Šta Amerika želi na Balkanu

Šta Amerika želi na Balkanu

20 februara 2013

Untitled-1Piše: Nikola Jovanović

Koji su motivi presudno uticali da se SAD najdirektnije umešaju u građanski rat na prostoru bivše SFRJ i time de fakto samostalno oblikuju njegov konačni rezultat? Zašto su SAD najaktivniji sponzor nezavisnosti Kosova, iako su u proteklom veku sa Srbijom imale mnogo sadržajnije odnose nego sa Albancima? Zašto su i dalje politički i vojno prisutne na Balkanu, uprkos činjenici da se radi o zanemarljivom geografskom i ekonomskom prostoru? Iako je značajan broj američkih intelektualaca i instituta upozoravao na besmislenu politiku SAD prema Balkanu, zbog čega je Amerika bila najagresivnija prema Srbiji, svom nekadašnjem savezniku? Zašto je danas pitanje ulaska Srbije u NATO irelevantno? Svako suštinsko promišljanje mora početi od analize odnosa između SAD i Evrope, gde se jasno vidi promena koja je započela s krajem ,,hladnog rata”.

Od kraja Drugog svetskog rata SAD su snažno podržavale evropsku ekonomsku integraciju, iz nekolikorazloga: prosperitetna Zapadna Evropa trebalo je da predstavlja odbrambeni blok prema težnjama SSSR da ,,izveze” komunističku ideologiju, ili in extremis (na kraju) dominira celim kontinentom. Ekonomska obnova evropskih država bila je prvi korak u regrutovanju tih zemalja u NATO, koje su, podstaknute pozitivnim efektima ekonomske saradnje sa SAD, osetile potrebu i za bliskim vojnim savezništvom. NATO je osnovan da bi organizovao evropsku odbrambenu politiku prema SSSR, pod američkom komandom. Evropska ekonomska zajednica je predstavljala vitrinu u kojoj su Sovjeti mogli da vide razmere sopstvenog privrednog neuspeha. Evolucija evropske konstrukcije se smatrala prirodnom težnjom Amerike, a podudarnost interesa se podrazumevala. Međutim, raspadom SSSR, Evropa je za SAD izgubila strateški značaj – kao što i NATO gubi značaj – a rođenje današnje Evropske unije, to jest transformacija ekonomske u političku uniju ugovorom iz Mastrihta (emancipacija), dočekanoje u Vašingtonu sa izvesnom dozom skepse.

Danas su SAD i Evropa i dalje bliski partneri, ali sa interesima i vizijom sveta koje se često u potpunosti ne podudaraju (rat u Iraku je najilustrativniji primer). Americi ne odgovara suviše bliska antanta između Francuske i Nemačke, jer bi po toj osi mogla nastati Evropa kao globalni igrač, koja bi na međunarodnoj sceni postala politički i ekonomski takmac SAD. Amerika je isto tako rezervisana prema sve bližoj ekonomskoj saradnji Berlina i Moskve, jer ne želi tako snažnu fuziju na ključnoj evroazijskoj šahovskoj tabli. Uprkos tumačenjima nekih ovdašnjih eksperata, ključni partner Amerike više nije Nemačka nego ponovo Velika Britanija. Mala digresija: ključni interes Britanije nikad nije bio u punoj integraciji sa evropskim kontinentom, pa najavu referenduma o izlasku iz EU treba pre svega razumeti kao manevar da se osigura članstvo u klubu, bez obaveze dublje integracije. Konačno, šta je politika SAD na Balkanu?

Kao odgovor na stvaranje političke unije i pojavu Evrope kao globalnog igrača, SAD su imale interes da demonstriraju da su i dalje jedini akter koji može da odlučujuće deluje u svim delovima sveta, pa i na evropskoj periferiji. To naravno ne amnestira od odgovornosti tadašnju tragičnu generaciju jugoslovenskih političara. Bombardovanjem bosanskih Srba i Srbije (SRJ), cilj je bio da se prikaže evropska nemoć za delovanje bez Amerike, čak i u sopstvenom dvorištu. Činjenica da su ove operacije bile politički i moralno pogrešne nije igrala presudnu ulogu, jer su tokom devedesetih godina prošlog veka SAD bile toliko superiorne, da je važnije bilo demonstrirati moć nego je optimalno upotrebiti. Trebalo je neutralisati Srbiju kao aktera s najvećim kapacitetom da postane ozbiljan regionalni igrač i umesto toga stvoriti krhku ravnotežu između slabih država zavisnih od Amerike. Proglašenje nezavisnosti Kosova od Srbije je istovremeno proglašenje zavisnosti od SAD. Danas SAD direktno kontrolišu sve balkanske državice i entitete sa značajnom muslimanskom populacijom (BiH, Kosovo, Makedonija i Albanija) i u stanju su da sa „štapom i šargarepom” doziraju hrvatski, srpski i albanski nacionalizam.

Ta faza američke politike se ipak privodi kraju. Za razliku od floskule „evropske vrednosti”, koja se svako malo koristi kod nas, a čiju sadržinu niko ne može da definiše, Amerika je ipak nastala ne samo kao politički, već i kao moralni projekat, kao težnja za slobodom i nezavisnošću, suprotstavljena apsolutističkim evropskim monarhijama i konzervativnom katoličanstvu. Imajući u vidu da je sa SAD moguće razgovarati i o vrednostima poput interesa hrišćana, zatim da će se neminovno dalje povlačiti sa Balkana i samim tim težiti jednostavnim i realističkim rešenjima, kao i da se era Klintonovih završava, možemo zamisliti da se u bliskoj budućnosti ponovo uspostave solidni odnosi sa ovom supersilom i da ona u regionu više ne deluje po matrici iz devedesetih godina.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *