Zašto je Srbiju na inauguraciji pape predstavljao Nikolić a ne Dačić

Zašto je Srbiju na inauguraciji pape predstavljao Nikolić a ne Dačić

22 marta 2013

PapaAmfilohije022Pišu: Tomislav Kresović i Veljko Đurić Mišina

Prisustvo visokih delegacija Republike Srbije i Srpske pravoslavne crkve u Vatikanu povodom inauguracije rimokatoličkog poglavara pape Franciska Prvog – na čelu sa Tomislavom Nikolićem i mitropolitom crnogorsko – primorskim Amfilohijem – otvara niz strateških pitanja i dilema.

Prvo, dilema je da li je poseta predsednika države deo nove diplomatije i kurtoaznosti prvom čoveku države čiji se šefovi – pape – nisu jasno odredile o Jasenovcu, najvećem stratištu pravoslavnih Srba u Drugom svetskom ratu pa i u istoriji srpskog naroda uopšte. Postavlja se zato pitanje: da li je bilo potrebno i poželjno da na inaguraciju ide šef države umesto predstavnika Vlade Srbije koja, po Ustavu, vodi državnu politiku, ili direktora Kancelarije za verska pitanja (jer Srbija nema ministra vera).

Mislimo da je trebalo da putuje neko iz zgrade u Nemanjinoj ulici broj 11 a ne sa Andrićeva venca, jer Srbija – po verskom opredeljenju stanovništva – nije većinska rimokatolička već pravoslavna jer se više od dve trećine stanovnika izjasnilo da su pravoslavni hrišćani.

Razumljivo je da dođu na inaguraciju predsednici država gde je većinsko stanovništvo rimokatoličko, ali ne i pravoslavnih država, koje za slične prilike uglavnom šalju vladine delegacije. Da li se možda očekuje da će Vatikan voditi nešto određeniju politiku prema Kosovu i Metohiji i uticati na birokratske moćnike u Briselu i Berlinu da Srbija dobije  „sveti datum“ za početak pregovora za pristupanje Evropskoj Uniji tokom ove godine – na Vidovdan?! Vatikan nije priznao natovsku državu Kosovo, ali nema ni veliku simpatiju za uticaj Srpske pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji, već perfidno radi na stvaranju Kosovske pravoslavne crkve.

Predsednik Srbije je u svoj odlazak u Vatikan verovatno uneo pozitivne namere za interese Srbije o 1700 – ogodišnjici Milanskog edikta i, možda, potrebu da novi papa Francisk poseti Srbiju do jeseni ove godine. Interese da papa poseti Srbiju imaju i pojedini arhijereji Srpske pravoslavne crkve svesno zaboravljajući jasne odluke Svetog arhijerejskog sabora iz vremena patrijaraha Germana, Pavla i sadašnjeg Irineja!

Drugo pitanje je prisustvo mitropolita crnogorsko – primorskog Amfilohija. Možda bi trebalo utvrditi s kim je došao u Rim i s kim je više vremena proveo u društvu: sa Tomislavom Nikolićem ili Milom Đukanovićem. Pitanje dobija na značaju kad se zna da – odlukom donetom na sastanku arhijereja na Cetinju pre koju godinu – eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori imaju svoje ime: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori!

Nekoliko arhijereja Srpske pravoslavne crkve preko ekumenizma traži novi dijalog sa Vatikanom, sa Vatikanom koji istovremeno teži pripremanju konkordata sa Srbijom. Da se podsetimo: Kneževina Crna Gora i Kraljevina Srbija imale su konkordate sa Vatikanom ali ne i Kraljevina Jugoslavija. Komunistička Jugoslavija imala je Vatikanom niži međudržavni dogovor.

Vatikan je 1991. pokrenuo talas priznavanja nezavisne Hrvatske, a nije se oglasio povodom likvidacije Srpske Krajine okončanog avgusta 1995. godine i etničkog čišćenja Srba. To i ne treba da čudi kad se zna da je papa Jovan Pavle II izgovorio minimizirajuće kvalifikacije o Jasenovcu.

Vatikan stoji iza puta Hrvatske u Evropsku Uniju. Možda to očekuju i sadašnje vlasti Srbije.

Blaženopočivši patrijarh Pavle bio je veoma obazriv prema produbljivanju odnosa i veza Srpske pravoslavne crkve i Vatikana.

Kad se u svemu ovome dodaju i aktivnosti na promeni kalendara u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, stvar postaje znatno složenija. Pogotovu što je u Vatikanu na svečanostima bio i carigradski patrijarh, kome je namenjena uloga poglavara pravoslavnog sveta. Ruska pravoslavna crkva je poslala svoju odgovarajuću delegaciju – mitropolita Ilariona, koji je zadužen za inostrane poslove te Crkve.

Vatikan učestvuje u globalnom projektu stvarnja jedne svetske organizacije Pravoslavne crkve. Na tom putu velika je smetnja Ruska pravoslavna crkva iza koje stoji moćna država Rusija.

Carigradska patrijaršija gotovo jedan vek rovari u pravoslavnom sistemu a to najbolje oseća upravo Ruska pravoslavna crkva na svojim kanonskim teritorijama.

U novijoj istoriji nije bilo sporova i problema između Carigradske i Srpske patrijaršije. To, međutim, ne znači da nisu počeli! A počelo je sa raspravom oko dijaspore! Ukratko rečeno – to je pitanje administrativne i duhovne nadležnosti jedne pomesne pravoslavne Crkve izvan okvira države. Konkretno: koga će, na primer, arhijereji pominjati na liturgijama – srpskog, ruskog, bugarskog… Ili carigradskog patrijarha!

Srbija neće dobiti u Vatikanu i evropskoj preraspodeli neke bitnije ustupke. Srpska pravoslavna crkva je morala da bude obazrivija prilikom sastavljanja delegacije jer je to već unelo još jednu podelu u srpskom narodu.

Narodu je već dosta ispraznih političara, Evropske Unije koja stalno ucenjuje za  „sveti datum“ i pospešuje rasparčavanje Srbije, već traži okretanje ka pragmatičnim stranama opstanka i funkcionisanja Srbije.

Većinski pravoslavni narod u Srbiji traži tešnje veze sa Ruskom pravoslavnom crkvom a ne sa Carigradskom patrijaršijom.

Predsednik države i Vlada Srbije treba masimalno da se bore za nacionalne i državne interese Srbije, vodeći računa o dugorčnim interesima države i naroda i pozicijama Srpske pravoslavne crkve.

Srbija treba da bude tolerantna prema drugim verskim zajednicama, ali i da ne zaboravi na Svetosavski put koji je kroz vekove sačuvao narod od uništenja, asimilacije i rimokatoličenja.

(fakti.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *