, desilo se da je američki ambasador u Tirani jednostavno ušao u sedište Centralne izborne komisije i proglasio konačne izborne rezultate. S obzirom na strateško opredeljenje Albanije iskazano još od devedesetih godina prošlog veka da jača svoje odnose sa SAD i na tradicionalni veliki upliv spoljnih faktora na albanski politički sistem, ovakvo ponašanje američkog ambasadora, kao i povinovanje albanskih političara njegovom sudu ne treba da iznenađuju.

Na spoljnopolitičkom planu, posle pada komunizma ocrtavaju se tri strateške smernice kojima se upravlja albanska politika. Prva je jačanje odnosa sa NATO-om, odnosno SAD; druga je uspostavljanje čvršćih odnosa sa islamskim državama; a treća je postepeno širenje saradnje sa susednim, balkanskim državama.Strateško opredeljenje ka SAD je konstanta u albanskoj politici i oko toga postoji konsenzus i između glavnih političkih partija i u široj javnosti.

Prijem u NATO je Albanija zatražila još 1992. godine, kao prva zemlja nekadašnjeg Istočnog bloka koja se odlučila na takav korak.Iako su u tom periodu SAD bile više zauzete širenjem svog uticaja na neke druge delove Evrope, strateški položaj Albanije je presudno uticao da se vrlo brzo zainteresuju i za albansko pitanje. Preko Albanije moguće je kontrolisati Otrantska vrata, što direktno otvara mogućnost ograničavanja ambicija nemačkog kontinentalizma da preko Jadrana izađe na značajnija topla mora. Takođe, Albanija je mogla predstavljati i važnu kariku u formiranju balkanske geopolitičke horizontale, koja je opet imala svoju ulogu u povezivanju američkih interesa na Kavkazu i Kaspijskom basenu, sa jedne, i u Zapadnoj Evropi, sa druge strane.

Teritorijalna raširenost albanskog stanovništva, koje u velikom broju naseljava delove Crne Gore, Srbije, Makedonije i Grčke i veliki demografski potencijal predstavljali su još jednu povoljnu okolnost za Albance. Usmeravajući albansko pitanje u željenom smeru, SAD su stekle sredstvo za uticaj (ili u slučaju Makedonije čak i kontrolu) na političke sisteme u okolnim državama.

Ipak, delimično tragajući za sopstvenim identitetom i istorijskim korenima, delimično tražeći bilo kakvu održivu stratešku alternativu posle decenija samoizolacije, Albanija se 1992. godine obraća i islamskim državama. Te godine Albanija je pristupila Organizaciji islamske konferencije (OIK), a vrata su širom otvorena za političke, privredne, kulturne i verske uticaje različitih islamskih zemalja.

Ovaj potez nije naišao na nepodeljenu podršku albanskih političara i šire javnosti i treba ga posmatrati sa stanovišta složenog odnosa koji ukupan albanski nacionalni korpus ima prema islamu. Do obraćanja islamskim zemljama došlo je posle političke odluke Salija Beriše (Sali Berisha), etničkog Gege i muhamedanaca poreklom sa albanskog severa.Većina Albanaca, njih oko 70 odsto jesu muslimani, međutim više od jedne trećine stanovnika Albanije to nisu. Zbog toga ovo albansko oslanjanje na islam može imati i kontraefekat i izazvati raslojavanje unutar albanskog nacionalnog korpusa po religijskim raselinama i doprineti pojavi separatizma unutar Albanije.

Katoličko stanovništvo pretežno naseljava strateški važno područje oko Skadra, dok pravoslavni Albanci i grčka etnička manjina (albanske vlasti iznose zvaničan podatak da u ukupnom broju stanovnika Albanije jedan odsto čine Grci, dok grčke organizacije i političke partije barataju brojem od čak 12 odsto Grka) naseljavaju južne krajeve oko oblasti Saranda, Đirokastra, Vlora i Korča.

Sve do 1992. godine u Albaniji je bilo zabranjeno pokretanje bilo kakvih manjinskih pitanja, a proces albanizacije (arbanašenja) nealbanskog stanovništva je surovo sprovođen. Otuda i razlike u procenama koje se u ovoj meri razlikuju.

Od 1992. godine dolazi do postepenog otvaranja pitanja prava manjinskih zajednica, čak je formirana i politička partija – Partija ujedinjenja za ljudska prava, koju su formirala udruženja nacionalnih manjina, ali poluvekovna diktatura je ostavila svoje posledice i znatno usporila ovaj proces. Evidentno je da na području Albanije najbrojniju manjinu čine Grci, a pored njih prisutni su još i Srbi, Romi, Vlasi, Cincari, Makedonci i deo islamiziranog slovenskog stanovništva, delimično poarbanašenog. Pitanje je međutim koliko čijeg stanovništva ima.

Broj Srba se procenjuje na najmanje 30.000 (što bi činilo oko jedan odsto od ukupnog broja stanovnika Albanije), a uglavnom su geografski locirani u regionu Skadra i Fijera.Među albanskim Srbima sačuvala se i stara i autohtona zajednica Srba muslimanske veroispovesti, kao i određeni broj Srba katolika. U etnografskom i kulturološkom smislu, Srbi iz Albanije predstavljaju pravo blago, koje Srbija mora negovati i čuvati.

U geopolitičkom smislu, Srbi u Albaniji, iako malobrojni, naseljavaju za srpske geopolitičke interese važnu oblast Skadra i zato veze sa njima treba jačati. Od 1992. godine u Albaniji funkcioniše srpsko „Udruženje Morača – Rozafa“ koje je do 2010. godine brojalo čak 4.000 aktivnih članova.

Na inicijativu ovog udruženja i uz pomoć srpskih vlasti, od 2010. godine u Skadru i Fijeru je organizovana dodatna nastava na srpskom jeziku, a u prvoj godini rada, srpske škole su imale preko 200 učenika.

Srpske škole su u Albaniji ukinute dekretom kralja Zogua 1934. godine i od tada srpsko stanovništvo u Albaniji nije imalo mogućnost školovanja na srpskom jeziku.

Kandidati Udruženja „Morača – Rozafa“ učestvovali su na lokalnim izborima u Albaniji 2010. godine na listi Partije ujedinjenja za ljudska prava i dobili svoje političke predstavnike u 14 lokalnih skupština gradova i sela u Albaniji (najviše u Skadru, Fijeru, Gruemiru i Ljibovši).

Sledeći politički cilj, za šta očigledan politički interes ima i Srbija, mora biti da predstavnik Srba u narednim godinama uđe i u nacionalni parlament. Pozivanje Albanaca na islam može učvrstiti osovinu Tirana-Priština, ali i oslabiti identifikaciju hrišćanskog stanovništva sa svealbanskim vrednostima.Albanski narodotvorni proces je doživeo ključni zaokret kada je odbačen religijski element, a prigrljen etnički. Rezultat toga je i izuzetno uspešna nacionalna homogenizacija Albanaca tokom HH veka. Ponovno vraćanje religijskom elementu može dovesti do suprotnih tendencija.

Odnos Albanije sa susednim zemljama je bio prilično opterećen pitanjem položaja i prava albanske nacionalne manjine u tim zemljama. Do 1992. godine Albanija je imala kopnenu granicu sa samo dva moćna suseda – Jugoslavijom i Grčkom. Obe zemlje su u svakom pogledu bile nadmoćnije od Albanije, pa je Tirana ipak bila prinuđena na defanzivno postavljanje. Često se navodi kako je postavljanje Albanije prema Jugoslaviji u ovom periodu bilo ofanzivno, ali je to više odraz komunističke propagande, a manje realnog stanja stvari.

Unutrašnja struktura jugoslovenske države, brojnost i položaj Albanaca na Kosovu i Metohiji, uticali su da tokom godina kosovski Albanci počnu sa sve otvorenijim separatističkim težnjama koje je Tirana svesrdno podržala.Međutim, do separatizma na Kosovu i Metohiji došlo bi i bez podrške Tirane, taj proces je imao svoju autohtonu dinamiku. Ključna podrška kosovskim Albancima je stigla iz Zagreba (i delimično Ljubljane), a ne iz Tirane.

Posle raspada Jugoslavije, Albanija se već graničila sa čak četiri države – Crnom Gorom, Srbijom, Makedonijom i Grčkom. Crna Gora i Makedonija su i prostorno i po broju stanovnika znatno manje od Albanije, a albanska nacionalna manjina je nastanjena u obe zemlje (u Makedoniji posebno brojna). To je otvaralo vrata Tirani za ofanzivno političko postavljanje u ove dve države.

Intervencijom NATO-a protiv SR Jugoslavije, posle čega su kosovski Albanci proglasili nezavisnost tzv. republike Kosovo, srpska zona kontrole je odgurnuta daleko od Albanije ka unutrašnjosti kontinenta, čime je Tirana oslobođena političkog i vojnog pritiska koji je od osnivanja Albanije dolazio sa ove strane.Albanija se tako, u odnosu na susedne zemlje, našla u poziciji u kojoj nikada nije bila u svojoj istoriji. Posle proglašenja tzv. republike Kosovo, Albanci su samo jedan korak daleko od potpunog nacionalnog ujedinjenja i stvaranja „Velike Albanije“.

Milomir Stepić upozorava da „hipotetičkim ostvarenjem megalomanskih teritorijalnih aspiracija ne samo da bi Srbija (i Crna Gora, Makedonija i Grčka) izgubila deo svoje suverene teritorije koja u kolektivnom srpskom pamćenju ima nemerljiv značaj, već bi i ekonomske posledice bile teško nadoknadive jer se na Kosovu i Metohiji nalaze ogromne rezerve uglja lignita veoma pogodnog za eksploataciju i upotrebu u elektroenergetici, rudnici olova, cinka i srebra, ležišta minerala velikog značaja u budućnosti, potencijalna nalazišta nafte, termoelektrane, saobraćajnice, plodno zemljište…

Geopolitičke posledice „amputacije“ Kosova i Metohije od Srbije su još izraženije. Albanija bi svojim proširenjem dobila ogroman ekonomski, demografski, vojni i geostrateški kvalitet i tako, uz svoj islamski karakter i finansijsku podršku, postala značajan balkanski i evropski činilac, čije bi dalje regionalne ambicije bilo teško kontrolisati.

“Kada je reč o „Velikoj Albaniji“, treba napomenuti da je ona postojala kao geografska i politička celina tokom Drugog svetskog rata, 1941-1945. godine. Personalna unija između fašističke Italije i Kraljevine Albanije iz 1939. godine predstavljala je uvod u stvaranje Velike Albanije dve godine kasnije.

Velika Albanija je funkcionisala kao italijanska marionetska tvorevina, a ubrzo po njenom formiranju došlo je do prvih sukobljavanja između kosmetskih Albanaca i sunarodnika iz Albanije. Sredinom 1943. godine će lideri kosovskih Albanaca odneti pobedu u ovom unutrašnjem političkom okršaju, posle čega će porasti uticaj Dževada Deve (Xhevat Deva) i Redžepa Mitrovice (Rexhep Mitrovica).

Uz nemačku podršku, novo velikoalbansko rukovodstvo će sazvati Drugu prizrensku ligu, koja će biti održana 16-19. septembra 1943. „Zaključcima Druge prizrenske lige je utvrđeno da je potrebno: čvršće sarađivati sa Nemcima; ostvariti političko i kulturno jedinstvo svih Albanaca; uspostaviti sistem odbrane etničkih granica Albanije.“

Kao što je bio slučaj tokom Drugog svetskog rata, tako je i danas – velikoalbansku ideju je nemoguće sprovesti bez spoljne podrške.

(Geopolitika Srbije)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Jovan says:

    Kakvo sranje od teksta. U okolini Skadra zive Srbi ? Udruzenje Srba - Moraca ? Albanija ima veliku manjinu u CG (19.000)? Ti si bolestan.

  2. petrovgrad says:

    Šiptari i Albanci nisu isto. Šiptari su većinom islamizirani a patom albanizovani Sloveni, odnosno Srbi. Albance čine pripadnici četiri plemana doseljenih ili dovedenih sa Kavkaza, oni su Hazari. Albanija kao država i tvorevina Velike Albanije je ideja Germana. Preko tvorevine Albanije sprečavaju izlazak Rusa na Sredozemno more.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *