Srpski jezik u Crnoj Gori je ukinut, iako njime govori većina, a za to smo i mi Srbi krivi

Srpski jezik u Crnoj Gori je ukinut, iako njime govori većina, a za to smo i mi Srbi krivi

28 jula 2013

Proglas-u-Grblju-pokraj-magistralePiše: Nikola Malović

Rezimirajmo: srpski jezik ukinut je u Crnoj Gori, iako njime govori većina.

Većina nije izašla na ulice. Nije to samo zbog činjenice da je +40S u hladu, nego i zato što, suprotno učenjima, narod nikad ne ustaje, jer narod ne postoji.

To svaka vlast vrlo dobro zna, pa daje sve od sebe da na vrijeme kastrira svaki oblik postojanja mudah u opozicije, ili pak prave, intelektualne elite…

I sad: netom po pravnom nepočinstvu kaže visoki funkcioner opozicionog pokreta kako će protivu toga čina (ukidanja srpskog) boriti se svim dozvoljenim sredstvima. Bravo mu ga, bravo. Boriće se isto onako uspješno kako je branio srpski jezik u svim fazama pređašnjeg ukidanja, korak po korak.

Kako su neki njegovi ortaci po učionkovitosti branili Kosovo i tamošnje Srbe, tako su on i ortaci pobjeđivali u borbi za srpski jezik.

Pa da tim našim jezikom govorim samo ja, i sva djeca u meni – valjalo bi ga braniti (jer je jezik ljepota, baška što je i politički mač) od onih koji samo što ne zveckaju klještima, prijeteći da će nam ga deboto iščupati. Avaj, tim jezikom, pazimo! govori većina stanovništva. Većina stanovništva…

Kao mlad čovjek godinama sam se pitao kako je moguće da u svijetu gdjegdje manjina vlada većinom? Logično bi bilo obratno? Uživljen u teatar apsurda, danas znam, jer danas vidim.

Ne zaboravimo: funkcioner će se opozicioni boriti dozvoljenim sredstvima!

Danu, kojim?

Napustiće parlament?

Štrajkovaće opet glađu?

Nešto će legalno, a treće, genijalno da izvede?

Prodaće nas.

I ovdje zapravo počinje kazivanje. Molim čitaoca da rečenicu koju potpisuje pisac Milorad Pavić, pročita dvaput:

Ljudski život je čudna trka. Trčiš i trčiš, i možda si kroz cilj već prošao, a ne znaš, pa trčiš i dalje.

Nije uzalud Milorad Pavić nesuđeni dobitnik čak dvije Nobelove nagrade za književnost ovako ukrstio riječi. Što je kazao može da se dokaže u mnogim životnim situacijama.

Količina svih problema u društvu prevazilazi moć svake vlade da ih riješi.

To što mi, kao Srbi, ne možemo da se izborimo za bazična prava, kazuje nešto o nama kao o biološkom i političkom materijalu, potkupivom, slaboobrazovanom, zavidnom, i sa slabom vjerom, i sa problematičnim karakterom.

Ako dvaput pomenuti funkcioner opozicije to malo lažne moći koju je dobio glasovima čije identitete prezire – želi da brani srpski jezik na divanu sve duvan pušeći, ja kažem u redu.

Jer sam, u životnom i filozofskom smislu sve bliži antologijskoj rečenici: – Samo ti sine radi svoj posao.

Na temu srpskog jezika u Crnog Gori sve je već odavno rečeno i elaborirano, da se više se može da umetne ni ižica u priči o realnosti i istinitosti srpskog jezika.

Zašto se uopšte oglašavam na +40S?

Lijepo kaže Milorad Pavić, autor „Hazarskog rečnika“, najpoznatijeg srpskog romana u posljednjih 20 godina: Ljudski život je čudna trka…

Možda se sve oko nas, ali sve, do te mjere urušilo i propalo, možda smo protrčali kroz cilj a da to i ne znamo, pa trčimo i dalje, i – dok se sve jače čuju bubnjevi apokalipse, mi mislimo da je važno boriti se za srpski jezik u Crnoj Gori i Boki.

A možda je vremena ostalo – pratite li svjetske novitade? – toliko da bi bilo dovoljno, kad već od opozicionih lidera nema leba, da u sebi mislimo, i na glas se molimo, ko vjeran ko malovjeran – na srpskom.

Pa neka bude što biti ne može.

Sa svim našim nadanjima, i sa svima našim sudbinama.

(IN4S.NET)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *