Шта је патрјарх хтео да каже?

Šta je patrjarh hteo da kaže?

4 novembra 2015

aleksandar-pavic 689Piše: Aleksandar Pavić

Čak i posle brojnih razočarenja zbog relativno blagog stava vrha jerarhije Srpske Pravoslavne Crkve po pitanju Kosova i Metohije tokom proteklih nekoliko godina, i najmanji pomak u drugom pravcu kod nekih odmah budi, odnosno vraća nadu. Da nije sve izgubljeno, da nije baš sve palo u malodušnost, da Crkva ipak nije zaboravila Kosovski zavet, čiji je najverniji čuvar kroz vekove gubitka srpske državnosti bila.

Kada Patrijarh srpski kaže: „Mi to ni u kom slučaju ne možemo dozvoliti ni sebi, ni drugima, da Kosovo i Metohija ne budu deo naroda kome pripada, od kako se zna za Kosovo i Metohiju i srpski narod“, kao i: „Ako slučajno dođe do primene sile i ako se silom oduzme naša istorijska i kulturna baština, mi moramo učiniti sve da milom i silom to vratimo“ – to su reči koje moraju da obavezuju, od kojih nema uzmicanja. To ne bi smeo da bude samo pokušaj „zastrašivanja“, koji bi ostao na pukim rečima ukoliko bi ishod glasanja na Generalnoj skupštini Uneska bio nepovoljan, ili ukoliko bi došlo do nekog drugog sličnog pokušaja otimačine. Inače bi svi redom ispali smešni, od Crkve do (po ko zna koji put) države, do naroda. A kosovski vitezovi bi se još jednom prevrnuli u grobu.

Samo pre par sedmica, posle sastanka sa Aleksandrom Vučićem, srpski patrijarh je, ne prvi put, podržao „evropski put Srbije“, uz ogradu da „ne smemo i ne možemo da žrtvujemo Kosovo“,[i] očigledno iskazujući saglasnost sa vladinom politikom „i EU i Kosovo“, odnosno sa tvrdnjama da je moguće sačuvati KiM i biti primljen u EU. Sada se čini da je patrijarh ipak uneo bar verbalnu kakofoniju u već uobičajenu simfoniju sa državnim vrhom. Da li je to dogovor, upozorenje ili, jednostavno, iskonski glas Crkve? Teško je proceniti.

Ako se vratimo dve i po godine unazad, u vreme potpisivanja tzv. Prvog sporazuma o principima koji regulišu normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine, poznatijeg kao „Briselskog sporazuma“, možemo se podsetiti na dosta oštro reagovanje Srpske Pravoslavne Crkve na taj sporazum. Prva dva pasusa saopštenja vredi preneti u celini:

„U Briselu je parafiran tekst sporazuma ‘o principima normalizacije odnosâ’ između ‘Beograda’ i ‘Prištine’, što je, svakako, eufemizam umesto ‘Srbije i Kosova’, odnosno između predsednika Vlade Srbije i ‘predsednika Vlade Kosova’, inače lica sa poternice koju je raspisala Srbija. Neotklonjivi je utisak da se radi o potpunom povlačenju institucionalnog prisustva Srbije na teritoriji njene južne pokrajine, o uspostavljanju ograničene autonomije srpske zajednice na prostoru severno od mosta na Ibru u Kosovskoj Mitrovici, u okviru Tačijevog establišmenta, i, samim tim, o posrednom i prećutnom, ali ipak faktičkom priznavanju postojanja sistema državne vlasti na Kosovu i Metohiji nezavisnog od postojećeg državnog ustrojstva Srbije.

Stvar je otežana pristankom državnog vrha Srbije na nesmetani proces ‘evrointegracijâ’ tačijevskog Kosova (bez pomena Metohije, koja zvuči previše pravoslavno i srpski, ali i bez bilo kakvog pominjanja Srbije u tom kontekstu), a nema nikakve sumnje u to da će, posle plaćanja ovako visoke cene za famozni ‘datum o početku pregovora’, i to pregovora sa nepoznatim brojem novih uslova i sa neizvesnim ishodom, cena za sam eventualni ulazak u Evropsku uniju biti i formalno priznavanje ‘nezavisnog Kosova’ od strane Srbije i njena obaveza da ne ometa dobijanje stolice ‘Kosova’ u Ujedinjenim nacijama.“[ii]

Skoro nestvarno zvuči ovaj jasan, precizan i beskompromisan jezik, koji je, u međuvremenu, sasvim iščezao iz zvaničnog javnog diskursa, pa stoga deluje kao da je izgovoren pre dva i po milenijuma. Sama zvanična Crkva se više nikada na sličan način nije obratila javnosti po pitanju Kosova i Metohije, mada nikada nije opovrgla ovaj stav nekim drugim zvaničnim stavom. Ili je ćutala, ili je davala prećutnu ili otvorenu podršku vladinoj politici. Tzv. Briselski sporazum praktično više nije dovođen u pitanje, a sigurno ne na ovakav način – iako je proteklo vreme Crkvi sasvim dalo za pravo.

Šta je to ućutkalo srpsku Crkvu? Šta ju je, od 22.4.2013. do danas teralo da odstupi od otvorenog ispovedanja onoga što smatra za istinu? Šta se to promenilo što bi Crkvu nateralo da odstupi od lucidnog uvida da će cena ulaska u EU biti „formalno priznavanje ‘nezavisnog Kosova’ od strane Srbije“, i da, umesto toga, kroz patrijarhova usta izrazi podršku srpskom „evropskom putu“? Šta je to teralo Crvku da sama sebi skoči u usta?

Da li je to 3. novembra 2015. Patrijarh srpski uvideo da je vrag odneo šalu, pa je rešio da ponovo počne da govori ono što stvarno misli i oseća? Da li je procenio da je nezasitu zapadnu zver nemoguće nahraniti, i da više nema šta da se izgubi? Da li je njegovo obraćanje ispred crkve u Nišu znak da je vremenu beskrajnog popuštanja, uzmicanja i prećutkivanja došao kraj, bar što se Crkve tiče? Da li je to bila, ujedno, i poruka vlastima da će Crkva ponovo govoriti sopstvenim glasom, po cenu otvorenog neslaganja? Ili možda čak i upozorenje da će, ako se stvar završi rđavo, Crkva očekivati da se sa reči pređe na dela?

Šta god da je u pitanju, bilo je dobro čuti poglavara srpske Crkve kako se oglašava jezikom koji je saobrazan osećanjima svih koji još uvek veruju u ono najsvetije što smo kao narod sačuvali, i što nas jedino pokreće na velika, najveća dela. Na ono što „biti ne može“. Srpska Crkva i narod koji bi ćutke i bez reakcije prihvatili otimačinu svojih najvećih svetinja – to više ne bi bila ti ta Crkva, ni taj narod.

[i] http://www.nspm.rs/hronika/nikola-selakovic-na-sastanku-aleksandra-vucica-i-patrijarha-irineja-iskazano-razumevanje-za-situaciju-u-kojoj-se-srbija-nalazi.html

[ii] http://www.spc.rs/sr/saopshtenje_za_javnost_svetog_arhijerejskog_sinoda_srpske_pravoslavne_crkve

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Fred says:

    Jadna li vam majke, kakve ratnohuškače i širitelje govora mržnje imate u vrhovima svoje Crkve. Žalosno! Svećenici bi trebali pozivati na ljubav, suživot, toleranciju i mir, a ne na rat, nasilje i ubijanje! Bijedno!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *