Srpskom kulturom vlada nekultura

Srpskom kulturom vlada nekultura

29 juna 2014

88862156753af210a9705c579012264_640x443Vraćamo se na ono što je nekada bila kadrovska komisija Saveza komunista, i imamo nekoliko partija koje kadriraju sa najvećim uživanjem.

Ko vlada srpskom kulturom, ko odlučuje i postavlja kadrove, pitanje je koje se nameće posle prozivki i kritika adresiranih na samog resornog ministra Tasovca, zatim niza smena upravnih odbora i direktora kulturnih institucija, piše Politika.

U skorije vreme, naime, Vlada Srbije smenila je direktore Etnografskog i Istorijskog muzeja Srbije, kao i upravne odbore ovih institucija. Zatim, promenjen je i UO Narodnog pozorišta u Beogradu, kao i UO Muzeja savremene umetnosti. Skupština grada Beograda razrešila je dužnosti i neke rukovodioce gradskih ustanova kulture… Atmosferi stalnog koškanja, a nesprovođenja konstruktivne kulturne politike, doprinose i rasprave kakve u javnosti vode takozvani „činovnici u kulturi”.

Na pitanje s početka teksta, univerzitetska profesorka Milena Dragićević Šešić odgovara da srpskom kulturom vladaju partijski centri moći, jer su smenjeni toliki upravni odbori, kojima je tek počeo mandat, a dobro su radili. Kao primer drugačije prakse profesorka Šešić navodi nepartijski Savet za kulturu grada Beograda, koji je i sama vodila, a koji je pre dve godine imenovao članove upravnih odbora isključivo po stručnosti i kompetencijama.

– Međutim, već tada su mnogi naši predlozi promenjeni, upravo na pritisak takozvanog koalicionog partnera SPS-a. Ovo što se dešava sada potpuno je nova repolitizacija kulture, koja pokazuje jasan cilj: da direktore direktno postavlja vladajuća partija. Prema tome, i konkursi će biti pro forme. Novopostavljeni članovi upravnih odbora imaće zadatak da prime za direktore osobe po meri i ukusu vladajuće partije.

Povodom oštre kritike savetnika za kulturu predsednika Srbije Radoslava Pavlovića upućene ministru kulture Ivanu Tasovcu, profesorka Šešić komentariše:

– Imamo koalicionu vladu i budući da je predsednik Srbije iz jednog političkog kruga, bez obzira na to što je zamrzao svoju stranačku funkciju, jasno je koje ljude uzima za svoje savetnike. Dok je ministar kulture izabran na predlog drugog koalicionog partnera, i pripada drugom umetničkom i kulturnom miljeu. Otuda stalna netrpeljivost između ta dva kruga. U Beogradu, gde je najviše ustanova kulture, i najviše zaposlenog kreativnog kadra, primetan je jak partijski uticaj kroz gradski Sekretarijat za kulturu. Ali, mislim da odlučujuću ulogu imaju ljudi iz senke, oni koji su unutar partijskih struktura prepoznati kao kadrovi. Vraćamo se na ono što je nekada bila kadrovska komisija Saveza komunista, i imamo nekoliko partija koje kadriraju sa najvećim uživanjem – objašnjava profesorka Šešić.

To je pogubno u svim domenima. Zašto nam javna preduzeća loše posluju? Zato što ih predvode partijski kadrovi odgovorni samo svojoj partiji, a ne javnosti. U kulturi je to najpogubnije, jer se tu ideološki uticaj pokazuje ne samo na menadžerskom nivou, već i na programsko-sadržajno-ideološkom, pa i na mogućnostima otvaranja različitih perspektiva. Bojim se da ove najnovije promene u ustanovama kulture, uprkos tome što na tim listama ima ljudi koji treba da dobiju šansu, ima i skandaloznih rešenja, gde su direktori uspešnih manifestacija smenjeni, bez najave i tajno, tako da to saznaju tek preko novina. Sve ukazuje na jedan komesarski pristup
kulturi
– dodaje profesorka Šešić.

Od novog direktora kreće se ispočetka, tako da u kulturi imamo stalno polaženje od nule i poricanje ostvarenja prethodnih direktora. Profesorka Šešić zato ističe nepostojanje misije kulture, koja treba da bude deo jednog dubokog strateškog promišljanja i konsenzusa kolektiva, a ne puka volja imenovanog direktora, koji će u skladu sa svojim (ne)znanjem određivati budući pravac jedne ustanove kulture.

Književnik i izdavač Vladislav Bajac kaže da je verovao da je tišina od par meseci novog ministra kulture i njegovih saradnika bila produktivna ćutnja.

Sada vidim da su u toj tišini neke stvari pripremane. Bojim se da ni ono dobro što je pripremano neće biti urađeno, zato što imamo onu žabokrečinu u kojoj svaki činovnik u kulturi misli da je car nad carevima – smatra Bajac.

Po njegovom mišljenju, u srpskoj kulturi postoje dve ključne odlike: nedostatak kontinuiteta i primitivizam.

Zaista ne mogu da razumem javni jezik takozvanog „kritičarskog pogleda na stvari”, gde se činovnici međusobno javno kritikuju, što uopšte nije stvar za javnost. Jedan suštinski amaterizam pokazuje se kod odluka o smeni pojedinih ljudi. Kada se javna reč izgovora, u ovoj oblasti kojom se bavimo, ne bi trebalo da bude izrečena u ime niti jedne partije. Međutim, podrazumeva se da sve što se izjavljuje pripada jednoj strani, a protiv je druge, i to je zaista jedna šizoidna situacija koja je nedopustiva u kulturi jedne ozbiljne zemlje. Određeni procenat partijskog uticaja može da postoji kao i u drugim državama, ali da je veći procenat na strani kulture, planova, prosperiteta,
profesionalizma. Ali, to prisvajanje ljudi, stavova, na levu, desnu, gornju ili donju policu zaista je nedopustivo, postalo je navika jer se izbegava da se nešto konkretno uradi.

Kokan Mladenović, pozorišni reditelj, za Politiku jasno kaže da srpskom kulturom vlada nekultura.

Definitivno treba da nas zabrine to što koja god da je politička opcija na vlasti nama primitivizam pobednika ne gine. Što se savetnika za kulturu predsednika Srbije tiče, mogu samo da kažem da je moj rođak sa sela definitivno došao u grad. Kontinuitet u našoj kulturi ne postoji, a ta bahatost novih vlasti podrazumeva stalno počinjanje iz početka. To je dokaz nemanja bilo kakvog koncepta i vulgarnog politikanstva koje se upliće u kulturu. Mesta u teatrima služe za namirivanje partijskih ljudi, a ta partokratija uništava čitavu Srbiju, a samim tim i njenu kulturu – mišljenja je Mladenović.

Dakle, umesto kulturne politike ostaje samo – politika.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Filipo-pulos says:

    Tragedija ove zemlje je u tome što nema koncept razvoja kulture, niti ga je imala u bilo kom stadijumu: kapitalističkom, socijalističkom ili vladajućem sistemu današnjice. Ne bi uopšte bilo potrebe da se ljudi menjaju, ni galame oko promene rukovodećih struktura u pojedinim ustanovama ako bi postojao siguran pravac kulturnog razvoja i vizija da se određenog cilja stigne za određeni broj godina. Ovo je bauljenje u kulturi, hodanje po mraku, materijalni krpež koji ne doprinosi promeni stanja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *