Српски „пријатељи“ из редова евроатлантске елите

Srpski „prijatelji“ iz redova evroatlantske elite

7 oktobra 2016

Dragomir Andjelkovic 3345

Piše: Dragomir Anđelković

Žorž Klemanso (1841-1929), francuski premijer tokom Prvog svetskog rata, nije se libio da u poratnim godinama stane na crtu nemačkim revizionistima koji su krivicu Nemačke za sukob uporno nastojali da relativizuju ili čak potpuno prebace na druge. Tokom jednog od sporova upitali su ga da li dopušta mogućnost da će u budućnosti među istoričarima prevladati drugačije mišljenje od onoga koje je on zastupao o velikom ratu. Odgovorio je: „To ne znam. Ali pouzdano znam da niko neće reći da je Belgija napala Nemačku“.

Bio je u pravu. Ni danas to niko ne tvrdi. No sigurno bi se zgrozio kada bi znao da, kada se radi o Balkanu, tu se zagovara nešto što nije ništa manje apsurdno od zamene teza u vezi sa otpočinjanjem rata na evropskom zapadu. Od strane mnogih zapadnih istoričara, novinara, političara – Srbija se bezočno okrivljuje za sukob sa Austrougarskom i sledstveno izazivanje Prvog svetskog rata.

PRAGMATIZAM I KOMPLEKSI

Dugogodišnji gradonačelnik Londona a sadašnji ministar spoljnih poslova Ujedinjenog Kraljevstva nije u pomenutom društvu. Boris Džonson – politički šoumen koji je i pre najnovijeg uzleta svoje karijere već postao globalna zvezda – oglasio se i po tom pitanju. U jeku novih rasprava o krivici za otpočinjanje Prvog svetskog rata – do kojih je došlo u vezi sa njegovom stogodišnjicom – objavio je autorski tekst u kome je osudio one koji amnestiraju Nemačku, a optužuju Srbiju. Time je prouzrokovao pravu salvu ovacija Srba širom sveta. Čak mu je Parlament srpske dijaspore poslao pismo u kome istaknuta naša kolektivna zahvalnost za čvrstu odbranu istorijskih činjenica.

To sve mnogo više govori o nama nego o Džonsonu; makar o nekima od nas koji su dobronamerno, ali iracionalno ili, u gorem slučaju, politički oportuno – opčinjeni Zapadom i njegovim mišljenjem o Srbima. Boris samo nije maliciozan u odnosu na nas – i ništa više. Ali zato mnogi Srbi imaju strašne nacionalne komplekse. O njihovim korenima (ili bar delu njih) pisao je i taj engleski autor i političar. Kako je konstatovao (u vezi sa stanjem na Zapadu): „Sama reč Srbin postala je sinonim za nasilje. Izgovorite Srbin, zatvorite oči, i stvoriće vam se predstava o kratko ošišanom istetoviranom tipu u maskirnoj uniformi te naočarima za sunce, sa flašom šljivovice u jednoj a ‘kalašnjikovom’ u drugoj ruci“.

Džonson u nastavku ističe da je „takav stereotip nepravedan, ima i miroljubivih Srba“. Štaviše, kako svedoči, tokom boravka u Beogradu uverio se da je većina nas baš takva, pa i da je „urođeno ljubazna“. Ali, nažalost, na Zapadu je nemalo onih koji i dalje smatraju suprotno (manje-više za ljubaznost, mislim na miroljubivost). S druge strane preveliki broj Srba boli što je tako i svašta bi učinili da zapadne robove antisrpskih predrasuda umilostive da promene mišljenje o nama. Što je na detinjast način pogrešno. Pragmatični Zapadnjaci iz vladajućeg evroatlantskog kruga, i kada znaju istinu, postupaju pragmatično u skladu sa širom geopolitičkom konstrukcijom koja je po nas nepovoljna. Jedno je načelno uvažiti činjenice (i to selektivno), a drugo je praktična politika. Otuda, jalov je posao upinjati se da se od neprijatelja naprave „prijatelji“ . Pogotovo kada nas to još i skupo košta, a dobijamo pozerske umesto stvarnih „prijatelja“. Ali da bi stvari postale jasnije, vratimo se Borisu Džonsonu.

ODRICANJE OD SEBE

Vrlo je zanimljiva zbirka njegovih izabranih tekstova objavljivanih tokom petnaestak godina, u Rusiji izdata pod naslovom Imam šta da vam kažem (Mne estь čto vam skazatь, ANF, Moskva, 2012). U njima se Džonson bavi ratovima na Balkanu, odnosima sa Rusijom, Irakom, Bušom, terorizmom, rađanjem evra, EU. Pri tome nastoji da bude objektivan, ali samo do granice neugrožavanja fundamentalnih interesa Londona i Vašingtona. U skladu sa tim, iako Srbe ne smatra đavolima, ipak prihvata ključne (geo)političke zapadne klišee. Naglašava: „Može da se kaže bilo šta o Bleru – a ja sam govorio i govoriću i neke neprijatne stvari – ali on je učestvovao u svrgavanju dva tirana Miloševića i Sadama“. Znači, Srbi nisu genetski zli, ali, uz sve intelektualne nijanse, ispada da je NATO osnovano na nas izvršio seriju direktnih i indirektnih agresija te tako kumovao rasparčavanju srpskog nacionalnog i državnog prostora. Tako misle naši zapadni „prijatelji“ iz vladajućeg evroatlantskog bratstva, kome pripada i Džonson. Doduše, on je u anti-EU frakciji za razliku od većine koja pripada pro-EU bloku. No svi se slažu da je Atlantski pakt oličenje „humanističkih vrednosti“, a to što seje i ubija širom sveta, samo je rezultat nužde da se bori protiv raznih „diktatorskih režima“. Opet, nama je svejedno da li neko misli da smo okej momci ako iz pragmatičnih razloga odobrava naše gaženje koliko i oni koji nas ocrnjuju. Bitne su batine, a ne obrazloženje za njih. A u tom pogledu među evroatlatnskim establišmentom nema bitne razlike. Svi nam tu na ovaj ili onaj način rade o glavi.

Pogledajmo samo kakve nam poruke stižu iz tabora nemačke kancelarke Angele Merkel, koju srpski vrh (verovatno iz straha) naziva našim najvećim „prijateljem“ na Zapadu. Razni njeni izaslanici nam poručuju – nekada zavijeno, a nekada bogami i jasno – da moramo da prihvatimo tzv. nezavisnost Kosova, centralizaciju BiH i samim tim obesmišljavanje Republike Srpske, kao i ozbiljno distanciranje od Rusije. Ni neprijatelji iz Zagreba i Prištine ne misle nam mnogo gore od „prijatelja“ iz Berlina, Londona i Vašingtona. Za njih smo „mali Rusi“ ili bar na osnovu elemenata dugog trajanja (predanje, vera, jezik, poreklo) narod blizak i sklon Rusima. A oni su opet veliki geopolitički oponent Zapada. Otuda, u kompleksnom računu, cilj je da i mi budemo što više oslabljeni i svedeni na nivo evroatlantske kolonije. Dobri smo ako krotko služimo i bagatelišemo svoje interese, što nikako ne može biti interes naše nacije (ali može da bude u funkciji lično-partijskih računa naše odnarođene ili beskrajno samožive kvazielite).

ČERČILOV AMANET

Džonson u svojoj knjizi Faktor Čerčil (Faktor Čerčillя. Kak odin čelovek izmenil istoriю, Azbuka-Attikus, Moskva, 2015), sa mnogo razumevanja navodi poslednje reči britanskog državnika, koje predstavljaju svojevrsno geopolitičko zaveštanje Vinstona Čerčila. On je svojim saradnicima i preko njih naciji poručio: „Nikada se nemojte udaljiti od Amerikanaca“. Nema sumnje da takav stav – a on podrazumeva da je važno da Britanija ostane ne samo deo već i avangarda evroatlantskog kruga – uz sve akrobacije i personalne kritike, suštinski deli i Džonson. Nema veze što Britanija neće biti u EU, geopolitičke implikacije prethodnog opredeljenja ostaju.

To vidimo i na osnovu vrlo agresivnih nedavnih napada engleskog ministra spoljnih poslova na Rusiju. Neko će reći u redu – ali Rusija je jedno, a Srbija drugo. Međutim, u sklopu kojim se bavimo nije tako. Hladni rat protiv Rusije podrazumeva delovanje protiv nje na raznim poljima, uključujući i sasecanje njenih veza sa drugim državama gde god je to moguće. Tu smo kod našeg slučaja. Nas pritiskaju da se distanciramo od Moskve, a ona je, da ponovim, ključni saveznik Srba u odbrani Republike Srpske i ono malo naših preostalih pozicija na Kosovu. Nekorektnim stavom prema Moskvi, Beograd bi umanjivao potencijale da zaštiti srpske nacionalne interese.

S druge strane, njih ugrožavaju baš oni koji se izdaju za naše zapadne „prijatelje“ (a mnogi u našem državnom vođstvu ih, nažalost, mazohistički tako tretiraju). Ne pokazuju ni najmanju spremnost da prestanu da ugrožavaju ono što je za nas bitno, a i da su toliko lukavi da to čine, svakako bi se radilo o manipulativnim manevrima. Kako bi razvejali svaku sumnju da je tako, hajde de da se vratimo Džonsonu. Bez obzira na svu dobru volju da Srbima pristupi relativno objektivno, obrni-okreni, kada pravi (geo)politički obračun, složi se da je prihvatljivo ono što nam je učinjeno. To je, gledano iz Londona, mala žrtva u velikoj geopolitičkoj partiji šaha na evroazijskoj tabli.

SRPSKI (NE)PRIJATELJI

Pre godinu dana Angela Merkel je poručila Vučiću da je Srbija pokazala hrabrost u migrantskoj krizi, te da zaslužujemo prva poglavlja sa EU. Ponudila nam je da nastavimo da idemo neizvesnim EU putem – uz verovatno dobijanje nekih fondova i investicija i izbegavanje da zapadnjaci vlastima prave dodatne probleme intenzivnijim mešanjem u našu unutrašnju politiku. Zauzvrat, od nas očekuje da se odričemo svojih vitalnih nacionalnih interesa. Što za nas nije ništa manje bolno nego kada to od nas traže oni koji nas nazivaju ološem ili tome slično. Kako naš narod kaže: „Zovi me i krčagom, samo me nemoj razbiti“. Evroatlantisti, i kada nas zovu „prijateljima“, baš to hoće.

Naši vodeći političari moraju to da shvate, inače se radi o (geo)političkom slepilu, egoizmu ili u najboljem slučaju strašnoj naivnosti. Dok god u nekoj od evropskih država (a nadam se više njih) (1) ne dođu na vlast autentične nacionalne snage (ne kao one u Engleskoj, koje su anti-EU, dok su nešto gore od toga, ultra pro-NATO), koje uviđaju da je atlantistički koncept (a ne Rusija) opasan za suverenitet i tradicionalni verski, etnički i kulturni identitet njihovih država; odnosno (2) dok u Americi ne dođe do kopernikanskog obrta koji bi doveo do toga da ta zemlja prestane da bude udarna pesnica mondijalističkih krugova i njihovog nadnacionalnog kapitala (a i, ako Tramp pobedi, uz sva dobrodošla pobošljanja, sumnjam da će se tako nešto uistinu dogoditi) – nećemo imati istinske prijatelje na Zapadu u redovima vladajuće elite.

Dok se bar delimično ne desi da ih dobijemo, a i kada bi se to dogodilo, držimo se prioritetno Rusa. Istorijski gledano kad je Rusija bila jaka, i mi smo bolje prolazili. Kažemo da Rusija ne čini dovoljno za nas. To je tačno. Normalno je da svaka zemlja gleda prvo svoje interese. Velika sila kakva je Rusija ima ih na raznim stranama. U nizu geopolitičkih formula koje iz toga proizlaze, mi nismo uvek na dobitku kako bismo to želeli. No i mi gledamo prvo svoje interese, pa tek onda ruske, samo što nama treba mnogo više i češće pomoć Rusije nego obrnuto, pa Rusi nama manje prebacuju da im nismo uvek bili najbolji partner (što je takođe tačno). Ipak, uz sve pluseve i minuse na obe strane, ni mi nemamo većeg prijatelja od Rusije, ni Rusija nema narod van prostora koji je bio nekada u njenom sastavu, koji se prema njoj odnosi toliko pozitivno kao srpski.

To su činjenice, dopadale se one ili ne onima koji se danas toliko kunu u EU integracije. Da parafraziram Čerčilov amanet: „Držimo se mi Srbi Rusije i ne dopustimo da nas iko od nje udalji“. Oni koji nam nameću da to učinimo, rade više protiv nas nego protiv Moskve. Kažem to racionalno, a ne emotivno. Teraju nas da isečemo granu za koju se držimo dok visimo iznad opakog ponora. A vlast koja bi makar i posredno počela da se distancira od Rusije ili pak iskreno – a ne tek da bi se dodvorila opakim postmodernim okupatorima i tako pokušala (uveren sam besmisleno) da otupi njihove zle namere prema nama – istrajavala na stavu da nam je Boris Džonson (a kamoli Angela Merkel) veći prijatelj od Vladimira Putina, srpska je taman onako i onoliko kako Latinka Perović i njoj slični misle da treba da bude. Nadam se da dotle nismo niti ćemo stići.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kulak says:

    Srbiji treba ekonomski, politički i vojni savez sa Rusijom! Rusija je golema zemlja, golema sila, sve jača i sve razvijenija sa svakom novim danom. Rusija je i geografski blizu Srbije. Ekonomski i energetski smo sve upućeniji na Rusiju pri čemu treba nastojati imati i dobre ekonomske veze sa Zapadnom Evropom, uvek kad je to u srpskom nacionalnom interesu. Ruski narod ima prijateljske osećaje prema Srbiji i Srbima. Savez sa Rusijom, čvrst i zvaničan, naša je najsigurnija budućnost.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *