Србија мора да игра мудро

Srbija mora da igra mudro

4 januara 2017

Dragomir Andjelkovic 3345

Piše: Dragomir Anđelković

Berlinski zid je pao u novembru 1989. SSSR se raspao u decembru 1991. U Jugoslaviji se i pre toga rasplamsao rat. Grandiozne geopolitičke promene koje simbolički vezujemo za urušavanje hladnoratovskog bedema nisu se dogodile preko noći, ali jesu u roku od nekoliko godina rezultirale uspostavljanjem novog svetskog poretka. Ta epoha dominacije ne toliko zapadnih sila koliko mondijalističke elite koja se njima služila kao sredstvom za širenje ideoloških dogmi i podrške svom anacionalnom kapitalu završena je ove godine. U par koraka – od Bregzita, preko propasti prozapadnog puča u Turskoj i pobede Trampa, do ruskog trijumfa u Siriji – došlo je do pucanja atlantske linije. Već u narednoj godini počeće da se odvijaju globalne promene iz toga proizašle, po značaju slične onima iz 1989-92, koje će svakako oblikovati i našu sudbinu. Moramo se aktivno fokusirati na njih, a ne pasivno čekati razvoj događaja ili postupa na osnovu orijentira iz prošlosti.

TIHA SRPSKA POBEDA

Već sada je jasno da za nas nastupa povoljniji period, ali kao da još ne razumemo da, ako ga ne iskoristimo, stvari mogu da nam se obiju o glavu; proleteće šanse tokom nekoliko godina nesnalaženja, a onda će nam dođi novi račun na naplatu. Položaj našeg naroda je pre svega definisan odnosom Vašingtona i Moskve. Nemačka, a kamoli apstraktna briselska administracija, tu ima drugorazrednu ulogu. A rusko-američki odnosi će se sigurno drastično poboljšati. I to pre kraja sledeće godine. Otuda, i vodeća sila Zapada – a ubrzo i niz njenih evropskih satelita – na nas više neće gledati kao na balkanske negativce. Veliki deo svog značaja izgubiće formula po kojoj su to pre svega Rusi, a samim tim i mi, koji se u anglosaksonskoj geopolitičkoj percepciji gotovo doživljavamo kao moskovski ogranak.

Moskva i Vašington će fazno normalizovati odnose. Prođi će neko vreme dok se to direktno ne odrazi na nas. Međutim, indirektno se već pozitivno projektovalo na Srbe. Amerika je zauzela kurs prema nama 90-tih, i on se nije menjao. Čak i kada se Bela kuća ili Stejt department nama nisu bavili, njima podređene sturkture su znale šta im je činiti. Više ne znaju. Antisrpski automatski pilot je isključen onog trenutka kada je Tramp pobedio. Rečeno, kao i sam poraz onih koji su oličavali antisrpsku politiku, za nas je velika stvar. Mi smo ohrabreni, dok su naši regionalni neprijatelji demoralisani. Značaj toga se vidi iz činjenice da, i kada se Zapad nije mešao, oni su bili uvereni da ga imaju iza svojih leđa i to im je davalo samouverenost. Oprečno je bilo sa nama. Sada je na to stavljena tačka.

Najveći pobednik u tom (geo)politikom sklopu je Republika Srpska. Nema više govora o njenom gušenju. Dodik je iskusan i hrabar političar koji je sve rečeno već dobro shvatio i u skladu sa tim munjevito krenuo u ofanzivu. Incko, Izetbegegović i njima slični mogu da besne koliko god hoće. Njihovo vreme je prošlo. BiH može da se kreće samo ka revitalizaciji izvornog Dejotna. U protivnom je neće biti. Što ne znači da će i, u slučaju da Sarajevo shvati da su mrtve njegove hegemonističke nade, susedna kompleksna zajednica opasti. Ako nije mogla velika Jugoslavija, što bi opstala mala kada više nema moći atlantskih despota da je, protivno volji dva od tri konstitutivna naroda, održavaju?

SPORNI ENTITETI

Amerika i Rusija će u narednim godinama prvo nastojati da svoje odnose definišu međusobno interesno, koliko god je moguće nezavisno od tuđih problema, odnosno sporova sa drugim državama jedne od te dve supersile. Što bi američko-ruski odnosi bili talac rusko-ukrajinskih sporova? Vašington – ako se stvari posmatraju realpolitički, a ne ideološki – ima mnogo veću korist na polju razvijanja saradnje sa Moskvom nego sa Kijevom. Što bi SAD ugrožavale svoju saradnju sa Rusijom zbog ulaska Crne Gore u NATO? To ni na koji način ne jača poziciju Vašingtona, a samo revoltira Moskvu. U pitanju je bio pohoda na istok mondijalistike elite, koju oličavaju porodica Klinton i Soroš, uz popunjavanje pozadine zone dominacije, a ne racionalan račun od koga bi samoj po sebi Americi bilo bolje. Takav pristup Tramp će takođe okončati.

Daleko je od toga da će američka politika postati „humanistička“. Nije ni ruska. Te sile će jedino „trgovački“ gledati da za sebe izvlače što veću korist, ali neće delovati u duhu nekih novih „kominterni“. To će relaksirati situaciju kod nas, jer na Balkanu nemaju interesne osnove za sukobe već naprotiv za saradnju, što je za nas izvanredno. No, kao što je već rečeno, osim tih opštih biće pokrenuti i parcijalni procesi koji će se višestruko odraziti na našu poziciju. Vreme je da im krenemo u susret, a ne da tu iracionalno propustimo potencijalne šanse, a posle prve faze relaksacije suočimo se sa negativnim tokovima.

Radi se o tome da će Tramp i Putin ubrzano tražiti modele za rešavanje statusa određenih spornih teritorijalnih oblasti. Ne svih teritorija – jer to bi bilo otvaranje opake Pandorine kutije – već uveliko problemski i upravno definisanih entiteta koji imaju elemente faktičke nezavisnosti, odnosno državnosti u kombinaciji sa željom i osnovom za samostalnost (ili su na efikasan način ušle u sastav druge države). I, naravno, uz uslov da se oko njih lome koplja Vašingtona i Moskve (za druge slučajeve to mogu da budu uzori, ali ne treba očekivati da će se SAD i RF posvetiti gašenju požara širom sveta). Takvih entiteta ima više, i skoro svaki ima specifičnost. Tu su Abhazija, Južna Osetija, Krim, Pridnjestrovlje, Donjecka narodna republika, Luganska narodna republika, kurdske paradržave u Siriji i Iraku. Ali i Kosovo i Metohija, Bosna i Hercegovina, odnosno Republike Srpske. Simbolički ili opipljivo i tu se prelamaju interesi Kremlja i Bele kuće.

NUŽNI BEOGRADSKI ZAOKRETI

Vašington i Moskva će se brzo dogovoriti da se oko tih spornih zona više ne svađaju, a onda će nastojati, već zavisno od svojih direktnih interesa i šireg geopolitičkog konteksta, da traže održiva rešenja. Iako će načelno težiti nekim univerzalnim standardima, ona će ipak biti asimetrična. Svakome je jasno da Krim više neće menjati status, a oko toga kako će biti rešen slučaj Donbasa ili Južne Osetije, postoje razne mogućnosti. Vrata za njihovu realizaciju biće otvorena čim nova američka administracija demonstrira državama koje su sada u sporu sa Rusijom da ne stoji više iza njih apriori. To će ubrzano promeniti njihovu nespremnost na dogovore i kompromise sa Moskvom.

Slično će biti i na Balkanu. Samo ovde nema direktno Rusije. Osetiće se refleksija rusko-američkih odnosa i nespremnost Vašingtona da bije tuđe bitke, ali na nama je da u takvim okolnostima rešavamo svoje probleme i delujemo ofanzivno. Da ponovim, ne sumnjam da će Banjaluka to raditi. Teško je reći kakav će biti ishod toga, ali sigurno je da će položaj RS postati samo bolji. Međutim, od zajedničke akcije Beograda i Banjaluke opet zavisi koliko i kako. Nepredvidivo je da li će se sve završiti samo aranžmanom koji bi u BiH eliminisao tenzije proizašle iz decenijskih pokušaja jednostrane centralizacije, odnosno tu složenu zajednicu funkcionalno redefinisao na izvornim dejtonskim (konfederalnim) principima. Ili ćemo pak dobiti nezavisnu RS, odnosno savez srpskih država.

Za sve navedeno postoje šanse – ne puštaju se u anglosaksonskim medijima tek tako već u svojstvu probnog balona ideje o ujedinjenoj srpskoj državi – ali mi moramo da znamo tačno šta hoćemo i da se na racionalan način za to borimo. U Crnoj Gori je antisrpskim režim skoro u agoniji, i Srbija je dužna da se aktivira kako bi pomogla ugroženim Srbima i drugim građanima koji se bore za demokratizaciju te zemlje. Tako bi ponovo dobili Crnu Goru, koja nam je potencijalni partner i za rekonstrukciju Balkana. Kada se radi o Kosovu i Metohiji, ne smemo da se ponašamo kao da se ništa nije desilo, tj. kao da se na Zapadu nastavlja politika kakvu smo imali prethodnih decenija.

KOSOVSKI IZAZOVI

Novi geopolitički trendovi neće se odraziti jednoznačno na položaj Kosova. Tu ćemo biti najranjiviji. Nemojmo se zavaravati da će Amerika povući priznanje kosovske secesije. Neće više kao država (što ne znači da neće mnogi uticajni iz SAD to i dalje činiti) lobirati za Prištinu niti će je podržavati u sporu sa nama, ali daleko je od toga da će preći na našu stranu. Štaviše, američko-ruska saradnja oko nekih drugih spornih entiteta može, nažalost, i da ide na ruku Albancima na KiM (kao i, srećom, Republici Srpskoj). Polazeći od toga, moramo da se spremamo da minimiziramo štetu, odnosno da na stolu imamo razne varijante ako se otvori pitanje novog razgraničenja balkanskih naroda.

U svetu, kao što smo već konstatovali, ima mnogo teritorijalnih ambicija, ali u vezi sa njihovim zadovoljavanjem ključno je pitanje postojanje kakvih-takvih entiteta, tj. realna kontrola na terenu (u kombinaciji sa zainteresovanošću velikih sila da problem bude rešen). Stoga Srbija hitno mora da prekine sa politikom integrisanja, makar i formalnog, severa Kosova u sastav naše secesionističke južne pokrajine. Ne da tamošnje srpske institucije ne smeju da budu uključivane u kosovski sistem, već naprotiv moraju da budu jačane. Važno je da u svetu postoji predstava, ali i u praksi da tako bude, da je sever Kosova neka vrsta „korpusa separatum“.

Briselski proces je usmeren ka tome da se uspostavi neki model albansko-srpskog suživota, koji i jednoj i drugoj strani ostavlja mogućnost da zastupaju svoju verziju statusa Kosova. Ipak, kao ceh EU integracijama, naši ustupci su ispali preveliki. Da je Zajednica srpskih opština formirana, možda bi donekle bilo drugačije, ovako se nesporno težište koristi lociralo na prištinskoj strani. A iz onoga što je za očekivati u narednim godinama, vidi se koliko je racionalno postupala Priština kočeći stvaranje makar i vrlo sterilnog ali legalizovanog srpskog entiteta (sa delovima južno od Ibra). S druge strane, koliko smo mi reskirali čak i selektivnim uvođenjem kosovskog sistema na sever Kosova.

NOVI ORIJENTIRI

Ako se naš pristup pitanju KiM posmatra kroz prizmu kupovine vremena u vrlo nepovoljnim okolnostima, on je možda imao izvesnog smisla. Ali, ako se sada ponovo otvara potencijal za kakav-takav teritorijalni kompromis (o kome Vašington posle 2007. nije hteo ni da priča), i to u kontekstu celovitog rešavanja srpskog i albanskog pitanja, sve se menja. Onda je isključivo bitno kakve se stvaraju osnove za tako nešto. Iz tog ugla gledano, počevši od instaliranja Euleksa, preko uspostavljanja integrisane kontrole na administrativnoj liniji, do briselskog uključivanja Srba u kosovske institucije, pogoršali smo svoje pozicije. Ipak, ne na način koji je nepovratan. Sada je nužno ili odustati od dosadašnjih ustupaka ili pak munjevito izdejstvovati formiranje ZSO, a bez novih ustupaka sa naše strane.

Čim se na mapi KiM pojave obrisi te srpske zajednice i ona dobije svoje organe, dobijamo novu konfiguraciju za buduće tada već statusno-teritorijalne pregovore. I obrnuto, ako nju nemamo, onda se moramo vratiti starom rasporedu figura, uz potpuno ignorisanje Brisela i Prištine od strane Kosovske Mitrovice. Svakako, potezi koji bi vodili ka tome ne bi bili bez rizika, ali on je manji od iščekivanja budućnosti u sadašnjem, u vezi sa KiM, po nas totalno fluidnom stanju. Uostalom, verovatno se ništa drugo ne bi ni desilo osim što bi naš EU pregovarački proces privremeno bio otežan. Za utehu onima koji su njim opčinjeni, i ovako je veliko pitanje šta će biti sa Unijom i našim mestom u njoj.

Kako god bilo, sada kada spoljnje stege oko nas počinju da popuštaju, ne smemo sami sebe da držimo u stanju okupacione pokornosti zbog apstraktnih EU integracija. Vašington će nas mnogo manje pritiskati. Brisel, i da hoće, na vojno-politički način to ne može da čini. Ekonomski može, ali će voditi interes o poslovnim kalkulacijama svojih kompanija, pa ne verujem da će pokušati da nam učini štetu pošto bi to bio mač sa dve oštrice. Ostaje mu da eventualno koči naš dalji put ka članstvu u Uniji, što je u sadašnjim okolnostima, uveren sam, u našem interesu. U takvim okolnostima naš odnos prema KiM, RS i Srbima u Crnoj Gori ne sme biti talac težnji i orijentira iz prošlosti, već je važno da politiku redefinišemo u skladu sa budućim šansama i izazovima. Cilj pre svega mora da bude realistično povezivanje srpskog prostora. Ako je juče to bilo nešto nadrealno, sutra može da bude izvodljivo pod uslovom da Beograd postupa promišljeno, energično i nacionalno odgovorno. Konačno smo mi na potezu i bilo bi tragično da ispadnemo kovači sopstvene nesreće.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *