Слике као звона опомене

Slike kao zvona opomene

5 jula 2017

VIŠEVEKOVNU istoriju, bogatstvo duha i kulturu, koji krase ovo podneblje, Zoran Čalija likovnim sredstvima transponuje u slike. To je njegova oda duhovnim ocima i minulim vremenima. U ovim slikama nema patetike, one su lični dnevnik autora koji otkriva sve dubine njegove duše.

Povodom izložbe „Služiti ljubavi“, na kojoj Čalija u Galeriji „Progres“ ovih dana predstavlja ciklus „Vizantija“, ovo je zabeležila istoričar umetnosti Olivera Vuković. Umetnik koji je, prema mišljenju Nikole Kusovca, „lirik i mistik“, u čijem se stvaralaštvu „java pretače u san a ovozemaljsko oplemenjuje nebeskim“, najnovije radove posvetio je utiscima koje je poneo sa čestih boravaka u Metohiji.

– Ova dela su istovremeno i deo mog umetničkog sazrevanja, a po harmoniji slike koju sam gradio, logičan su sled od mojih ranijih ciklusa („O čemu sanjaš ujutru“ i „Nadomak oka“) ka ovom izrazu, koji bih nazvao asocijativna apstrakcija – kaže za „Novosti“ Zoran Čalija.- Svaki umetnik čulima prikuplja informacije koje potom produkuje u delo, pa je tako ono što vidim i osećam u ovim vremenima, projektovano na moje sadašnje slike. Želeo sam njima i da iskažem strah zbog toga što se zarad novih informacija koje stalno primamo, odričemo tkiva sopstvene kulture i nasleđa.

Smisao platana, na kojima, kao u snoviđenjima probija Vizantija, bio je da ukaže i na stradanje naših ikona i fresaka po manastirima u Metohiji, ali i na nešto što je još živo u našem narodu, predanjima, što ne može da izbledi i kao u filmu Živka Nikolića „Čudo neviđeno“, ponovo izbija i prosijava iznutra.

„CVIJETA“ I „UGRAĐIVANJE“U VREME kada sam bio predsednik ULUS-a, bio sam zaprepašćen saznanjem da nijedna turistička aganecija nema u svojim programima obilazak Umetničkog paviljona „Cvijeta Zuzorić“. Počeo sam da istražujem u čemu je stvar i rečeno mi je da ULUS ne prodaje ulaznice, pa ne mogu da se „ugrade“ – priča Čalija.

– Imao sam zadovoljstvo da upoznam oca Stojana Dančevića, koji je služio u Vavedenju i Lazarici. U vreme bombardovanja, 1999. godine, zamolio sam ga da mi da blagoslov da se molim i postim na vodi, ne bi li ta molitva još jače uspela – priča umetnik. – Rekao mi je: „Šta će tebi to, kada je slikarstvo, samo po sebi – molitva.“ Duboko me je uverio u to, jer slikarstvo jeste za mene i ispovest, i molitva, i pričest, a u isto vreme slika treba da bude i zvono koje budi, poziva, osvešćuje. Nadam se da sam u ovom ciklusu, bar po reakcijama publike, uspeo donekle da ljude ne ostavim ravnodušnim.

Metohijske manastire, ali pre svega narod koji tamo živi, Čalija redovno obilazi, još od 2001. godine:

– Nosio sam paketiće našoj deci u tim logorima 21. veka – objašnjava sagovornik. – To je bilo potresno, ali sam se divio dečjem smehu i sigurnosti koju su osećali kada su se nalazili u blizini manastira. Zaista sam osetio kako naše svetinje štite narod u Metohiji. Posle pogroma 17. marta 2004, iz gorčine sam pozvao kolege da uputimo apel za pomoć svim institucijama kulture sa kojima je ULUS sarađivao. U isto vreme, slikali smo jedan veliki crtež na pakpapiru, svojevrsnu srpsku Gerniku. Više od 200 umetnika crtalo je ugljenom, kao simbolom porušenih i popaljenih manastira. Pokušali smo da kreativnost suprotstavimo rušilaštvu.

Sve to što je doživeo, uticalo je da kao vizuelni umetnik započne istraživanje kolorita i svetlosti na srednjovekovnim ikonama i freskama i povuklo ga da u tom pravcu usmeri svoj rad.

– Te slike su mi duboko ostale u srcu, a sa druge strane svedoci smo da se često i brzo odričemo svog identiteta – tvrdi Čalija. – Imamo nonšalantan odnos prema kulturnom blagu, koje smo nasledili od predaka. Dugo traje pritisak na Srbiju da se odrekne korena. Naše nasleđe jeste deo evropske baštine, ali ne bi trebalo izgubiti ono što je nacionalno, samo naše.

Ako se odreknemo sopstvene kulture, uveren je ovaj stvaralac, nećemo biti potrebni ni Evropi:

– I prošle i sadašnje vlasti mnogo greše u odnosu prema kulturi i nasleđu. Nezapamćeno je da nam 20 godina ne rade Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti. I ovo malo što imamo institucija kulture, tako je slabo finansirano, da ne može da se ljudski štampa katalog, ili plati čistačica. I naše galerije su u veoma teškom stanju – zaključuje Zoran Čalija.

INTERESOVANJE

PRISUSTVO više od 200 ljudi, koji su došli na otvaranje Čalijine izložbe, po temperaturi koja je bila blizu 40 stepeni Celzijusa, prema mišljenju autora, dokaz je da su ljudi željni slike:

– To govori i da ta politika od prošlog veka, estetike ružnog i besmisla, koju neki istoričari umetnosti još pokušavaju da nametnu, polako prolazi i da se ljudi vraćaju lepom – objašnjava Čalija, čiju je izložbu, koja će biti otvorena do 6. jula, prošlog petka pratila i revija inspirisana Vizantijom, modne kreatorke Biljane Đikanović.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *