Srbija bez elite

Srbija bez elite

30 decembra 2013

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Izraz snob rođen je početkom 18. veka u Engleskoj. Tada je to, bukvalno, bio naziv za obućara škotskog porekla. No, kako je intenzivnije provejavao „duh“ moderne epohe, sve više „obućara“ se u materijalnom pogledu uzdizalo. Njihova deca su tako dospevala i u elitne škole, ranije namenjene isključivo plemstvu. Tamo je bila praksa da se pored imena učenika navede i titula. Otuda, uz one koji je nisu imali, upisivano je – snob. To je bila skraćenica od latinskog izraza – sine nobilitate (bez plemstva).

O SNOBIZMU

Kakve veze rečeno ima sa našom političkom zbiljom? Jedan engleski pisac prošlog veka ukazuje nam da ima kada šire sagledamo stvari. Reč snob je do početka 19. veka široko prihvaćen na engleskom govornom području. Zatim je taj izraz brzo postao i „internacionalan“. Tako su prvo nazivani skorojevići, ljudi iz naroda koji su se naglo obogatili i zatim pokušavali da uđu u redove „visokog društva“. U nastojanju da to postignu često su, preterujući do komičnih razmera, nekritički podražavali one sa kojima su hteli da budu u društvu.

Pojam snobizam uskoro dobija mnogo šire razmere. Za to je zaslužan V. M. Tekeri. On se pozabavio raznim pojavnim oblicima snobizma, pišući za nekada popularni britanskisatirični časopis „Panč“. Na osnovu tog materijala nastala je njegova, do današnjih dana kultna, „Knjiga o snobovima“. Tekeri je u njoj izveo zaključak da se „ogroman procenat snobova može naći u svakom društvenom sloju.“

Tako se iskristalisala moderna definicija snobizma, prema kojoj je snob osoba koja se slepo povodi za modom, i bespogovorno prihvata vrednosti staleža od prestiža (pripadala im ili ne). To je čovek koji je „pokondiren“ i obično na neki način nadmen prema „nižima“ od sebe, kao što je servilan prema onima koji su iznad njega.

POLITIČKA MODA

Evo nas i kod srpske politike. Iz snobizma se ljudi oblače na „poželjan“ način, voze neke modele automobila, idu u klubove koji su IN, druže se sa ljudima koji su „na glasu“, ai te kako ispoljavaju i politička ubeđenja! Naravno, kada se neka vrsta opredeljenja nametne kao „prestižna“. Međutim, to što snob „usvaja“ neka politička ubeđenja ne znači da ih stvarno i razume.

Kod nas je 90-ih „unutrašnje“ i „spoljašnje“ tzv. evropejstvopočelo da postaje moda. Pri tome evropejstvo ne treba mešati sa evropeizacijom shvaćenom kao produktivna modernzacija. Radilo se o sanjanju raznih ispraznih „evropskih vrednosti“, kolača bez rada i sličnog, te umišljanju da je dovoljno klanjati se Beloj kući i voleti NATO da bi se ušlo u red „kultivisanih“. S druge strane nije se radilo o spremnosti da se prione na posao i prema dokazano uspešnim stranim modelima gradi bolja Srbija. „Prosvećen“ je bio onaj ko je mazohistički prezirao pa neretko i pljuvao sve srpsko, dok se ushićeno do provincijalnog kompleksa divio stranom, naravno zapadne provinijencije. Nije, nažalost,tako doživljavan onaj ko je istinski stremio nacionalnom progresu.

Kada rečeno prenesemo na partijsku ravan, možemo da kažemo da je u nemalom delu srpskog društva pred 5. oktobar i posle njega, u modu ušlo nekritičko opredeljivanje za one koji su se pozicionirali kao nosioci „evropejske baklje“. Veliki deo tzv. „lidera javnog mnenja“ je, često i angažovan od strane zapada, fokusirano radio za te njegove eksponente (ili autistične sledbenike), dok se nemali broj „običnih“ građana povodio za bajkama koje su mu pričane. Snobizam je tu bio u funkciji nametanja stava: ako si „fin“ i „civilizovan“ onda si za „evroatlantski put“ i one koji ga zagovaraju.

TRANZICIONA PROPAST

Tako smo, prezirući sebe i sopstvene interese, veličajući druge a bauljajući u magli političko-snobovskih iluzija –išli stramputicom političkog nihilizma. Iracionalno maštajući o evropeizaciji, i neretko umišljajući da smo zbog toga „nobles“,zapravo smo dopuštali orijentalizaciju Srbije. Korupcija i kriminal rasli su umesto da se smanjuju,dok je realna proizvodnja padala umesto da skače. Samo je opstajala luda nada, dok i nju nije potpuno razvejala globalna kriza.

Zarobljeni u zoni sumraka, ne da smo izgubili trinaest godina – što bi bila manja šteta – već su one protekle u kopanju sopstvene rake. Oni političari koji su bili prihvaćeni kao oličenje „prosvećenosti“, ne samo što su neposredno pljačkali naciju i još više to činili indirektno dopuštajući domaćim tajkunima i stranim korporacijama da eksploatišu zemlju – već su je i direktno rasturali. Sistem, kakav god da je bio, umesto da je unapređivan potpuno je obesmišljen. Državne institucije, od vojske pa nadanje, pretvorene su u senku onoga što su ranije bile.

Spolja dobijen zadatak, kao kompenzacija za dovođenje na vlast, očito je podrazumevao deinstaliranje svih elemenata državne snage, kako se na zapadu doživljavalo, nepokorne Srbije. A da bi se u takvim okolnostima što više okoristili, odnosno za unutrašnjopolitička nadmetanja imali dodatan vetar u leđa lokalnog porekla, naši „evropejski“ političari su sve radili po meri tajkuna. U skladu sa njihovim ukusom pisani su zakoni, sprovođenja je privatizacija, vođena monetarna politika.

Tako je Srbija postala bizarni spoj postmoderno okupirane i tajkunske država, a ne napadno najavljivani „efikasni servis građana“. Ono što smo ranije imali, ma koliko imalo mana – ko god nije potpuno autističan teško može i da se usudi da to osporava – i u socijalno-ekonomskom pogledu bilo je mnogo bolje od plodova tranzicije. O državno-nacionalnom aspektu stvari, da i ne govorimo.

AVETI PROŠLOSTI

Sve rečeno znamo ali je važno da to stalno imamo u vidu. Jer još su na velikoj sceni idejni lideri onog dela naše javnosti koji nazivam političko-snobistički (koji nekada sami to i nisu već su samo pragmatični, vrlo svesni onoga što rade, lobisti protiv interesa sopstvene zemlje), koji su promovisali razarače ekonomije, institucija, nacionalnog nasleđa. Ubeđivali su naciju da su oni zraci Evrope koji će ogrejati našu napaćenu zemlju na „brdovitom Balkanu“.

Tako su činilisve dok nije postalo evidentno da smo stigli do bankrota. A tada su mnogi promenili taktiku i iskočili iz broda koji su do juče veličali kao nešto što je san svakog snoba. Odjednom su „žuti“ pa i LDP-ovci postali loši „Evropejci“. Ipak, i dalje se tvrdi da se radilo o personalnim graškama poslednjeg a poraženog „cara“ i njegovog višeslojnog okruženja, dok je sam put, navodno,bio dobar.

Ti što su ga agresivno propagirali i dalje su na uticajnim pozicijama, bilo da su se približili novim vlastodršcima koje su do juče smatrali retrogradnim, ili su na neki način kritični prema njima.Oni nisu prihvaćeni kao „svoji“ i pored „politički korektne“ evolucije, te su i dalje predmet podsmeha, ali se od njih očekuje da budu rezervno rešenje, bar u vidu vremenskog mosta, dok se u nedrima sada opozicionih „evropejskih“ stranaka sa pedigreom ne konsoliduje neka formalno (ali ne i suštinski) „nova“ politička „elita“. A sadašnji vlastodršci ako i dalje budu pristajali na tu igru na koju su – možda iz kompleksa ranije stigmatizovanog kome se nudi prilika da ga „prihvate“ etablirani snobovi – donekle već navučeni, loše im se piše.

KORENITI REZ

Osakaćena Srbija, u stanju u kakvo je dovedena, možda i ne može da vodi drastično drugačiju politiku u odnosu na spoljne hegemonističke faktore, ali može da menja svoj unutrašnji milje i tako ojača. Jedino to je opravdanje za sadašnju kolaboraciju. No, dok se kao društvena „elita“ tretiraju oni koji to nisu, te im se dopušta da kontrolišu mnoge bitne sfere, nema nam pomaka nabolje. I ne radi se tu o mom ideološkom stavu prema našoj lažnoj postpetoktobarskoj „eliti“, već o objektivno parazitskom karakteru te snobovske kaste.

Naši evro-snobovi su navikli da žive od praznih priča. Jedni su ih pričali a drugi prihvatali, dok su se svi zajedno kačili na državne jasle. Njima su punjene – pošto su posle raznih soroševskih kurseva promovisani u „eksperte“ – fakulteti, instituti, mediji, državne agencije, elitna javna preduzeća, srednji i viši slojevi administracije. Sada je to i te kakav balast oko vrata države, a onda zazire da počne da se oslobađa tereta baš prvo od njega. Kao da se oni koji je vode plaše glasnog negodovanja političkih snobova. Međutim, da oni i ne koštaju, trebalo bi ih se ratosiljati.

Radi se o tome da je njihov princip – kojim prožimaju sve pore Srbije – bežanje od problema. Otuda, i kada ne razaraju eksplicitno, jer nemaju za to mogućnosti kao ranije, društvo kontaminiraju pogubnim navikama. Njih odražava moto: ukloni se od bilo kakvih obaveza i odgovornosti. Znači, u pitanju je model „Potemkinovih sela“. Lepe kulisa iza kojih se krije pustoš. Pošto je to „elita“ koja ima status „svete krave“ koju ozbiljno ne pogađaju reformska odricanja, i iz čijih redova se uz to još i preuzimaju pojedina kadrovska pojačanja vlasti, radi se o sigurnom osnovu za dalju propast.

SPASONOSNA SINTEZA

Terminnihilizam je izvedena iz latinske reči nihil, čije značenje je ništa. U svakodnevnom govoru nihilizam se shvata, u skladu sa tim, kao „negacija svih vrednosti“. U praksi je tako iz godine u godinu sve više bivalo posle 2000. godine. Jedan sistem smo rušili a novi nismo gradili. Jedino je bujao oportunistički korov kojim se bavimo. Zato smo sada, i pored političkih promena koje su priželjkivane kao raskid sa petooktobarskim partijskim establišmentom, na korak od daljeg poniranja u provaliju. Nju ne možemo da izbegnemo i počnemo da se izvlačimo iz ponora u kome smo sada – čak iako istrajemo u borbi protiv korupcije i drugih sistemskih devijacija – ako ne krenemo suštinski dalje. Jedno je sprečiti dalje rušenje a drugo je otkloniti, u okolnostima potpune devastacije, ništa manje poguban faktor inercije.

Srbiji nema spasa bez ozbiljnog rada i izgradnje novih društvenih mehanizama. To je moguće samo uz skidanje sa „trona“ parazitskog sloja o kome je bilo reči. Sveobuhvatne ekonomsko-socijalne reforme, ako se stvarno računa na njihov uspeh, treba početi od korenitih rezova u vezi sa njim. Dovoljno je uvesti jasna pravila igre i kontrolisati njihovo sprovođenje i očas posla će, na krajnje legalnim i legitimnim temeljima, nesposobni a pretenciozni sistemski produkti političkog snobizma biti pomereni na margine. Ne treba se plašiti njihove dreke jer je ona manje opasna od tihog truljenja koje je sa njima neminovno. A uporedo sa tim, potreban nam je i usredsređen rad na formiranju nove elite. I te kako ima u ovoj zemlji sposobnih ljudi koji mogu da budu njen deo samo im treba stvoriti prostor i sistemski okvir.

Bez obzira na prevaziđenu ideološku stilizaciju, nekada smo imali profesionalizam koji je stub savremenih svetskih elita. On je urušavan zajedno sa sistemom, i sada ga treba oživeti. Sinteza iskustva kadrova starog kova, koji su znali šta je sistem i nemalog broja vrednih ljudi i sada rasutih po raznim institucijama ali paralisanih isparenjima političkog snobizma i sputanih od strane klanova tog tipa, može da bude odličan osnov za oporavak. No, ako izostane oslobođenje od lažne „elite“ i izgradnje prave, Srbija neće moći da bude ni vazalna država koja koliko toliko štiti svoje nacionalne i ekonomsko-socijalne interese građana, a kamoli da u nekom momentu krene putem emancipacije. I sa političarima osrednjeg kalibra, ako okrenemo novi društveni list,moći ćemo napred, a u protivnom i oni koji su, eventualno, respektabilnih kvaliteta, sagoreće u besmislu.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *