Шизофрена политика или разроки коментатор?

Šizofrena politika ili razroki komentator?

16 maja 2019

Piše: Darko Tanasković

DVE posete koje je u kratkom vremenskom razmaku, kao predsedavajući Predsedništva BiH, učinio Milorad Dodik, jednu papi Franji, a drugu turskom predsedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, ozbiljno su uznemirile duhove u BiH, a i šire u regionu.

Kao da sve što Dodik izjavi ili uradi predstavlja neodoljivi izazov za patentirane, dežurne kritičare sa bošnjačke strane političkog spektra, zatim za „Hrvata“ Komšića, kao i za mrgođenje onih stranih dušebrižnika čija imaginacija ne odmiče dalje od floskula o potrebi funkcionalizacije dejtonske BiH kroz reviziju sporazuma na osnovu kojeg je ova „nemoguća država“ nastala i koji joj ipak omogućava da kako tako preživljava.

Dve poslednje posete izgleda da su članove ovoga dobro upevanog, dosadnog hora u toj meri iznenadile i izbacile iz komotne mentalne kolotečine da su, preneraženi i peneći od gneva, izgubili i onu minimalnu sposobnost za suvislo i koherentno razmišljanje i argumentovanje koje im je, uz svu jalovu, ideološku stereotipnost, dosad uglavnom ipak bilo svojstveno. Dodik im je, uz Papinu i Erdoganovu asistenciju, dao efektnu trojku…

Upečatljiv primer „ekspertske“ zbunjenosti i pometenosti pred događajima i političkim potezima koji izmiču ideološkim i vrednosnim klišeima „analitičke korektnosti“ imali su priliku da vide i čuju, a onda u izvodima i pročitaju, gledaoci sarajevske FACE televizije u razgovoru koji je pre nekoliko dana Senad Hadžifejzović vodio sa dr Zijadom Bećirovićem, jednim od dvojice direktora ljubljanskog Instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES).

Razgovor se odnosio na trenutnu situaciju u BiH, a neposredan povod bile su Dodikove posete papi Franji i predsedniku Erdoganu.

U prepoznatljivom maniru ironične nadmoćnosti medijskog barda, Hadžifejzović je već izborom nehajnog verbalnog registra u pitanju („Ko mu je naštelio posete?“) dao ton emisiji i uspostavio potcenjivačku distancu prema predmetu i ličnostima o kojima se divanilo. Ovaj pretenciozni novinar, koji se, pored ostalog, svojevremeno neduhovito proslavio krajnje vulgarnim obraćanjem „akademiku SANU“ na „slavjano-tursko-hercegovačkom jeziku“, a u vezi sa problematikom „negiranja bosanskog jezika“, ovoga puta nije imao doraslog sagovornika.

Bećirović je sve vreme bio primetno dekoncentrisan i izgubljen u nastojanju da situaciju, koja mu očigledno konceptualno i spoznajno izmiče, nekako sabije u Prokrustovu postelju svoje analitičke matrice, prema kojoj o Dodiku uvek treba reći sve najgore, malo izreziliti bosanskohercegovačke političare, ukazati na nesposobnost EU da delotvorno utiče na procese u BiH i, najzad, prizivati SAD da se aktivnije uključe u igru, jer jedino one imaju kapacitet da nametnu rešenje, kao što su to učinile i u Dejtonu.

To je ona logika koja je Bećirovića nedavno navela da pozdravi Zorana Zajeva kao novu zvezdu vodilju balkanske politike i da izjavi kako posle (Severne) Makedonije na red logično dolaze Kosovo i BiH. Uostalom, šta očekivati od „direktora“ Instituta na čijem je čelu, praktično, bivši politički direktor Bele kuće Kreg Smit, a značajne uloge pripadaju znanstvenicima Budimiru Lončaru i Stjepanu Mesiću?

Ali, kako objasniti neugodne činjenice da su Dodika, čija je poseta Papi na pravoslavni Vaskrs, za Bećirovića „potvrda jedne šizofrene politike“, primili i poglavar Rimokatioličke crkve i predsednik Turske?

Nije kod njih baš lako otići i ne primaju oni baš svakoga i slučajno. Ili možda i papa Franja i predsednik Erdogan vode šizofrenu politiku?

Ne znam kako bi neko iz Vatikana razumeo i protumačio zbrkanu konstataciju da je dolazak jednog pravoslavca kod Pape na pravoslavni Vaskrs pokazao „neobraz Dodika, a i onih koji primaju takvog čovjeka“, kao i „objašnjenje“ da „papa Franjo vrlo često prima poglavare (latinoameričkih) pokrajina, gdje je većinsko katoličko stanovništvo, vezano za neke mafijaške klanove“ (?!).

Kod Erdogana je zločesti Dodik, prema Bećirovićevoj ekspertizi, otišao „potpomognut beogradskom i sarajevskom vezom“. Beogradska je, valjda, Vučić, ali uz uslov da se ne izražava loše o turskom predsedniku.

A zašto bi sada uopšte govorio loše, pogotovo ako mu ide u posetu?

Tako se, eto, kako reče Hadžifejzović, Vučić i Erdogan „brataju“ preko Dodika… Nedorečeno je ostalo koja je njegova sarajevska veza. Iz Bećirovićeve analize se, zatim, može zaključiti da se od Erdogana pokušao tražiti novac, a „teško onome koji dobije novac od Ruske i Turske republike“.

Potom uvodi u tumačenje suštine privrednih sporazuma sa Turskom Mirka Šarovića koji ih je, navodno, tokom tri godine pripremio, da bi se onda ljubljanski analitičar poslužio ocenom „uvaženog generala Blagoja Grahovca“, da su sve to „banditosi“, uz svoju napomenu da se ovdje (kod Dodika i Džaferovića) radi o „jednom podaničkom mentalitetu“.

Tako, eto, Erdogan posluje sa banditosima iz tamnog vilajeta, pristaje da uveze njihovo meso, uz Hadžifejzovićevu usputnu opasku da će posle Šarović reći da je to njegovo meso. Kakav galimatijas!

Bećirović nije propustio ni da zameri zvaničnicima EU da se prema BiH odnose „maćehinski“, uz prognozu da bi zbog toga BiH za nju mogla postati „izgubljeni prostor“, što će i BiH i Srbiju približiti Rusiji, Turskoj, Kini…

Ovo zvuči logično, ali zašto onda sledi optuživanje bosanskohercegovačkih političara da su se, zarad ostanka na vlasti, odrekli (evropskih) ideala?

Zašto bi ostajali privrženi tim idealima, kad se EU prema BiH odnosi maćehinski?

Dotakao se Bećirović i skorašnjeg sastanka zapadnobalkanskih lidera u Berlinu, pri čemu mu je glavni komentar, sasvim u duhu idejnih zasada na kojima počiva naučna misija njegovog Instituta, da tamo nije bilo SAD-a, „a bez njih znamo da nema mira gotovo nigdje“.

Da je umesto „mira“, rekao „rata“, zvučalo bi ubedljivije. Ovako…

Istine radi, treba reći da su u Bećirovićevom protivrečnom sagledavanju aktualnog političkog stanja u BiH, a u svetlu „provokativnih“ Dodikovih poseta, zazvučale i dve suvisle, ali za Bošnjake ne i ospokojavajuće poruke, da je Erdogan pozvao na što skorije formiranje organa vlasti u BiH, ne pominjući nikakve preduslove za to i, naročito, da je turski islamista „vjerski romantizam namijenio Izetbegoviću, a dogovara se sa Vučićem o svemu“.

Valjda je zato dr Bećirović odlučio da i sâm poseti predsednika Srbije, koga je pohvalio kao jednog od retkih lidera spremnih da saslušaju i drugačija mišljenja. Trebalo bi mu sugerisati da ode i kod Milorada Dodika, pod uslovom da je spreman da sasluša drugačije mišljenje.

Isti savet mogao bi se dati svim delatnicima na bosanskohercegovačkoj političkoj i društvenoj sceni, prvenstveno onima iz bošnjačkog nacionalnog korpusa, za koje je aktualni predsedavajući Predsedništva BiH prava negativna opsesija.

Za produktivnu politiku nije dovoljno mrzeti, valja ponešto i razumeti.

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *