Sledi nam nova Kolubraska bitka

Sledi nam nova Kolubraska bitka

10 jula 2014

milorad-vucelicPiše: Milorad Vučelić

Vladika Danilo u Njegoševom „Gorskom vijencu“ izgovara danas svima poznate reči koje su postale narodna poslovica:

„Ko na brdo, ak‘ i malo stoji / Više vidi no onaj pod brdom − / Ja poviše nešto od vas vidim.“ Dugo već niko nije tako ubedljivo potvrdio stihove besmrtnog Njegoša kao što je to ovih dana učinio predsednik Rusije Vladimir Vladimirovič Putin. Sažeto je, sasvim jasno i suštinski tačno konstatovao da Zapad od sveta pokušava da napravi globalnu kasarnu. Treba se izbaviti od angloameričke ambicije i težnje da se svi postroje pod konac i stave pod komandu u svetskoj kasarni.

Ima li boljeg i većeg dokaza o namerama stvaranja globalne kasarne od onoga što se trenutno dešava u Ukrajini? Rusija i najveće države Evrope, Nemačka i Francuska, čine mnogo toga da se uspostavi mir, sačuvaju životi i spreče katastrofalne žrtve civilnog stanovništva, ali ukrajinska vojska pod komandom predsednika Petra Porošenka ponovo počinje žestoku ofanzivu protiv svojih građana. A u tome ih otvoreno i zvanično podstrekački podržavaju Sjedinjene Američke Države. Rat je jedino sredstvo da se održi svetska dominacija ove supersile. Potrebno je učiniti sve da se izazove Rusija da vojnom intervencijom zaštiti svoje stanovništvo od masovnih zločinačkih ubijanja i da se onda od stare Evrope napravi još veća američka vojna kasarna i poligon za intervencije na evroazijskom prostoru. U tim zlim naumima Amerikanci imaju svesrdnu pomoć i oslonac u zemljama nove Evrope.

Na to ukazuje mladi italijanski filozof Dijego Fuzaro: „Amerikanci moraju nužno da podele Evropljane da bi sačuvali svoju jednopolarnu dominaciju. Podeliti da bi se bolje komandovalo. Američke baze, koje na sraman način prekrivaju evropsku teritoriju, služe upravo zato da održe stanje večite vojne, geopolitičke i kulturne podređenosti Evropljana.“

U intervjuu za „Pečat“ („Ja sam sa Putinom, jer sam čitao Kanta“) koji obavezno treba pročitati, Fuzaro kaže: „Zaustaviti Amerikance znači zaustaviti njihovo uverenje da su izabrani, da imaju specijalnu misiju, a ona bi trebalo da se sadrži u izvozu demokratije, kao da se izvozi roba, u sankcijama i bombardovanjima. Na osnovu takvog uverenja, objavljen je svetski rat celom onom svetu koji se ne povija pod diktatom, pa je rat izazvan u Iraku, u Srbiji, u Avganistanu, u Libiji, a preko gerile i u Siriji. Samo Rusija pruža otpor… Ako Rusija ne bude razočarala u toj svojoj prirodnoj misiji, ona će imati temeljnu funkciju, pre svega za nas Evropljane.“

Očigledno je da se ideje s Putinovih duhovnih i državničkih visova rimuju sa pametnim mediteranskim razmišljanjima mladog Fuzara.

Da bi se pravilno shvatio jedan od ključnih problema koji se nalazi pred Srbijom ne moramo se penjati na najviše planinske visove, dovoljno je sresti se o Vidovdanu sa Kolubarcima na Rioru. Neće niko od Kolubaraca reći da je za posledice poplava kriva vlada ili njen premijer. Niko od njih neće širiti paniku zbog predstojećih restrikcija i nestašice struje ili njene neizvesne kupovine po basnoslovnim cenama, niti će na bilo koji način politizovati nevolje u kojima se našao poplavljeni Rudarski basen „Kolubara“. Ali će krajnje dobronamerno kazati da će za isušivanje tog istog rudnika biti potrebno najmanje sedam meseci. Naravno, pod pretpostavkom da srpska država učini sve najbolje što je u njenoj moći. A ona, po svemu sudeći, to ne čini. Podrobnije o toj važnoj temi čitaoci „Pečata“ mogu se informisati u tekstu Nikole Vrzića „Restrikcija Srbije“.

Ni srpski mediji tu nisu od pomoći jer njih preokupiraju i razdiru pitanja autocenzure, oborenih ili samooborenih sajtova, pitanje kakav je koji tabloid i pod čijom je kontrolom i ko i kako i da li savetuje ili ne savetuje premijera. Priče o Kosmajcu su već zamrle. A da ne govorimo i o stalnim uveseljavanjima širokih masa pričama o Obami, Rusima, Englezima i američkom prisluškivanju Merkelove od strane ministra vanjskih poslova Srbije, Dačića.

Da ima, k‘o što nema kritičke javnosti, centralna tema u Srbiji morala bi biti njena energetska situacija. Da je tako, ne bi se čekalo na rezultate nekog možda raspisanog tendera, ne bi se razmišljalo o ceni iznajmljivanja neophodnih mašina i pumpi od privatnika i tome slično, nego bi se poslovi već odvijali da se ne bi gubio ni jedan jedini dan, a kamoli mesec ili dva.

O odgovornosti državnih organa govori i predsednik Srpskog centra ekologije Željko Stojković u razgovoru sa Biljanom Đorović (pod naslovom „Otvorene vene Srbije“) u ovom broju „Pečata“. Ovakvom neodgovornošću „građani Srbije se uvode u energetsko siromaštvo“ a stiče se utisak da pravovremeno rešavanje ovog problema „neko namerno i tendenciozno koči“. Stojković izvlači i zaključak da je „nekome u godini predviđenoj za transformaciju EPS-a stalo da ona bude obezvređena, jeftina, jadna“. Reč je o staroj i proverenoj operaciji zastupnika stranih interesa, po kojoj prvo treba svim silama obezvrediti javnu i državnu svojinu a onda je po najnižoj ceni prodati ili prodaju zamaskirati strateškim partnerstvom ili dokapitalizacijom: „Ranjena Srbija, na izvol‘te, moglo bi se reći − švedski sto!“

Bilo kako bilo, izvesno je samo jedno − da država i njeni organi ne samo da kasne u rešavanju trenutno najvećeg problema u Srbiji nego i ne pokazuju da ozbiljno razmišljaju o rešavanju tog problema, posežući za raznim neoliberalnim reformskim floskulama i potezima, koji su nas u prethodnoj deceniji pogotovo satrli. Pred nama je prava nova Kolubarska bitka koju valja u miru, ali herojski, dobiti. O tome sam se lako složio sa mojim domaćinima i prijateljima na Rioru. Prilikom našeg srdačnog rastanka primetio sam njihovu zebnju i nevericu u ishod ove bitke. Moja strepnja bila je još veća od njihove. Da okuražim njih, a još više sebe, setio sam se da je pred Kolubarsku bitku u Prvom svetskom ratu kasnila francuska municija za topove i da je bila pogrešno kalibrirana, pa smo to ipak ispravili i bitku trijumfalno dobili.

Brzo im to rekoh i dobih još brži odgovor: „Da, lepo je od tebe što si to rekao, ali zaboravio si najvažnije – danas nema vojvode Živojina Mišića!“

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *