Srce Izetbegovića juniora

Srce Izetbegovića juniora

6 avgusta 2014

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

„Nakon hiljadu ljudi ubijenih u Gazi, već po koji put, srce mi to nije dopustilo…“ – objasnio je Bakir Izetbegović 29. jula svoje odbijanje da primi izraelskog ambasadora Davida Koena povodom novog sukoba na Bliskom istoku. I nastavio: „Razočaran sam reakcijom sveta i poražen reakcijom Nemačke i SAD, koji priznaju pravo Izraela na odbranu… Slabost privlači nasilnike i naša slabost i neorganizovanost privukla je nevolju. Nikada više nećemo biti slabi, a kada muslimani u svetu budu dovoljno jaki, onda će i Nemačka i SAD i svi ostali reagovati kako treba“. Šta reći na ovo?

Pre svega, ambasador Koen službeno je tražio razgovor sa predsedavajućim Predsedništva BiH, nezavisno od Bakirovih ličnih emocija. A pošto je lider Srpske već bio izneo drugačiji stav, Izetbegović je, zbog nepostojanja konsenzusa sa Komšićem i Radmanovićem u „kolektivnom šefu države“, trebalo da iznese neutralan stav BiH.

Mogao je čak, možda, uz to, neformalno, i da doda da, kao predstavnik bošnjačkog naroda, osuđuje vojne aktivnosti Izraela u Gazi, ali da to nije zvaničan stav cele BiH u kojoj se spoljna politika vodi specifičnim metodom usaglašavanja entiteta i naroda.
Izetbegović, međutim, kako vidimo iz njegovog citiranog objašnjenja, ne samo da se nije poneo kao primus inter pares na čelu BiH nego ni kao predstavnik bošnjačkog naroda. On ne pominje ni BiH, ni Federaciju, pa čak ni Bošnjake, nego nastupa kao portparol „muslimana u svetu“, što će reći kao panislamista, gotovo kao kalif.

Kada je njegov rahmetli babo Alija početkom 90-ih u „Islamskoj deklaraciji“ pisao o „zajednici muslimana od Maroka do Indonezije“, srpski političari upozoravali su da je to panislamistički politički program tada već promovisanog muslimanskog nacionalnog lidera i državnika u BiH. Zapadni sponzori nezavisne BiH su, međutim, tvrdili suprotno: da je to „benigan verski spis koji nema veze sa konkretnim prostorom i vremenom“.

Dosledno tome, zanemarili su i da je Izetbegović junior već na početku mandata u Predsedništvu BiH rekao da „Islamsku deklaraciju uvek drži na radnom stolu“. Sada, međutim, ovaj inače gorljivi zagovornik evroatlantskih integracija, preti Nemačkoj (na čelu EU) i SAD (na čelu NATO-a) „budućom većom snagom muslimana u svetu i boljom panislamskom organizovanošću“, kada će vodeća svetska i vodeća evropska sila „reagovati kako treba“.

Nemačka i Sjedinjene Države osudile su stradanje civila u Gazi, a ove potonje su se angažovale i na uspostavljanju primirja između Tel Aviva i Hamasa, i u petak je objavljen još jedan, doduše neuspeo, sporazum o prekidu vatre. Ali, sigurno je da zbog Bakirove pretnje neće uskratiti stratešku podršku Izraelu. Sigurno je, takođe, da im se neće svideti pretnja iz Sarajeva, ma koliko bila naivna i neočekivana.

„Naivna“, utoliko što tog panislamskog jedinstva na međunarodnopolitičkom planu nema nigde ni na vidiku. Naprotiv, svi panislamistički, kao i panarabistički pokušaji, od Nasera, Homeinija, Gadafija, Sadama Huseina, saudijske dinastije i Gadafija do Tajipa Erdogana da oko sebe okupe arapski i islamski svet pretrpeli su neuspeh. Kako zbog šiitsko-sunitskog antagonizma i liderskih rivalstava, tako i pluralizma državnih i nacionalnih interesa, ali i zbog neokolonijalnog manipulisanja konfliktima na Bliskom i Srednjem istoku.

Leto posle „arapskog proleća“ u Libiji, Egiptu, Tunisu i Siriji ne daje baš mnogo ozbiljnog osnova Izetbegovićevom panislamističkom samopouzdanju, pogotovo ako tome dodamo situaciju u Iraku i Avganistanu. Ali, njegova pretnja istovremeno je „neočekivana“ jer su upravo SAD izabrale muslimane u BiH kao izlog za demonstraciju da ipak nemaju ništa protiv muslimana, generalno. I, zauzvrat, muslimansko-bošnjački establišment, od Alije do Bakira, upravo je u Americi gledao uzdanicu koja će „secesionističke“ Srbe i, uz pomoć Nemačke, hercegbosanske Hrvate snagom supersile uterati u unitarno-centralističku BiH.

Da li je ova promena kursa rezultat bošnjačke zakasnjele spoznaje da su takva očekivanja iluzorna i da je zapadna podrška zapravo uvek bila varljiva? Ili Bakir hoće samo da podseti da je zapadna podrška Izraelu protiv Hamasa, u kojem većinom stradaju palestinski muslimani, dobar povod za novu kompenzaciju preko muslimana u Bosni? Da li mu je, možda, transatlantska podrška „hrvatskom entitetu“, pod pritiskom Vatikana i Nemačke, otkrila da SAD više nisu jedine koje se pitaju? Ili je, „razočaran“ i „poražen“ zapadnim političkim igrama oko Bosne i Bošnjaka, zaključio da se jedino može pouzdati u braću po veri poput Erdogana, Mursija, Deifa i dr.

Biće da je ovo poslednje, jer je Izetbegović svoj panislamistički istup i sam objasnio kao stvar svog srca koje, izgleda, ne kuca i za, makar i neuporedivo manje, žrtve na suprotnoj strani. Da u njegovom državničkom srcu, ali i u glavi nema mesta i za ravnopravnost nemuslimana u BiH, ovim incidentom se samo, po već koji put, potvrdilo.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *