Srećna nova Kirbijeva

Srećna nova Kirbijeva

1 januara 2015

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Džon Noris, nekadašnji Direktor za komunikacije Pomoćnika državnog sekretara SAD u vreme NATO agresije protiv SRJ, Strouba Talbota, je do skoro držao tron kao američki zvaničnik koji je najotvorenije govorio o pravoj svrsi američke agresije na srpski prostor tokom poslednje decenije 20. stoleća. U svojoj knjizi U pravcu sudara: NATO, Rusija i Kosovo, Noris piše: „Jugoslovenski otpor širim trendovima političkih i ekonomskih reformi – a ne položaj kosovskih Albanaca – predstavlja najbolje objašnjenje za rat NATO-pakta [protiv SR Jugoslavije]“.

Norisu se odnedavno pridružio, a ko bi drugi – američki ambasador u Srbiji, Majkl Kirbi. Kao svojevrstan poklon napaćenoj srpskoj javnosti, baš na dan Božića po gregorijanskom kalendaru, Kirbi je u intervjuu za Tanjug, najavljujući 2015. kao „godinu reformi“, izgovorio sledeću misao: „Možda ljudi u to ne veruju pošto smo morali da pošaljemo vojsku ovde, u region, devedesetih godina koje su bile prilično kontroverzne, ali zaista smo želeli da stvorimo situaciju kakvu danas sve više i više vidimo“.

(Ovde nipošto nećemo uzeti u obzir pismoVilija Vimera Gerhardu Šrederu, iako sadrži brutalno ogoljeno svedočenje američkih zvaničnika o njihovim pravim namerama na našem tlu: „Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se iz strateških razloga tamo moraju stacionirati američki vojnici, te da se tako nadoknadi ono što je propušteno godine 1945“. S obzirom da je izrečeno iza zatvorenih vrata, u uslovima slobodnog i transparentnog tržišta to bi mu dalo nefer prednost u odnosu na konkurenciju, odnosno javna izlaganja naših finalista.)

Istina, Kirbijeva misao nije baš toliko precizna, niti sofisticirana kakva je bila Norisova. A nije ni skroz tačna, s ozbirom da su slali vojsku tek pošto su potpisivani razni „mirovni sporazumi“ a nikako dok je neki natovski „mirotvorac“ mogao, suočen sa retrogradnim ostacima čuvara Kosovskog zaveta, i da pogine na svim visinama ispod 5000 metara. No, s druge strane, ni nivo medijskog diskursa pa, tako, ni gledališta u Srbiji nije ono što je bio čak ni 2005. Dodatnih skoro deset godina medijske tabloidizacije, trivijalizacije i, generalno, EUropizacije učinilo je svoje na psihi prosečnog medijskog konzumenta. Ali sigurno je i to da je profesionalac poput Kirbija, koji, pride, potiče iz zemlje koja nam je najviše na tim planovima i podarila – sve to imao u vidu kada je rešio da nam otvori dušu.

Mada, mora se reći i to da Kirbi uživa prednost nad Norisom: dok je Noris bio primoran da govori više načelno, s obzirom da se željene „reforme“ tada još nisu u punoj meri iskazale već samo nazirale na svetlom horizontu, Kirbi ima tu prednost da može da govori o onome što se već i golim okom može videti i praznim želucem osetiti. Stoga sada svaki prosečni građanin može bez problema da shvati: „A ovo ste, dakle, imali na umu kad ste nas bombardovali. E, pa, hvala vam k’o braći!“

Odmah da kažem – ponosno pripadam onima koji Kirbiju veruju. Verujem mu da su baš ovo želeli. kao što su slično želeli i Libiji, Iraku, Avganistanu, a još uvek žele Siriji, Iranu, Venecueli, Kubi i – najviše i najiskrenije od svih: Rusiji. I da su nesebično žrtvovali na stotine zastarelih krstarećih raketa, ko zna koliko (desetina) hiljada međunarodnim konvencijama zabranjenih kasetnih bombi i tone i tone osiromašenog uranijuma – da bi nam podarili upravo ovakvu Srbiju (mada su, što se uranijuma tiče, „najbolje“ ipak prošli Šiptari na KiM: em su ga dobili u najvećim količinama, em je to, kako kažu Amerikanci, „poklon koji sam nastavlja da poklanja“ – thegiftthatkeepsongiving!). Naprednu.

Godinama su nas ubeđivali da samo treba da „gledamo napred“ – a mi ih, nezahvalni, musavi i neobrazovani, nismo najbolje shvatali. Pa je na kraju, posle silnog bombardovanja, žutog femkanja i kalkulisanja, i raznoraznih „kraduckanja“, morao i sam Montgomeri da se umeša i skocka pravu pravcatu političku organizaciju koja nosi upravo taj pridev – da bi balkanski urođenici (uz miškinovski naivnu, ali i nezamenjivu podršku bivšeg ruskog ambasadora), konačno shvatili:zarad stvaranja upravo ovakve, današnje Srbije smo vas i napadali.

I sad, kada čovek to shvati, šta je onda kršenje svih mogućih normi međunarodnog prava, šta je rušenje celokupnog posleratnog međunarodno-pravnog poretka koje je sprovedeno pri rasparčavanju SFRJ – naspram takvog jednog veličanstvenog cilja? Šta su načela suvereniteta, teritorijalne celovitosti i nemešanja u unutrašnje stvari država, onako kako ih definiše legalistička i, priznajmo, nenapredna Povelja UN – naspram plemenitih težnji SAD da usreći čitavo čovečanstvo?

Tek sada, iz tog ugla, možda možemo da počnemo da shvatamo kako je čitavo naprednjačko gaženje ustavno-pravnog poretka Srbije zarad nametanja „političkog akta“ zvanog Briselski sporazum – samo bleda senka, tek mikrokosmos velikog dela velike Kirbijeve zemlje. I možda tek sad naziremo da su, u naprednoj političkoj misli koju su na kraju naši američki prijatelji morali bombama da nam donesu (jer drugog izbora očigledno nisu imali) – dobre namere sve, a zakoni i pravo ništa. A mi, ovakvi kakvi smo, neupućeni u Vebera, Ruzvelta, pa i Pikasa kojeg je dosanjani kirbijevski premijer u poslednjem intervjuu za državnu televiziju citirao– bili smo isuviše primitivni, neuki – nazadni! – da taj novi razvoj u političkoj teoriji i praksi svim srcem prihvatimo i, kako bi rekao Milo Lompar – internalizujemo.

Za svaki slučaj, da ne bude baš nikakve sumnje, Kirbi u svom intervjuu podvlači: „Ja bih voleo da vidim vaš uspeh“. I sada, kada smo se upoznali sa licem i naličjem tog „uspeha“ koji se zove današnja Srbija – tek sada, možemo da budemo svesni šta nam taj neobično dobronamerni čovek želi. I šta su nam njegovi prethodnici, želeli. Kad čovek samo pomisli koliko smo im se opirali – takvim ljudima! – dođe mu da zaplače.

Naravno, uvek će biti onih koji sitničare i gunđaju, poput npr. Željka Cvijanovića, da Majkl „’naš’ uspeh ne meri realizacijom naših već sopstvenih ciljeva, ne prezajući da pomene kako zbog toga i sami treba da osećamo zadovoljstvo bar koliko i on“. Ali to će biti samo znak da „internalizacija“ nije još u potpunosti sprovedena, i da još uvek nismo shvatili da su „njihovi“ ciljevi – zapravo i naši. Da ustvari više ne treba da bude „njih“ i „nas“, već da svi mi treba da postanemo oni (čak iako oni nemaju baš nikakve namere da postanu mi). Ali, kao i sa svima koji su dobronamerni, i Kirbi će ostati, bar još neko vreme, neshvaćen od mnogih.

Bitno je samo da naše napredne – i ne samo napredne političke klase to shvataju. Jer, da ne shvataju, već bi na Kirbijevu adresu bili upućeni razni demarši, protesti i oštra stranačka saopštenja. Srećom po „naprednu“ budućnost ove zemlje – nije bilo ni jednog sličnog ispada. Nula. Ni od vlasti ni od opozicije. Ni parlamentarne ni vanparlamentarne. Zato su verovatno oni tu gde jesu, a i mi svi ostali gde jesmo.

Tema za razmišljanje uoči Nove 2015. po gregorijanskom računanju. Odnosno za sve koji tu radnju još uvek nisu delegirali našim prosvetljenim, naprednim usrećiteljima.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *