Sit gladnom ne veruje, pa mu ne mora verovati ni Milanović

Sit gladnom ne veruje, pa mu ne mora verovati ni Milanović

13 novembra 2014

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Odavno je poznato da sit gladnom ne vjeruje.

Zato premijer Zoran Milanović ne vjeruje da danas u Hrvatskoj ima gladnih ljudi.

„Nemojmo biti populisti pa govoriti da ljudi u Hrvatskoj gladuju“, izjavio je danas na aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru.

„Nije problem prazan želudac“, kaže on, „ljudi imaju pun želudac, ali pitanje je čega, jer kvalitetnija hrana više košta. Glavni problem u Hrvatskoj je obilje loše hrane, dostupne hrane“.

Izjavio je to predsjednik Vlade koji se svakodnevno hrani u skupim zagrebačkim restoranima, živi u skupocjenom stanu u centru Zagreba, ljetuje na račun države, jede na račun države, živi na račun države, na račun države vodi obitelj na prekooceanska putovanja.

I pritom kao premijer upravlja državom koja i u ovoj krizi troši na luksuzne urede, skupocjene automobile, nepotrebna putovanja, na zapošljavanja prijatelja, rodbine, stranačkih ljudi, na vlastite poslovne aranžmane, privatne kupaonice…

Zašto bi onda vjerovao da u ovoj zemlji postoje gladni ljudi?

Gladni u Africi

On nije gladan, njegovi nisu gladni, niti poznaje ikoga tko je gladan.  Od novina čita samo The Economist, a tamo pišu samo o gladnima u Africi. Nikako u Belom Manastiru.

Zbog toga Milanović tvrdnje o gladnim ljudima u Hrvatskoj naziva populizmom, pripisuje ih oporbenim provokacijama, medijskom senzacionalizmu ili nekim vanjskim faktorima na koje ni on ni njegova Vlada ne mogu utjecati.

U Saboru je zvučao kao da ne vjeruje da gladni doista gladuju. Mora da pretjeruju. Ili izmišljaju. Ili ispada da su si na ovaj ili onaj način za to sami krivi.

Ali dobro, takav stav nije prvi puta viđen kod Milanovića. Servirao ga je i prilikom posjeta poplavljenim područjima kad se ženi kojoj je voda uništila kuću, zemlju, stoku, usjeve, izvore vode, požalio da je i on imao poplavu u stanu.

Zvučao je kao da je sprda.

Kruh na tanje šnite

A sad zvuči kao da ne vjeruje da netko u Hrvatskoj nema ništa za jesti. Poput one djece u školi Franje Tuđmana u Belom Manastiru. Ili beskućnika koji su mu prije par tjedana prosvjedovali pod prozorom Banskih dvora.

Umjesto toga, krenuo je tragom svoje supruge, koja je nedavno preporučila da se skupi crni kruh tanje reže da dulje traje, pa izjavio da su trbusi u Hrvatskoj puni, ali loše hrane. Nije, međutim, kao premijer odgovorio što bi učinio da zdrava hrana bude dostupnija svima, ne samo gladnima.

Uredno je odšutio i prijedlog iz oporbenih klupa da bi bilo mnogo isplativije smanjiti PDV na hranu, nego ići u beznačajno povećanje plaće smanjenjem poreza na dohodak.

On naprosto nije senzibiliziran na te teme.

I u tome nije jedini.

Na to nije senzibilizirana ni njegova ministrica socijalne skrbi, a da ne govorimo o kompletnoj političkoj eliti, vladajućoj i oporbenoj.

Bogati političari

Predsjednik Ivo Josipović jedan je od najbogatijih hrvatskih političara, koji se prenerazio kad je u prvoj predsjedničkoj kampanji naišao na sirotinju u Slavoniji. Vesna Pusić i bivši ministar Radimir Čačić odavno su dobro stojeći, kao i populist Milan Bandić, oporbenjak Tomislav Karamarko, NATO tajnica na odmoru Kolinda Grabar Kitarović, pa čak je i Arsen Bauk postao milijunaš obnašajući dužnost saborskog zastupnika.

Svoju veliku plaću je čuvao, a životne troškove naplaćivao Hrvatskom saboru.

Zašto bi oni razumjeli u kakvoj se situaciji nalaze ljudi bez posla, bez plaće, pod ovrhama, u dugovima, ljudi koji kopaju po smeću, žive na ulici ili s 800 kuna socijalne pomoći prehranjuju obitelj s troje, četvero ili više djece?

Oni žive u paralelnom svemiru. I vladajući i oporbenjaci, bez razlike.

Njihovi životi ni u čemu se ne preklapaju sa životima osiromašenih, gladnih, nedovoljno sitih ili onih koji su, kako reče premijer, siti jeftine hrane pa zbog toga ih se ne može nazivati gladnima.

Osim što im Kolinda Grabar Kitarović, sva šokirana, ostavlja pomoć u čistim najlonskim vrećicama. I pritom se žali kako ona jedina ulazi u kampanju bez ikakvih prihoda. Malo fali da najlonske vrećice sačuva za sebe.

I stoga je posve normalno, dapače sasvim očekivano, da Milanović priče o gladnim Hrvatima naziva „populizmom“ i rezolutno tvrdi da „u Hrvatskoj nitko ne gladuje“.

To je mnogo lakše nego priznati problem i krenuti da rješavati.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *