Srbi su navikli da imaju pare samo za hranu i za ništa više

Srbi su navikli da imaju pare samo za hranu i za ništa više

6 oktobra 2013

57085031Kupci u Srbiji patentirali su novu disciplinu – stajanje ispred rafova u prodavnicama sa kalkulatorom u ruci ili u glavi i računanje da li će na hleb staviti paštetu ili je isplativije mazati margarin. Suvi vrat mnogi su već morali da zamene manje kvalitetnom salamom, a meso od buta je „proterano“ sa trpeza jer para ima samo za ono jeftinije – sa kostima. Ulazak u radnju je postao noćna mora zbog bojazni da ćemo posezanjem ruke u džep naići na prazan novčanik.

Navikli smo da nema novca za putovanja, odlaske u bioskop, nove čizme i kapute, ali sve više štedimo i na sredstvima za higijenu i kupujemo samo najneophodnije artikle, i to na akcijama. Glavna stavka u kućnim budžetima prosečne srpske porodice je hrana, a podaci o padu lične potrošnje pokazuju da i za nju imamo sve manje novca.

Toliko smo dugo u svemu ovome da smo se i navikli na ovakav način življenja, odnosno – preživljavanja. To potvrđuje i statistika, koja pokazuje da potrošnja dramatično opada, čak i osnovnih namirnica, onih koje se svakodnevno moraju naći u korpi. Pazari se, žale se trgovci, najosnovnije – hleb, mleko, jaja, povrće, meso, kafa. Sve ostale namirnice sada se smatraju – luksuzom.

– Nizak životni standard na našem tržištu povlači i manju potrošnju, a pad tražnje uslovljava i manji priliv porudžbina domaće privrede, koja posluje sa značajno smanjenim kapacitetima – kaže ekonomista Saša Đogović. – U prvih osam meseci ove godine proizvodnja prehrambenih proizvoda opala je za čak 9,9 odsto, što govori upravo o strmoglavnom padu kupovne moći stanovništva.

U takvoj situaciji, bez obzira na pojedinačne mesečne pozitivne iskorake rasta prometa, svakako treba računati na negativna kretanja u maloprodaji. Suštinski, trgovina „na malo“ je u velikom problemu, i teško da će doći do oživljavanja prodaje ukoliko ne dođe do rasta proizvodnje.

Poredeći prvih osam meseci ove godine sa istim periodom lane, promet je smanjen za 7,2 odsto.

Slobodan Cvejić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, napominje da se po porastu dugovanja za grejanje i komunalije, koja su već ogromna, vidi koliko nam standard pada, jer kada se smanje prihodi odrede se prioriteti. Račune prestajemo da plaćamo, trošimo manje goriva, a osnovnih namirnica se odričemo tek na kraju.

– Štedimo već i na hrani, jer kupujemo samo manje kvalitetne proizvode, one jeftinije – konstatuje Cvejić. – U ishrani našeg stanovništva u velikom procentu učestvuje naturalna proizvodnja i razmena, a i tu može da se vidi koliko nam je standard nizak. Toliko smo siromašni da još samo hranu možemo sebi da priuštimo, i to ne onu koju želimo, već za koju imamo para.

Cvejić podseća da u Srbiji postoje ogromne regionalne nejednakosti, pa zbog toga onima koji žive u Beogradu deluje da siromaštvo nije toliko veliko, pogotovo kad vide ljude veselih lica koji svakodnevno sede u punim gradskim kafićima.

– Do sada je siromaštvo bilo najvidljivije u unutrašnjosti i u prigradskim opštinama u prestonici, ali sada je sve prisutnije i urbano siromaštvo – objašnjava naš sagovornik. – A oni kojima je teško i ne šetaju po ulicama velikih gradova, već ćute i gladuju. Kao što su i političari primetili, mi danas imamo problem i sa siromaštvom zaposlenih, a šta onda reći za one koji uopšte ne rade!

Goran Kovačević, generalni direktor preduzeća „Gomeks“, kaže da je jasno da ako ne proizvodimo više, ne možemo više ni da trošimo. Naravno, možemo da se zadužimo, ali ta priča ima nesrećan kraj.

– Čekovi na poček, kartice, rodbina sa sela, deda sa redovnom penzijom, sve su to već „recepti“ koji su iscrpli svoje mogućnosti – smatra Kovačević. – Od budžeta kojim raspolažemo kupuje se roba sve lošijeg kvaliteta i u sve manjim količinama. Deo potrošača pazari voće i povrće tek kada se snize cene.

Psiholozi smatraju da smo se već toliko saživeli sa krizom i nemaštinom da imamo samo iluziju da zaista živimo, da živimo pravim, ispunjenim životom. U međuvremenu smo se prilagodili i razvili „gen za račun“, ali šta će biti kada cifra na digitronu padne na nulu i kada više ne budemo imali čega da se odreknemo?

Ekonomista Vladana Hamović naglašava da bez pokretanja ozbiljne privredne aktivnosti, industrijske proizvodnje i posebno prerađivačke industrije, i, naravno, otvaranja novih radnih mesta, neće biti ni jačanja kupovne moći ni – boljeg života.

U KORPI SAMO OSNOVNO

– Dobar deo nekadašnje osnovne potrošačke korpe postao je kategorija luksuza, a u njoj se danas mahom nalaze samo osnovne namirnice – kaže Olivera Ćirković, iz „Univereksporta“. – Svesni smo pada kupovne moći i činimo sve što možemo da ponudu učinimo pristupačnijom. Svakodnevno ulažemo u povoljnosti za kupce, što uvećava naše troškove, ali predstavlja jedini mehanizam za opstanak na tržištu. To su najčešće akcijska sniženja, tematske promo akcije, odloženo plaćanje, platne kartice…

IZ ŠUPLjEG U PRAZNO

– Mnogi građani ne plaćaju redovno dažbine, pokušavajući da preraspodele svoje prihode na jesenje prioritete, kao što su izdaci za školarce, ogrev, zimnica – navodi ekonomista Vladana Hamović.

– Kada baš nešto hitno zatreba, koriste se kreditna zaduženja i odložena plaćanja. Sve češće su u toj priči baš i prehrambeni proizvodi, što ukazuje na nemogućnost da se održi raniji nivo kupovina najneophodnijih artikala. Ako se štedi na hrani, šta ostaje za ostale aspekte standarda?! Sve je pod velikim znakom pitanja iza koga se krije nemoć velikog dela stanovništva koje ne može da sastavi kraj sa krajem.

(Novosti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Stevan says:

    Hvala piscu ovog teksta.Da on nije ovo napisao,mi banda zvana narod nebismo imali pojma kako nam je.Ovo piščevo iz šupleg u prazno,mnogo će nam značiti da shvatimo kako nam je.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *