Srbija je jedina koju baš moramo dobiti

Tweet

Piše: Jurica Pavičić

Jedna od posljedica nikad sasušene močvare zvane hrvatski nogomet jest i činjenica da u našoj zemlji ljudi nerado i u nevelikom broju odlaze na utakmice nogometne reprezentacije.

Preciznije – nerado i u nevelikom broju odlaze svugdje osim u Slavoniji, regiji koja je u posljednjih nekoliko godina jedina bez iznimke punila utakmice nacionalne vrste.

Neproglašeni bojkot

Mnogo je razloga zašto, no najvjerojatnijima mi se čine dva: ratno stradanje koje je ojačalo nacionalnu identifikaciju te činjenica da su u Slavoniji lokalni navijači uskraćeni za jaki lokalni klub.

Izvan Slavonije – a pogotovo u najvećim gradovima, Zagrebu i Splitu – utakmice reprezentacije, međutim, često su bile izložene ignoriranju koje je graničilo s neproglašenim bojkotom.

Ta suzdržanost ide dotle da su neke bitne navijačke skupine u Hrvatskoj s ponosom isticale da reprezentaciju ne žele u svom gradu, a udrugu navijača reprezentacije – Uvijek vjerni – proglašavale policijskim špiclima. Dobar indikator takvog raspoloženja je i grafit, uočljivo vidljiv na jednoj splitskoj prometnoj arteriji: Mrzin repku.

Tako je to bilo, sve do ovog tjedna. Jer, nadolazeći susret reprezentacija Hrvatske i Srbije otopio je ledeni polu-bojkot kockastog dresa i prouzročio pravu jagmu za kartama.

Velika četvorka

Nova i ne sasvim uobičajena prodajna mjesta u kombinaciji s izvansportskim rivalitetom polučili su efekt pa diljem Hrvatske gledamo redove građana kako pred trafikama i supermarketima čekaju za kartu za maksimirsku utakmicu.

Razlozi? Nije ih teško pogoditi. Još od doba “velike četvorke”, preko Bobanova catch-as-catch-cana pa do danas nogomet je u ex-Jugoslaviji bio i ostao produžetak nacionalne politike, a danas i produžetak rata.

Friške tenzije

Stari rivalitet dvaju naroda na leopardovoj koži tromeđe starih imperija, u spoju s “tradicionalnim rivalitetom” iz ere Jugoslavije, u spoju s ne-nužno-svježim ratnim ranama pretvorio je utakmice Hrvatske i Srbije u nadsportski događaj na koji se žesti svaki zajapureni tinejdžer od Zadra do Novog Sada, od Čapljine do Osijeka i od Niša do Banje Luke.

Dodajte svemu tome friške tenzije nakon političkih promjena u Srbiji pa još friškije tenzije nakon haaške presude za Oluju i dobili ste idealno ozračje za “derbi”.

Pogotovo u Hrvatskoj koja se (s dosta razloga) doživljava kao jača.

Pogotovo kod hrvatskih navijača, koji to možda neće priznati naglas, ali se smijuljeći se sebi u brk nadaju bombastičnoj, epskoj pobjedi poput one Dinama nad Partizanom 5:0 poratne ‘97.

Upravo ta prekomjerna uvjerenost u trijumf mogla bi se iz hrvatske perspektive pretvoriti u zamku, jer će sve osim jasne pobjede biti doživljeno kao antiklimaks.

U ovih dvadeset godina, u obje (ili: u tri) države izrastao je cijeli naraštaj mladih žuja-klinaca i jelen-klinaca, “pivskih patriota”, nabrijanih postadolescenata koji od osnovne škole do danas s vidnom zavišću slušaju ratne pripovijesti svojih očeva.

U svojim besperspektivnim kvartovima i gradovima, u sivoj zoni prekarnog rada, pikada u kafiću i turbofolk klubova, ta mačo mlađarija zapravo kune u sebi što i njih nije zapala povijesna prigoda kao njihove očeve.

Boj s dušmanom

Što im povijest nije omogućila “privilegij” da se oprobaju u epskom ratnom boju s dušmanom, umjesto da istovaruju Todoriću robu za 3000 kuna ili smiču virtualne Arape u Call of Duty.

A ako su već tako đavlije sreće da ih nije zapao “pravi rat” – onda su barem dobili nadomjestak, simulaciju.

A taj nadomjestak jest i uvijek je bio – naravno – nogomet.

(Jutarnji list – Zagreb)

Tweet