Срдан Голубовић: Савремени човек је остао без душе

Srdan Golubović: Savremeni čovek je ostao bez duše

20 novembra 2017

SA promotivnog plakata kojim Festival autorskog filma simbolično asocira na svoj naslov i vizuru kroz koju ove godine posmatra svet, “Duh ‘67.”, ovih dana gleda nas legendarni glumac Dragan Gaga Nikolić. Kako ističe reditelj Srdan Golubović, predsednik festivalskog saveta, ovaj plakat nam sugeriše da je ovogodišnji FAF inspirisan 1967. godinom, zenitom “Novog jugoslovenskog filma”, i trenutkom najveće dosegnute slobode, kreativnosti i različitosti u istoriji naše kinematografije.

– Osnovni motiv 23. festivala je jubilej ‘67, podsećanje na godinu u kojoj su nastali kultni filmovi “Kad budem mrtav i beo” i “Buđenje pacova” Živojina Pavlovića, “Skupljači perja” Aleksandra Saše Petrovića, “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT” Dušana Makavejeva, “Jutro” Puriše Đorđevića, “Breza” Anta Babaje, “Mali vojnici” Bahrudina Bate Čengića, “Praznik” Đorđa Kadijevića, “Kaja, ubiću te” Vatroslava Mimice, “Nemirni” Kokana Rakonjca, “Na avionima od papira” Matjaža Oklopčiča. Prikazivanje ovih filmova u pratećem programu je vremeplov u jednu neverovatnu kinematografiju i kulturu kojoj smo pripadali.

* Prošlogodišnji FAF nas je provocirao parolom levičarske ideje, sada nas podseća na vreme kada je građanska kultura suštinski postojala. Da li je povratak duhovnim vrednostima ono što je savremenom svetu danas globalno najpotrebnije?

– Ta ‘67. prethodila je godini koja je promenila svet, ‘68, tim duhom smo se rukovodili i u sastavljanju programa ovogodišnjeg festivala. Ali, razlog zbog kojeg je FAF stavlja u fokus nije samo jubilej, nego podsećanje koje proizvodi aktivnost svih nas koji se bavimo kinematografijom – da neki budući filmovi koje budemo pravili budu hrabriji, autentičniji i više svoji. To je ideja ovog velikog podsećanja.

* Zanimljivo je, s druge strane, da FAF i ove godine ima tematski okvir.

– Festival nikada nema nameru da u Glavnom programu ima određenu temu, ali se na kraju ona uvek sama nametne. To se dogodilo i ove godine. Tema koja povezuje većinu filmova iz glavne selekcije bavi se pozicijom čoveka u današnjem društvu, pojedincem u kapitalističkom, korporativnom sistemu, koji je opterećen strahom da sačuva egzistenciju. To je surovo društvo u kojem više nema empatije i bliskosti, kao što govori drama “Bez ljubavi” Andreja Zvjaginceva. Taj film je paradigma ovogodišnjeg festivala, on postavlja pitanje da li je savremeni čovek potpuno ostao bez duše, i kuda ide civilizacija koju vodi čovek koji je izgubio odnos prema drugim ljudima, koji je izgubio ljubav, i koji je, u stvari, izgubio samog sebe.

* Ta ‘67. i ‘68. su i godine građanskog bunta, filmovi koji su tada snimljeni takođe su bili buntovnički i kritički. Da li smo danas spremni na sličnu pobunu?

– To jeste bilo vreme umetničkog i ličnog bunta, i vreme u kojem je čovek bio slobodan, makar u toj meri da može da pokaže svoje neprihvatanje i protivljenje. S druge strane, zanimljivo je da je film Kena Louča, kanski pobednik “Ja, Danijel Blejk”, koji je prošle godine otvorio FAF, delo jednog šezdesetoosmaša, koji je na neki način želeo da isprovocira i prizove svet na neki novi građanski bunt, pobunu protiv korporativnog sistema. Mislim, nažalost, da je savremeni čovek pobeđen, da ga je kapitalizam pobedio tako što mu je uterao strah u kosti od gubitka posla, što mu je natovario na leđa kredite, i što ga je naterao da misli samo o sebi i o tome kako da preživi. U stvari, savremeni čovek je ucenjen golim životom, nemoćan je da se suprotstavi, da prkosi sistemu, i da pokaže bilo kakav bunt.

* Šta se dogodilo sa solidarnošću, gde su nestali saosećanje, lični, humani gestovi?

– Postoji jedna zanimljiva stvar – individualizam koji je kapitalizam uvek propagirao doveo je, u stvari, do potpunog gubitka solidarnosti, koja je osnovni element društvene svesti. Jer, društvena svest se menja kroz grupu, kroz odnos prema drugima, kroz solidarnost, a taj individualizam je na kraju doveo do toga da individualizma u onom suštinskom smislu nema. Individualci koji danas čine većinu sveta su nemoćni ljudi koji nisu u stanju da podignu svoj glas.

* Levičarske ideje danas se gotovo ne čuju – nema ih, makar i deklarativno ili manipulativno u programima političkih stranaka i u političkim izbornim kampanjama. Znači li to da one više nisu “lepak” koji privlači glasače, i da nemaju značaj u savremenom društvu?

– To je slučaj kod nas. U nekom svetu koji ima veću tradiciju i kulturu demokratije i društvenih odnosa uopšte, tih levičarskih ideja još ima. Naša politička scena nema ideološku diferencijaciju, ona je jedan “miš-maš” ili “lonac” svega i svačega. Ali, levica postoji u svetu, i ima neki svoj uticaj na društvene okolnosti. Ono što je tačno jeste da, nažalost, nema moć i snagu da menja društvo, makar i pomalo, kao što je imala šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. U stvari, kroz tu pasivizaciju pojedinca kome se stalno “gura” u glavu da on ne može ništa da promeni, pasivizirala se i ideja zajedničkog otpora, pobune, solidarnosti. Mislim da današnjem čoveku pored bliskosti i ljubavi, pre svega, fali solidarnost.

* Da li mi u nekim segmentima društva još imamo nešto od duha iz šezdesetih i sedamdesetih godina?

– Teško možemo da se poredimo sa kinematografijom koja je ovde stvorena tih godina, a društvene okolnosti utiču i na kulturni i duhovni ambijent. Čovek koji nije finansijski i egzistencijalno slobodan, teško da može slobodno da misli. Te stvari su povezane. Čini mi se da jedino što zavređuje neku pažnju jesu festivali i umetnički događaji – kada vidite koncert Nika Kejva, pa džez festival, “Slobodnu zonu”, Festival autorskog filma, Bitef…, onda shvatite da ljudi ovde imaju potrebu i za nekim drugačijim doživljajem sveta. Ako postoji neka nada, to je da su ljudima potrebni sadržaji koji nisu prostački, vulgarni, populistički, tabloidni.

* Šta, zapravo, znači ta potreba za doživljajem sveta koji nije populistički i nije tabloidni?

– Znači da ti ljudi imaju osećanje da je sloboda nešto što je duhovni život, i nešto bez čega čovek ne može. Pitanje je trenutka kada će i da li će taj sistem vrednosti da postane nešto što je društveno značajno. U medijima, recimo, postoji samo nekolicina novinara koji se vrlo posvećeno i strastveno bave kulturom. U suštini, kulture nema u medijima. Čini mi se da savremenom društvu kultura nije potrebna, ili je potrebna samo u retkim trenucima kada može da se iskoristi za dobijanje političkih poena. Savremenom društvu je potreban neprosvećen pojedinac, i njegovom ukusu se podilazi. To je, nažalost, odlika nekih društava koja nisu prošla proces diferencijacije u kojem svaka stvar ima svoje mesto. U nekim zemljama to nije tako, u Francuskoj, recimo, kultura ima svoje mesto.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *