Škotske suknjice ugasile ‘vatrene’

Škotske suknjice ugasile ‘vatrene’

11 juna 2013

Boris DezulovicPiše: Boris Dežulović

Možda nema Boga, ali ima pravde: neke daleke, nama nejasne i neobjašnjive, ali divne svemirske pravde. Ne ukaže se odveć često, ali se ipak ukaže, kao što se ukazala na maksimirskom stadionu u petak navečer.

Strašna Hrvatska, četvrta reprezentacija svijeta, bolja od Nizozemske, Portugala, Italije ili Engleske, i lijepih dvadesetak mjesta ispred Brazila, protiv slabašne, blijede Škotske, sedamdeset četvrte selekcije svijeta, gore i od Libije, Siera Leonea, Zelenortskih otoka ili Toga, i dvadesetak mjesta iza Burkine Faso!

Strašna Hrvatska, koja u kvalifikacijama melje sve pred sobom – i koja je u svih dvadeset tri godine nezavisnosti kod kuće izgubila jednu jedinu kvalifikacijsku utakmicu – protiv slabašne, luzerske Škotske, koja je nanizala četiri uzastopna poraza, a u službenoj utakmici posljednji put pobijedila prije dvije godine, i to Liechenstein, malu turističku kneževinu veličine Koprivnice, za čiju reprezentaciju igra svaki muškarac mlađi od četrdeset.

Arhivirana pobjeda

Strašna Hrvatska, teška stotinu osamdeset milijuna eura, kojoj ne treba ni strašni Luka Modrić, na tržištu težak koliko cijela slabašna, tanka Škotske, protiv njene rezervne momčadi, bez kapetana i okruglo jedanaest standardnih reprezentativaca, sa četiri klinca koje je selektor Gordon Strachan u nacionalni tim doveo ravno s repeticija za maturu, jedinom valjda četvoricom kojoj su roditelji dopustili putovati u Hrvatsku.

Strašna Hrvatska, predvođena strašnim Mandžom, po jednodušnim ocjenama domaćih stručnjaka trenutačno možda najboljim igračem svih vremena, protiv slabašne, anonimne Škotske, čiji se iskusni bek Russell Martin na aerodromu požalio novinarima kako ga nije prepoznao ni taksist u Glasgowu.

Strašna Hrvatska, kojoj – u kvalifikacijskoj utrci s Belgijom – nad slabašnom, otpisanom Škotskom nije bila nasušno potrebna samo pobjeda, već pobjeda od četiri ili pet golova, za popravljanje ključno važne gol-razlike, protiv slabašne, otpisane Škotske, uvjerljivo posljednje momčadi u grupi, uz San Marino jedine koja više nije imala ni matematičkih šansi za Mundijal, niti za doigravanje za plasman, selekcije dakle kojoj utakmica sa strašnom Hrvatskom nije značila apsolutno i ama baš ništa.

Strašna Hrvatska, koja je Škote pobijedila još prije dvije godine, kad su u Rio de Janeiru izvučene kvalifikacijske grupe, i koja je tu pobjedu u međuvremenu već arhivirala i zaboravila, pa se za utakmicu pripremala uz pivo s Thompsonom i Matom Bulićem, protiv slabašne, arhivirane Škotske, koja je tu utakmicu izgubila već u svlačionici, nadajući se, ako je ikako moguće, izbjeći rezultatsku katastrofu, ili čak – čuda se u nogometu događaju – časnom, minimalnom porazu.

Divna svemirska pravda

Strašna Hrvatska, miljenica Svetog Trojstva i Rajske Djeve Kraljice Hrvata, koja visinske pripreme za utakmicu obavlja pužući po Brdu ukazanja u Međugorju, strpljivo u redu čekajući hostiju i blagoslov, protiv slabašne, skromne Škotske, koja se Bogu moli samo da se u Zagrebu ne osramoti.

Strašna Hrvatska, kojoj je utakmica u petak, kao uostalom i svaka, bila više od nogometa, prilika da svijetu pokažemo nadmoć hrvatskog katoličkog muškarca, Mi-Hrvata, protiv slabašne, protestantske Škotske, bez ikakve iluzije o svojoj veličini, kojoj je utakmica u Zagrebu tek prilika da vidi malo neobičnog, šarenog svijeta.

Strašna Hrvatska, čiji navijači više mrze ostatak svijeta, nego što vole svoju zemlju, kojima su utakmice u Zagrebu tek prilika da ubiju, zakolju i zapjevaju ustaške bećarce, a utakmice na strani zgodna prilika da sravne malo tog nepoznatog, šarenog svijeta sa zemljom, protiv slabašne, pičkaste Škotske, čiji navijači osnivaju fondacije za pomoć nezbrinutoj djeci i u Zagreb, kao uostalom bilo gdje, dolaze tek da popiju državne rezerve piva, pošalju dvije-tri ture domaćinima i nasmijani se prošetaju ulicama u kariranim suknjama, pa djetinje veselo grle i fotografiraju s prolaznicima.

Pa ako i nema Boga, ima neke daleke, nama nejasne i neobjašnjive, ali divne svemirske pravde, i dogodi se – ne odveć često, ali ipak dogodi – da takva, slabašna i pičkasta Škotska, blijeda, luzerska, tanka, anonimna, otpisana, arhivirana i sedamdeset četvrta na svijetu, pa još uz to s rezervnom momčadi, usred slavnog Zagreba grada pobijedi strašnu, mrku Hrvatsku, zajedno sa strašnim Mandžom u napadu i strašnim Svetim Trojstvom u obrani, strašnim Thompsonom u svlačionici i strašnim navijačima na tribinama.

Pa čovjek načas – u posljednji načas zapravo, već pogubljene svake nade i vjere u pravdu – opet povjeruje kako ovaj zao i naopak svijet ipak ima nekog smisla.

Ako je Hrvatska, naime, ikad i od koga morala izgubiti, morala je prošlog petka, u utakmici na život ili smrt, izgubiti od Škotske, reprezentacije koja je igrala samo na život ili život, na obični, svakodnevni radosni život, ninašto i nizašto drugo. Morali su to biti Škoti, jer osim što su sedamdeset četvrti, bez jedanaest igrača i ijedne šanse za prolaz, oni su i britanski Hrvati, jednako posvećeni domoljubi i nacionalisti – čak i jednako naliveni pivom – kao njihovi maksimirski domaćini, tek s nešto malo slavnijom i veličanstvenijom historijom.

Ima stoga neke daleke, nama nejasne i neobjašnjive, ali divne svemirske pravde, kad strašnoj, mrkoj Hrvatskoj vremešni, veseli Škoti u suknjicama usred Zagreba pokažu ne samo da i patriotizam može biti vedar, nasmijan i čovjekoljubiv, već da takav može i pobijediti. Ne, doduše, odveć često: zapravo samo onda kad je to rezultatski upravo veličanstveno nevažno.

Samo onda, dakle, kad – mora.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *